Prvi put u istoriji, jedan korejski film visoko se kotira kao kandidat za Oskara. Ne znači da će ga i dobiti, ali već sama činjenica da je na trećem mjestu favorita, odmah iza “Irca” Martina Skorseza i “Bilo jednom u Holivudu” Tarantina, velika je pohvala. “Parazit” Bong Džun-hoaveć je zaradio 130 miliona dolara bruto u svjetskim bioskopima.
Na predstojećem filmskom festivalu u Roterdamu, biće prikazan u crno-bijeloj verziji, što je takođe bila jedna od prvih Džun-hoovih ideja. Slično je napravio sa trilerom “Majka”, prvo ga je snimio u boji, da bi ga posle pretvorio u crno-bijeli film: nije lak proces, ali nije ni tako skup, tako da je reditelj zadovoljio svoju želju.
Zašto je “Parazit” postao takav fenomen?
Kako zbog priče tako i rediteljskog stila. Intrigantno je suprotstaviti dvije porodice, jednu bogatu, drugu siromašnu, i zatim postupno pokazati kako ova ovladava nad prvom. Nije to baš lak proces, treba skoro sat vremena dok se pripadnici porodice Kim neinfiltriraju u kuću porodice Park, koja živi u čudesnom zdanju moderne arhitekture. Rade to postupno, ne smiju da otkriju da su u bliskom srodstvu, a usput i eliminišu osobe na radnim mjestima na koja oni pretenduju.
Nema tu ubistava (bar ne u početku), samo sitnih podvala zbog kojih će njihovi konkurenti biti najureni iz doma porodice Park. Pritom treba biti na oprezu, jer bogataši imaju čula potpuno različita.
Kao što postoje porodice drastično različitih imovinskih stanja, tako je i kuća Parkovih podijeljena u “gore” i “dolje”, što se pokazuje izuzetno važnim u zapletu i raspletu. Naizgled jednosložan, film je beskrajno komplikovan, u njemu se govori o globalizaciji, Parkovi su posebno ponosni što su pojedine artikle naručili iz Amerike jer je to kvalitet, i ne slute da Amerikanci (i ne samo oni) nabavljaju sve iz Koreje i drugih djelova Azije, kako se ne bi razbacivali novcem.
“Parazit” je višeslojna riječ, ona se odnosi kako na Kimove tako i na Parkove. Reklo bi se da je film satira, no kad shvatite da su emocionalne veze među protagonistima čvrste, a neki od njih čak su i moralni, počnete ih cijeniti i kao ljude. Nakon “Sjećanja na ubistvo”, prvog filma po kojem smo zapazili Bong Džun-hoa, “Parazit” je najbolji dokaz da je Azija dobila važnog umjetnika.