Dokumentarni film The Social Dilemma posljednjih nekoliko dana izaziva rasprave onih koji su u Netfliksovom filmu pronašli konačni razlog da ugase profile na društvenim mrežama.
Naime, radi se o dokumentarnom filmu koji privlači pažnju, ali nismo sigurni koliko će ljudi poslije gledanja ovog dokumentarca promijeniti nešto.
Ljude nije briga za načine na koje se programeri poigravaju s njihovom psihom, ni za vlastitu privatnost sve dok im je ozbiljno ne naruše. Prikupljanje ličnih podataka za svrhe oglašavanja je svakako problematična stvar, ali svi podatke rado dajemo na raznim društvenim mrežama.
Mnogi su od početaka popularizacije Fejsbuka znali da se radi o problematičnoj platformi koja ispod priča o lakšoj komunikaciji krije neke veće probleme.
“Nikada prije u istoriji, odluke nekoliko dizajnera koji rade za tri kompanije – Gugl, Epl i Fejsbuk, nisu imale toliki uticaj na to kako milioni ljudi širom svijeta troše svoje vrijeme”, napisao je 2013. Tristan Haris u svom manifestu u kojem kolege poziva da u budućnosti imaju obzira prema privatnosti korisnika.
Iako se njegov mejl proširio Guglom i privukao pažnju čelnika, prilično je brzo postalo jasno da ne treba gajiti pretjerani idealizam ni očekivati velike zaokrete u poslovnoj politici. Interes kompanije bio je zaraditi, bez obzira na posljedice.
I Gugl definitivno nije bio usamljen. Velike kompanije i giganti društvenih mreža bili su usmjereni isključivo na rast i angažman korisnika. Ništa drugo nije bilo bitno.
Kako je do svega došlo
Haris nije bio usamljen u svojoj borbi. Mnogi na ovo ukazuju već godinama, a nastao je čak i novi termin koji opisuje trgovinu pažnjom korisnika – “ekonomija pažnje”.
Međutim, pažnja nije žito ili nafta i tu dolazimo do problema. Ona je ljudsko stanje, a naše rezerve nisu neograničene i na njih utiču stvari kao što su količina sna, radno vrijeme ili broj djece, ali i odnosi s prijateljima koji bi se mogli naljutiti ako neprestano visimo na našim mobilnim uređajima.
U idealnoj situaciji, našu ograničenu pažnju uložili bismo u stvari koje nas čine srećnim. Ali, kao što su to primijetili iz Fejsbuka, osjećaj sreće koje ovaj tip društvene interakcije izaziva je kratak, ali intenzivan i samim time izaziva zavisnost, te nas prisiljava da se češće vraćamo i skrolujemo.
“Ne mislim da su tvorci društvenih mreža imali namjeru da stvore platforme koje izazivaju zavisnost, ali budući da se bore za naše ograničeno vrijeme i pažnju, oduvijek su fokusirani na to da iskustvo na svojim platformama učine što privlačnijim”, objašnjava Adam Alter, autor knjige “Irresistible: The Rise of Addictive Technology and the Business of Keeping Us Hooked”.
Budućnost nije sjajna
A budućnost nije sjajna i upravo je to ono čime se film Džefa Orlovskog bavi.
I radi to na odličan način. Ovo nije nova tema. Daleko od toga, mnogi na ovaj problem upozoravaju godinama, ali Orlovski je uspio da ubaci priču u mainstream i privuče pažnju korisnika na ono što se događa u industriji. Okupio je najglasnije i najozbiljnije kritičare ovog pristupa i odlučio da prestravi gledaoce.
Jedan od razloga zašto je u svom naumu uspio svakako su i sagovornici od kojih su neki radili na tehnologiji koja se danas koristi pri stvaranju zavisnika. Oni otvoreno govore o krivici koju osjećaju zbog štete koju su nenamjerno izazvali, ali i objašnjavaju detalje svojih algoritamskih eksperimenata.
I dok je ovaj dio kristalno jasan i objašnjava onaj temeljni dio filma, prvi veliki problem javlja se u trenutku kada dolazimo do dijela u kojem treba objasniti kako se može popraviti učinjena šteta.
Onaj drugi i daleko veći problem je to da autoru ne polazi za rukom precizno objasniti ono što pokreće industriju koja koristi psihologiju kako bi eksploatisala ljudske slabosti. Profesorka Šošana Zubof aktivnosti je dala ime “nadzorni kapitalizam”, mutirani oblik ekonomskog sastava koji iskorišćava ljudsko iskustvo s ciljem da proizvede i uspješno kapitalizuje predviđanja onoga šta ćemo činiti, čitati, kupovati i vjerovati.
I većini ljudi je ovaj prvi dio nadzora jasan. Ne samo da nam je jasan nego nas za to uopšte nije briga, a to je posebno vidljivo u slučaju Edvarda Snoudena, koji je prognan iz domovine i prisiljen da živi u Rusiji zbog razotkrivanja legitimno neoprostivih poteza američke vlade, a zabrinutost ljudi za privatnost nikada nije bila manja.
Onaj drugi dio kovanice “nadzorni kapitalizam” daleko je bitniji, jer ne radi se o mutiranom poslovnom modelu. To je samo stari dobri kapitalizam koji radi ono što oduvijek radi – pronalazi i eksploatiše resurse. Budući da smo iscrpili prirodni svijet, došlo je vrijeme da neko počne da kopa za onim što krijemo u glavama.
Pitanje koje ostaje nakon ovog filma je – zašto dopuštamo da se to nastavlja?