On smatra da bi, da nije bio Mila Đukanovića, Crnu Goru vodio “neki Dodik na čelu pokrajine Srbije koja bi se zvala Srpska Republika Crna Gora”.
Ostojić smatra da protesti u državama regiona imaju dodirnih tačaka, ali da protesti u Podgorici imaju specifičnost.
“Iako se trenutno protesti u regionu dešavaju i u Beogradu i Tirani, protesti u Podgorici svakako imaju veze i sa završetkom suđenja za pokušaj terorizma iz 2016. godine. Posebno što su na optuženičkoj klupi i neki od lidera proruske opozicije u Crnoj Gori. Ti protesti, kao i kampanja koju vodi Duško Knežević, imaju za cilj da kraj tog suđenja gurnu u drugi plan i diskredituju očekivane osuđujuće presude. Veliki je novac uložen da se zaustavi modernizacija Crne Gore i njena evroatlantska orjentacija da bi se tek tako odustalo od destabilizacije Crne Gore”, ocjenjuje Ostojić.
Prema njegovim riječima, što se tiče “građanskih” protesta sa političkim zahtjevima, gdje su političke partije u drugom planu, jasno je da je u pitanju isti model kao i u Beogradu.
“Čak su i isti zahtjevi ostavka predsjednika, prelazna Vlada. Vjerovatno su i isti inspiratori iz sjenke. Ali kada dođe do radikalizacije, kao prije neki dan u Beogradu, jasno je da su u protestima glavne političke partije. Kao što i treba da bude, jer su u proteklih sto godina milioni ljudi stradali širom svijeta boreći se za višepartijski sistem i slobodne izbore u svojim zemljama”, smatra on.
Ostojić naglašava da su povodi za ove proteste drugačiji.
“Dok je u Srbiji povod bio zaista huliganski napad na Borka Stefanovića u Kruševcu, u Podgorici je to bila istraga protiv vlasnika Atlas grupe i njegov pokušaj da se od pravosuđa brani političkom kampanjom. Radio je to i Mišković u Srbiji, kao i Todorić u Hrvatskoj. No ako naše države zaista žele da prihvataju evropske vrijednosti na putu ka punopravnom članstvu u EU, vlade u toj borbi moraju da istraju, po cijenu da ispadaju i neki kosturi iz ormara prošlosti”, naveo je on.
Na pitanje šta bi bilo sa Crnom Gorom da na njenom čelu, u sudbonosnim trenucima, nije bio Milo Đukanović Ostojić je odgovorio da to bio neki Dodik na čelu pokrajne Srbije koja bi se zvala Srpska Republika Crna Gora.
“Izbori bi bili neizvjesni koliko su u Rusiji. A kamenjar đedovine ne bi vrijedio boks cigara, koliko je bio prije Mila, već samo jednu paklicu. A koliko je vrijedio prije 15 godina vi bolje znate. I dalje bi se pjevalo “hoćemo Ruse”, a lagalo da se pjeva “hoćemo gusle” Malesija bi bila Republika Albanska Krajina, najmanje to. U Crnoj Gori bi živjelo jedva 400.000 ljudi. Svako drugo vozilo ne bi imalo “roming”. Pored šverca, najčešće zanimanja bi bili dileri deviza i dileri brojeva za redove pred stranim ambasadama. A umjesto Porto Montenegra, u Arsenalu bi bili usidreni ruski vojni brodovi. Od stranih turista možda bi vidjeli ponekog, ali samo u Ulcinju, iz susjedne države. Jer bi njima tamo bilo mnogo jeftinije nego u Albaniji”, tvrdi Ostojić.
Odgovarajući na pitanje šta mogu da očekuju države kandidati za članstvo poput Crne Gore koja je najviše odmakla u procesu pridruživanja EU Ostojić im poručuje da prate šta se tamo dešava, da jačaju odnose sa onima koji odlučuju, ali prije svega da se koncentišu na domaće zadatke.
“Jer se tako mijenjaju ka društvima iz koga mladi ne odlaze, već neki drugi žele da dođu. Crna Gora ima taj problem što dosta ubjedljivo vodi i sada treba da ubjeđuje Brisel da je čekanje drugih da je stignu, loše po obje strane. Biće to teško, ali ne i nemoguće”, smatra on.