Luštički pomorac Petar Zambelić stekao je krajem 19. stoljeća slavu kao jedan od najboljih poznavalaca Magelanovog prolaza – navigacijiski izuzetno teškog spleta kanala, zaliva, uvala i hridi na samom jugu Južne Amerike. Capitan Pedro kako su ga zvali, bio je neustrašivi pomorac, istraživač, lovac i pilot, koji je brodove sigurno provodio opasnim i najčešče nedovoljno kartiranim vodama Magelanovog prolaza. Bez Zambelićeve pomoći i savjeta, teško da bi Amerikanac Džošua Slokam, u svijetsku istoriju ušao kao prvi čovjek koji je sam oplovio svijet.
Izmučen cjelodnevnom borbom sa teškim morem i vjetrovima koji su prijetili da o oštro stijenje Kokburn tjesnaca, razbiju njegov mali brod, Amerikanac Džošua Slokam, u suton 8. marta 1896. godine usidrio se u maloj zaklonjenoj uvali neobičnog imena – Zaliv lopova. Umorni moreplovac otišao je na počinak u potpalublje svoje 11-metarske jedrilice „Spray“. Sam na brodu, Slokam nije mogao neprekidno držati stražu za kormilom svog jedrenjaka, pa se u osiguranju „Spraya“ i svog života od potencijalno vrlo opasnog noćnog upada na brod domorodaca iz Ognjene zemlje, poslužio lukavstvom. Vidjevši da su ga pred kraj dana pratila dva kanua sa urodjenicima, Slokam se za noć na sidrištu Zaliva lopova obezbijedio iskoristivši poklon koji je nedugo prije od jednog nesvakidašnje prijateljski raspoloženog mjesnog moreplovca, dobio u Punta Arsenasu, glavnom gradu regiona Magelanes na samom jugu Čilea. Paluba „Spraya“ gusto je posuta pribadačama – malim brokvama-čavlima sa oštrim krajem uperenim uvis…
Nedugo nakon ponoći, usnulog Slokama probudili su urlici i kako je rekao, „zavijanje poput čopora divljih pasa“ sa palube jer su domoroci, koji su već smatrali da će lako savladati usamljenog pomorca i opljačkati njegov brod, popevši se na „Spray“, naletjeli direktno na njegove čuvare – brokve (eksere) koji su im se pozabijali u noge.
„Divljaci su mahnito skakali sa broda, neki u kanue, a neki i u more, pretpostavljam, u pokušaju da se „ohlade“. Nekoliko hitaca iz puške koje sam za njima ispalio u vazduh, bili su dovoljni da ih rastjeraju i osiguraju mi mir tokom ostatka noći.“- zapisao je kasnije Slokam u svojoj knjizi „Jedreći sam oko svijeta“ („Sailing Alone Around the World“), objavljenoj 1900 u Nju Jorku. Amerikanac koji je u istoriju svjetskog pomorstva ušao kao prvi čovjek koji je potpuno sam, bez drugih članova posade, oplovio planetu (1895.-‘98.), po svoj prilici ne bi ostvario taj poduhvat zbog napada domorodaca u Ognjenoj zemlji, da nije bilo jednog našeg čovjeka – kapetana Petra Zambelića iz Boke Kotorske.
„Dobri kapetan Zambelić poklonio mi je vreću eksera uz poruku da je ona vrijednija od svih za borbu ornih muškaraca i pasa u Ognjenoj zemlji i savjet da ne stanem na njih.“- piše Slokam sa zahvalnošću pominjući našeg pomorca kojeg je upoznao petnaestak dana prije dogadjaja u Zalivu lopova. Lučki kapetan u čileanskom gradu Punta Arsenas prethodno je savjetovao Slokama da se ne upušta sam u plovidnu Magelanovim tjesnacem, već da na „Spray“ ukrca nekoliko boraca koji bi ga branili od napada urodjenika, te da pričeka nailazak nekog čileanskog ratnog broda u čijoj bi pratnji bezbjednije prošao opasnim vodama u kojima su tadašnji domoroci često napadali i pljačkali brodove i ubijali njihovu posadu. Amerikančev plan da bude prvi čovjek koji će sam oploviti svijet, tako je na samom rubu južnoameričkog kontinenta gotovo propao, ali je onda uslijedio sudbonosni susret sa vještim bokeljskim pomorcem.
Uz pregršt vrlo korisnih savjeta, džak eksera i ažurne pomorske karte ovog, za navigaciju najtežeg područja na svijetu, Zambelić je Slokama nesebično darovao i mnogim drugim korisnim stvarima.
„Uvjeravao me da moj obični beškot (prepečeni hljeb), koji je lako lomljiv, nije tako hranjiv kao njegov koji sam jedva mogao slomiti jakim udarcima. Osim toga i odredjene količine sušenog mesa, sa svoga vlastitog broda dao mi je busolu, moram priznati – bolju od moje, a uz to mi je ponudio i jedro. Napokon, ta darežljiva ljudina donijela mi je i staklenku fueganskog zlatnog praha iz nekog nalazišta za koje je samo on znao, nutkajući me da uzmem koliko god mi treba.”- sa neizmjernim divljenjem piše Slokam o Petru Zambeliću, tada već čuvenom čileanskom pomorskom istraživaču i stručnjaku, najvećm autoritetu za izuzetno opasne morske vode u Magelanovom tjesnaci i oko Ognjene zemlje. Poznanstvo sa bokeljskim kapetanom i njegovi savjeti Amerikancu su nedugo nakon dogadjaja u Zalivu lopova, ponovno spasili život kada ga je na prevaru pokušao napasti jedan ozloglašeni domorodac-pirat zvani Crni Pedro, na kojeg ga je Zambelić posebno upozorio. Slokam to i priznaje, više puta sa zahvalnošću pominjući Zambelića u svojoj knjizi.
Ne napunivši ni 22 godine života, krenuo je u statusu kapetana duge plovdibe, u Južnu Ameriku. Pristao je u glavnom gradu Argentine Buenos Airesu ploveći na jednom grčkom jedrenjaku i tamo se iskrcao. Iako je Argentina koja je tada intenzivno razvijala svoje pomorstvo i ekonomiju, tada nudila brojne mogućnosti imigrantima, nemirni duh Zambelića je odveo u susjedni Čile, u tada potpuno neistraženu Ognjenu zemlju.
Svoje ogromno pomorsko znanje Zambelić je upotrebio ploveći izuzetno komplikovanim i za navigaciju teškim akvatorijem Magelanovog prolaza gdje narednih godina obavlja brojna naučna istraživanja i kartografiše gotovo svaki kutak tjesnaca. Smjelo ulazeći u potpuno neistražena područja, zalive, prolaze i tjesnace medju brojnim ostrvima u negostoljubivoj klimi Magelanovog tjesnaca, mladi bokeljski pomorac kartira mnoge nove plovne puteve i stiče ugled jednog od najboljih poznavalaca ovog zabačenog, ali ekonomski vrlo značajnog područja. Plovio je kroz Magellanov prolaz u kojem su mnogi pomorci ostavili svoje živote, lovio je tuljane i trgovao je s domorodačkim stanovištvom, a stvaranje prijateljskih veza s poludivljim domorocima bilo je tada prilično opasan poduhvat. Korak po korak, Zambelić je izgradio čvrsto prijateljstvo sa neprovjerljivim urodjenicima koji su mu potom, pomagali u istraživanjima. Zahvaljujući domorocima, otkrio je nalazišta zlatnog praha koja će nešto kasnije postatiglavni razlog naseljavanja tih krajeva bijelim doseljenicima.
Zahvaljujući svom dobrom poznavanju ovog akvatorijuma Zambelić postaje pilot – vodič mnogih brodova kroz opasne vode Magelanovog tjesnaca, a 1875 bokeljski pomorac ženi se Marijom Virginijom Klerk, kćerkom francuskog dosljenika, uglednog trgovca i svog poslovnog partnera.
Capitanazo Pedro, odnosno kapetan Pedro kako su ga popularno zvali u Južnoj Americi nastavlja sa neumornim istraživanjima, a 1880 kupuje sopstveni brod kome daje ime “Royo” (Grom). Za razliku od tudjih brodova koje uvijek vodi ispitanim putevima, Zambelić sa svojim brodom u pravilu plovi neispitanim kanalima. Čak i kada bi se našao u slijepim rukavcima ili u vodama neprohodnim za brodove, radovao se jer je u pomorske karte mogao upisati tačne podatke o područjima u koja ne treba uplovljavati. Uz plovne puteve tražio je i nova lovišta tuljana. Najznačajnije otkriće bokeljkog kapetana je potpuno nov plovni put, od ulaza u Magelanov prolaz i kanal Falos, u čitavoj dužini do tjesnaca Trinidad. Istraživao je i najrazvedenije kanale (Baglenero, Beagle, Cocburn, Gonsales), zalive (Almrantesgo, Otvey, Skayring), rijeku Rio Grande, ostrva Guayatecas, prolaze oko otoka (Doson, Navarion, Ostea) i još na stotine manjih kanala i rukavaca. Zambelić nije istraživao samo more, već je istovremeno na kopnu tragao za raznim vrstama rude, prvenstveno zlata, kao i lovišta krznašica- nutrija. Unatoč tome što je bio strastven lovac, svoja otkrića nije čuvao samo za sebe već je podatke do kojih bi došao stavljao na raspolaganje čileanskoj vladi.
Izvanredna sposobnost koju je pritom pokazao i impresivni rezultati njegovog istraživačkog rada, Zambelića uskoro dovode na položaj glavnog pomorskog stručnjaka čileanske mornarice i člana visoke državne komisije za organizaciju plovidbe i obilježavanje plovnih puteva kroz Magelanov tjesnac i okolne rukavce, uključujući izgradnju pristaništa, lučkih objekata, svjetionika i signalizacija u cijelom području Punta Arenasa i Ognjene zemlje.
Cijelo to vrijeme Zambelić ne prestaje raditi kao pilot, sprovodeći brojne domaće i strane brodove kroz ove opasne vode. Publicista Vasko Kostić u svojoj knjizi “Znameniti Bokelji” naglašava da su u ove krajeve, tada u istraživačke misije svoje ratne brodove, osim čileanske, upućivale brojne druge mornarice svijeta.
“Tako je u dnevniku italijanskog krstaša “Caracciollo” zapisano da je ovaj brod prošao kroz, zvanično još neistražena područja Južne Amerike, zahvaljujući uspješnom vodjenju kapetana Pedra Samblicha. U dnevnicima engleskih krstarica “Nassau”, a zatim “Sylvia”, stoji da su, kao eksperta u istraživačkim misijama, angažovali kapetana Pedra. Obje misije su bile na jugu Južne Amerike, oko rta Horn i Patagonije sa zadatkom ispravljanja engleskih pomorsko – geografskih karata iz 1828 godine, uglavnom sa onim što je otkrio kapetan Pedro. Osim dobre novčane nagrade, tom prilikom je i odlikovan od engleskog Admiraliteta. U drugim prilikama dobio je visoka priznanja još i od francuskog i italijanskog Admiraliteta.”- navodi Kostić.
Čleanska Vlada 1890 godine kapetanu Zambeliću na raspolaganje stavlja izvidjački broid “Condor” svoje Ratne mornarice sa zadatkom da detaljno ispita sve zalive, tjesnace i prolaze koje je prethodno otkrio bokeljski pomorac. O misiji broda “Condor”, Glavni pomorski odjel čileanske Ratne mornarice u Valparaisu i izdao je 31.maja 1890. godine službeni dekret u kojem su odredjeni zadaci i data široka ovlašćenja Zambeliću kao službenom vodiču ekspedicije.
“Opunomoćuje se guverner provincije Magalanes da ugovori službu g. Pedra Samblicha, da kao službeni vodič i ekspert za kanale Patagonije i Ognjene zemlje sprovodi nacionalnu izvidnicu “Condor” u ekspedicijama otkrivanja nepoznatih krajeva, kanala, baza i ribarskih postaja za lov tuljana. Glavna baza u Punta Arenasu isplatit će g. Samblichu za njegov rad mjesečnu plaću od 200 čileanskih zlatnih pesosa, počevši od 1. kolovoza do opoziva.”- piše pored ostaloga u tom dokumentu.
Nesvakidašnji morski pustolov iz Boke na tom i kasnijim zadacima pokazao se kao jedan od najvećih istraživača Južne Amerike zbog čega je postao nezaobilazan u svim hronikama tog vremena. Profesor Aguire Humeres u knjizi “Osvrt na povijest Magelanskog teritorija” Zambeliću je dao značajno mjesto, a isto takav tretman bokeljski kapetan zauzima i u knjizi “Kolonija Magellan” čileanskog povjesničara Robustona.
Poput svog prijatelja Džošue Slokama koji je 1909 isplovio na jedno putovanje do Južne Amerike sa kojeg se, medjutim nikada nije vratio, i kapetan Zambelić stradao je na moru kojeg je toliko volio.
Strastveni lovac, Zambelić se u novembru 1903 u svojstvu pilota ukrcao na jahtu “Kettie L. M” da bi sa lovcem i trgovcem, izvjesnim Bertrandom, otplovio do mjesta Ushuay na jugu Ognjene zemlje u lov na tuljane. Tu su se Bertrand i Zambelić ukrcali na jednu manju jedrilicu i krenuli dalje ka jugu do lovišta. Iznenadni jaki udarac vjetra medjutim, ubrzo je prevrnuo jedrilicu, a Petar Zambelić je pritom pao u more i utopio se. Uspomenu na ovog izuzetno nadarenog i hrabrog čovjeka koji je mnogo učinio za pomorstvo Čilea, danas njeguju svi tamošnji pomorski muzeji i institucije, a ime Petra Zambelića nosi i jedna od glavnih ulica u glavnom gradu čileanske pokrajine Magelanes – Punta Arenasu. Pored onoga što se o njemu čuva u Pomorskom muzeju u Kotoru, na Zambelića u njegovom zavičaju – Boki, danas podsjeća samo skromna spomen-ploča na njegovoj rodnoj kući u luštičkom selu Zambelići.
autor: S. Luković