Kada je Muzej moderne umjetnosti u Njujorku otvoren prošlog mjeseca posle proširenja za 4.370 kvadratnih metara, vrijednog 450 miliona dolara, konačno je postao živa institucija 21. vijeka koja diše, umjesto da ostane spomenik zastareloj istoriji – bijeloj, muškoj i nacionalističkoj – čime je postao po osnivanju 1929. godine.
Posle decenija opstruiranja multikulturalizma, MoMA ga sada afirmiše, čak na njemu insistira, najočitije u stalnoj postavci koja sadrži umjetnost – mahom prikupljenu u novije vrijeme – iz Afrike, Azije i Južne Amerike, ali i značajan broj djela Afroamerikanaca i žena.
Ono što je primarno drugačije u novootvorenom muzeju jeste integralno prisustvo “drukčijeg” po sebi – prisustvo koje muzej vraća u ranu eksperimentalnu fazu kada su na cijeni bile američka samouka i nezapadnjačka umjetnost.
Da li nam je bio neophodan uveličani (za skoro jednu trećinu prvobitne veličine), višespratni Muzej moderne umjetnosti da bi u njemu bilo mjesta za ovo prisustvo? Ne. Kako na svim sajmovima umjetnosti svake godine uviđamo, više umjetnosti nije više. Neophodno je žustro planiranje i registrovanje problematičnih aspekata, primjetno u umjerenim atrakcijama koje otvaraju muzej, a među kojima se nalaze djela dvoje afroameričkih umjetnika (Beti Sar i Vilijama Poupa L.), instalacije umjetnica iz Indije (Šile Gaude i Dajanite Sing), primjerak sa latinoameričkog podneblja i stalna postavka posvećena savremenoj kineskoj umjetnosti.
U svakom muzeju sa aktivnim programom nabavke, međutim, upravo su stalne galerijske postavke ključ. One su srce, mozak i duša mjesta; njena istorija i sjećanja. Posebne, kratkoročne izložbe okupljaju ljude, ali one imaju kraj. Ako želite da znate čime se muzej zapravo bavi, zadržite se na umjetnosti koju on posjeduje i kojoj daje svoje zidove i podove na duže staze.
Prema tome, proširena MoMA čini očigledne napore da preoblikuje svoj imidž, a da se ujedno ne odrekne u potpunosti brenda – da ispriča priču o onome što bi se moglo nazvati “modernizmom plus”, uz dodatak globalizma i afroameričke umjetnosti.
Ovaj muzej je dugo bio poznat po zatvorenoj interpretaciji moderne umjetnosti kao nasljednice “izama” (kubizma, nadrealizma, apstraktnog ekspresionizma, i tako dalje), i uređenju svojih postavki tako da one ilustruju ovo tumačenje. Tri galerijska sprata još uvijek sadrže grubu skicu ovog koncepta: umjetnost iz 19. veka do 1940. na petom, od 1940. do 1970. na četvrtom, a od 1970. do danas na drugom. Ali glavna galerijska trasa sada je začinjena neočekivanim inkluzijama i isprekidana tematskim skretanjima.
Takođe, zidova koji predvajaju discipline, nekada visokih i čvrstih, sada nema. Nova stalna postavka kojom je upravljalo petoro glavnih kustosa muzeja jeste, i biće, projekat saradnje. Prevalentni stil je mix-and-match – skulpture, slike, dizajn, arhitektura, fotografija i film zajedno, isprepleteni (nešto što će izludeti ortodoksne moderniste).
Ali, bez brige, svaka disciplina ima ponešto sopstvenog prostora samo za sebe.
U dugoj šetnji kroz šezdesetak galerija na tri sprata ima za svakoga ponešto. Džekson Polok, Frida Kalo, doza popa i nadrealizma; “Lokvanji” i Sindi Šerman – sve zbog čega ljudi mahom i dolaze u MoMA, sa selfi štapovima u rukama.
Ali tu su i posebne izložbe, ekvivalenti mini-seminarima, o knjigama koje su stvarali umjetnici u Ruskoj revoluciji (mahom žene), o arhitekturi kao skulptorstvu i o epskom potencijalu latinoameričke poštanske umjetnosti, ili mejl-arta. Tu je i jedna izložba mala po prostoru koji zauzima, ali obimna u materijalu kojim raspolaže, posvećena pesniku Frenku O’Hari koji je bio i kustos Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku. Nekim posjetiocima one bi se mogle učiniti ezoteričnim, onima koje se mogu i preskočiti, ali ove izložbe čine testament nepreglednim arhivskim dubinama muzeja. A kada jednom zagazite u njih, one su neizmjerno zabavne.
Konačno, harizmatičan imidž dobijamo zahvaljujući imenima koja bi se morala naći na glavnom spisku svih ljubitelja umjetnosti, mada to nije slučaj – još uvijek: Gera Bratesku, Grasijela Karnevale, Sari Đeneš, Rozalin Dreksler, Vali Eksport, Beatriz Gonzales, Maren Hasinger, Acuko Tanaka, zajedno sa Benijem Endruzom, Ibrahimom el Salagijem i Mej Stivens, sve troje kao deo izuzetno snažne instalacije umjetnosti iz vremena Vijetnamskog rata, “War Within, War Without”, koja zatvara postavku na četvrtom spratu.
Moje nagađanje je da će ova MoMA 21. veka funkcionisati. Multikulturalno je sada tržišno poželjno. Ignorisati ga znači odreći se profita, da ne govorimo o kritičkoj kredibilnosti. A nova MoMA je očito skrojena za novu i mlađu publiku.
Veliki broj veoma mudrih kustosa okupio se da zajednički iznutra otpočne promjenu.
Ne govorimo o Revoluciji. U slučaju ovakvog muzeja vjerovatno nikada i nećemo. Ali u rekoncipiranju učestvuju stimulativne i neočekivane ideje, talenti koji mijenjaju istoriju na svakom ćošku. Sve dok oni posjećuju MoMA, i ja ću.