Sonda Evropske svemirske agencije (ESA) lansirana je s Cape Canaverala na Floridi, u saradnji s američkom NASA-om, kako bi proučavala Sunce, javlja Reuters.
“To je bila predivna slika. I odjednom se stvarno osjetite povezanim s ostatkom Sunčevog sistema”, kazao je Daniel Mueller, naučnik ESA-e nakon lansiranja.
Sonda nosi sa sobom deset naučnih instrumenata koji će među ostalim proučavati oluje koje mogu biti kobne za telekomunikacijsku infrastrukturu.
Nakon što prođe Venerinu orbitu i potom Merkurovu, satelit, čija će maksimalna brzina dosegnuti 245.000 kilometara na sat, moći će se približiti Suncu na 42 miliona kilometara, što je manje od trećine udaljenosti Zemlje od Sunca.
Iz te putanje Solar Orbiter “moći će direktno posmatrati Sunce”, rekao je za AFP Matthieu Berthomier, naučnik Nacionalnog centra za naučna istraživanja (CNRS) koji radi u laboratoriji za fiziku plazme pri francuskoj École polytechnique.
Istraživanje prostora oko Sunca
Prikupljeni podaci nadopuniće one NASA-ine sonde Parker, lansirane 2018. godine, koja se puno više približila Suncu (na sedam do osam miliona kilometara), ali bez tehnologije za direktno posmatranje jer je temperatura na toj udaljenosti previsoka.
Sa šest instrumenata za daljinsko snimanje (teledetekcija), evropska sonda moći će snimati Sunce s udaljenosti koja do sada nije bila moguća. Omogućiće da prvi put vidimo Sunčeve polove. Za sada smo upoznali samo Sunčeva ekvatorijalna područja, prenosi Hina.
Četiri druga instrumenta za mjerenja “in situ” (u stvarnim uslovima) poslužiće za istraživanje prostora oko Sunca.
Glavni cilj misije je “shvatiti kako Sunce stvara i kontroliše heliosferu”, balon materije koji okružuje svaki solarni sistem, rezimirala je Anne Pacros, sistemska inženjerka koja vodi tu ESA-inu misiju.
Taj balon kontinuirano je okupan česticama koje se nazivaju Sunčev vjetar.
“Ti vjetrovi mogu biti spori ili brzi, a ne zna što uzrokuje tu varijabilnost. Je li riječ o istom vjetru koji kontinuirano varira od jedne do druge Sunčeve regije ili postoje različiti izvori vjetrova? To je jedna od tajni koje se nadamo riješiti”, kazala je Miho Janvier, s Instituta za astrofiziku, koja radi na dva instrumenta misije.
Velike količine plazme
Vjetrove ponekad poremete Sunčeve oluje, eksplozije ili koronalna izbacivanja mase koja oslobađaju goleme količine plazme i elektromagnetskog zračenja.
Te oluje teško je predvidjeti. One, međutim, imaju direktan utjecaj na našu planetu: kada pogode Zemljinu magnetosferu, izazivaju lijepu i bezopasnu polarnu svjetlost (aurora borealis, kako se naziva na sjeveru), ali mogu biti i jako opasne, prenosi Reuters.
“Poremete naše elektromagnetsko okruženje. To se naziva svemirska meteorologija, a može uticati na naš svakodnevni život”, rekao je Matthieu Berthomier.
Najveća solarna oluja poznata čovječanstvu, nazvana Carringtonov događaj, dogodila se 1859. godine: telegrafska mreža u SAD-u bila je uništena, agente za slanje brzojava udarila je struja, zapalio se telegramski papir, a polarna svjetlost bila je vidljiva sve do Srednje Amerike.
Godine 1989. u Quebecu geomagnetska oluja uzrokovala je izbacivanje električne mreže, šest miliona ljudi ostalo je bez električne struje devet sati, a polarna svjetlost vidjela se i u Teksasu.
Erupcije na Suncu mogu poremetiti i radare za nadzor zračnog prostora (kao što se 2015. dogodilo u Skandinaviji), radijske frekvencije i oštetiti satelite.
Solarna oluja
Takvi događaji prilično su rijetki. “Ali naše društvo koje se sve više oslanja na svemir sve više zavisi od Sunčevih aktivnostima, jer što se više udaljujemo od Zemlje to nas magnetosfera manje štiti”, rekao je Etienne Pariat, naučnik CNRS-a na Pariškoj opservatoriji.
“Zamislite da bude uništena pola satelita u orbiti – to bi bila katastrofa za čovječanstvo”, rekao je Matthieu Berthomier.
Solar Orbiter će posmatrati solarne regije koje su direktno povezane s izvorima tih vjetrova i njegova mjerenja “omogućiće izradu modela za bolje prognoze”, nada se Anne Pacros.
“Solarna oluja može nas stići za dan ili dva: tada bismo imali vremena zaštititi se isključivanjem električnih instalacija satelita”, rekao je Berthomier.
ESA-ina letjelica vrijedna je milijardu i po eura i lansirana raketom Atlas V 411 iz Kennedyjevog svemirskog centra.
Njeno putovanje trajaće dvije godine, a naučna misija između pet i devet godina.