Glumac Marko Janketić, sin Mihajla Miše Janketića nije mogao drugačije: u danu očeve smrti igrao je predstavu, potom redovno dolazio na probe, išao sa ansamblom na gostovanja. Svojom glumačkom posvećenošću pokazao je da je veći od svog bola.
“Valjda to ide iz mog brđanskog, crnogorskog inata. Mi nikad nismo bili dezerteri. Po cijenu bilo kakvog gubitka. Nije uvijek pametno, ponekad košta mnogo. I prijatelja, i porodice, i mentalnog i fizičkog zdravlja. Ali to je dio mog pozorišnog vaspitanja. Nosimo ga i sestra Milica i ja. Da vam pravo kažem, ja se predstave u danu kad sam izgubio oca, i ne sjećam. Kao da sam igrao pod temperaturom”, iskren je Marko.
Baš o ovoj vrsti glumačkog viteštva, imao je prilike da razgovara sa Mišom od koga je učio pozorišnu etiku. Govorio mu je da postoje ljudi koji sebi jedva priušte kartu, odvoje veče, ili mjesec dana unaprijed planiraju da odu na predstavu. Sazrijevajući, sve više je (ne samo fizički) počeo da liči na oca, što su i drugi primjećivali.
Gdje u sebi Mišu sam prepoznaje?
“Za mene je sigurno prva asocijacija – ljubav. Ljubav prema ljudima, uopšte. Bio je pun vjere u ljude. Čak i kad su činili razna nedjela, imao je neku vrstu mudrosti i tolerancije. Uvijek je tražio opravdanje i nikada nije vjerovao da su ljudi zli. Oprostio je i ono što se desilo njegovoj porodici. Hrišćanski i ljudski. Ostala je tuga. Takav gubitak nikad ne može da se prevaziđe. Miša je bio nježan čovjek”.
Kaže da je bio strog otac jer strogost i nježnost ne isključuju jedno drugo.
“Prepoznavali smo u njemu stabilnost pater familijasa. U kući se uvijek znalo ko je roditelj, a ko dijete. Mislim da je to dobro. Imali smo u njemu uzor, kao i u majci. Zato su zajedno i opstali, bezmalo pola vijeka. Uz sve poteškoće koje svaka porodica nosi. Ali rasli smo u ljubavi. I svi voljeli pozorište, kao drugu vrstu porodice. Prema ćerkama je bio nježniji, umio je češće da ih pomazi. Što je i normalno. Žensko je samo po sebi ranjivije. Sestrama je pokazivao zaštitničku ljubav. Sa sinovima je bio “tvrđi”, ipak, pun podrške. Pravi pedagog”, objašnjava Marko.
Marko otkriva da mu je otac postavio kriterijume koji ga ne opterećuju. Naprotiv, sa zadovoljstvom želi da ih ispuni.
“Nažalost, još nemam porodicu. I on ju je kasno zasnovao. Imao je 38 godina, dvije više od mene sada. Šalio se zato što su mi kasno porasli umnjaci. Govorio je: “Polako, slušaj sebe svoje potrebe, ali nikad na uštrb drugih.” Postavio je pravila koja me vode i koja su me vodila. Za mene, otac nije umro. Gdje god da dođem on me dočeka i isprati. Ponekad sam ga vozio na predstave, da može da se opusti. Tako i sada kad putujem, on je pored mene. I čujem ga šta mi govori. Uvijek smo zajedno naglas razmišljali. I kad budem otišao u Tomaševo, znaću ko me čeka: na terasi, “ćuka” rakijicu domaću, zapalio duvan. Družićemo se mi još dugo. Zauvijek. Ne želim da padam u očajanje već da slavim njegov život, ljubav, sve ono što mi je ostavio. A ostavio mi je mnogo”, priča glumac.
Zbog bolesti, nekoliko posljednjih Markovih predstava Miša nije gledao. Ipak, vodili su duge razgovore i dijelili slične poglede.
“Kad smo bili klinci, burazer i ja, objašnjavao nam je šta su sholastika, demagogija. Znao da je izabere neku temu, iz ljubavnih odnosa, kasnije ideološko-političku. A onda nas učio kako da nas trojica zastupamo različite stavove, da se stavimo u poziciju drugog, da razumijemo”, kaže Marko.