Tatatatiraaa, glasio je čuveni poklič Branka Kockice, koji bi tako objavio polazak svojim drugarima na neku lokaciju snimanja. Taj izraz ostao je da “živi” do danas.
Branko “Kockica” Milićević prije tačno 47 godina počeo je da na nekadašnjoj Televiziji Beograd emituje svoju emisiju “Kocka, kocka, kockica”, koja je trajala punih 20 godina. Snimljeno je 260 epizoda u raznim krajevima nekadašnje Jugoslavije, a broj djece koja su učestvovala u snimanju, vjerovatno niko precizno ne zna (jedan od podataka je više od 3.000 djevojčica i dječaka iz cijele Jugoslavije).
Ovu emisiju obrazovno-zabavnog karaktera gledali su svi – od djece, preko njihovih roditelja, do najstarije populacije. Produkcija je bila vrlo ozbiljna – 12 ljudi radilo je na svakoj emisiji, a ako bi tema bila neka stručna, poput fizike, hemije, matematike, za scenario te epizode bili su, kao saradnici, angažovani oni koji su u određenu oblast razumjeli.
“Kockicu” su stvorili urednik Školskog programa Radio-televizije Beograd Ljubiša Bogićević i dramaturg i profesor na Akademiji za pozorišnu umjetnost, koji je bio reditelj i scenarista, Ljubiša Đokić.
Pažljivo su birane teme i to u dogovoru sa psiholozima koji su osluškivali glas djece i njihova pitanja, i na osnovu toga su i pravljeni scenariji za epizode. Vodilo se računa o svemu, o temama za djecu predškolskog uzrasta, o dječijem žargonu, pratile su se promjene i trendovi, a razbijani su i tabui (o fizičkim hendikepima i nedostacima pojedinih ljudi, seksualno vaspitanje)…
Branko “Kockica” je učio djecu zašto je važno da se svakog dana peru zubi, da treba prati ruke, zašto je važan sport, kako treba pravilno da idu ulicom, da se ne izlažu opasnostima, zašto nije dobro lagati…
“Ako jednom slažeš više ti niko neće vjerovati”, rekao je on djeci u jednoj od epizoda.
Snimljena je čak i epizoda, koja nikada nije emitovana, u kojoj je Branko djecu podučavao o vođenju ljubavi, u kojoj je simulirao “one stvari” sa glumicom, a djeca su to gledala.
U rad sa djecom, prešao je nakon uloga u filmovima “Uzrok smrti ne pominjati”, “Užička republika”, “Sarajevski atentat” i “Masmediologija na Balkanu”. Uhvatio se u koštac sa publikom koja je sa jedne strane najdragocjenija, a sa druge strane vrlo zahtjevna. I uspio je!
“Ja nisam htio da budem dječiji glumac, ali sam to jednostavno otkrio. I srećan sam zbog toga, jer ja prema djeci imam neizmjerno obožavanje”, rekao je on u jednom intervjuu.
Ono što je Branka “Kockicu” učinilo omiljenim likom među djecom jeste njegova neposrednost u odnosu sa njima, ali i to što im se obraćao kao “odraslim” ljudima. Nije im tepao već im je na jednostavan, zabavan, ali i ozbiljan način otkrivao razne oblasti, “tajne”, istorijske podatke…
U sjećanju su mnoge epizode “Kockice”, a jedna od najupečatljivijih je iz 1984. godine, dakle sedam godina prije početka raspada bivše Jugoslavije, rata i užasa, kada je dječici, odjevenoj u nošnje bivših jugoslovenskih republika, objašnjavao zašto je važno da se sve republike drže zajedno i pomažu.
“Drugari, mi smo mala, siromašna zemlja, moramo biti zajedno, jer neka jaka, ekonomski silna zemlja može da nas pregazi, da nas zgromi, da nas slomi… Ako se sve naše republike čvrsto zajedno, ako se svi mi držimo jedan uz drugoga, ako se pomažemo, onda smo jaki, onda smo čvrsti, nesalomivi”, rekao je okupljenim klincima Branko i potom je jednom od njih dao da proba da polomi spojene grane koje su simbolizovale Jugoslaviju, odnosno republike koje se drže zajedno.
Djeca nisu uspela, a potom je nastavio, odvajajući spojene grančice:
“Ali, ako nas zavade, pa nas razdvoje, onda jaoooo, onda kuku, onda lele, onda mogu da nas slome kao od šale, da nas skrckaju”.
Godine 2003. trebalo je da emisija bude obnovljena, ali Branko nije prihvatio. Smatrao je da se ne bi radilo kvalitetno kao nekada.