Subota, 20 Avgusta, 2022
Rubrika:

Istorija i književnost: Od Ane Frank do Virdžinije Vulf – dnevnici koji svjedoče bolje od udžbenika

Od Markiza de Sada do Anais Nin, ozloglašeni dnevnici podjednako oduševljavaju i odbijaju

Ova priča je toliko dobro poznata da ne traži preveliko zalaženje u detalje.

Šestog jula 1942, samo mjesec dana pošto je Ana Frank dobila na poklon dnevnik koji je u međuvremenu postao toliko slavan, ona, njen otac Oto, njena majka Edit i njena starija sestra Margo, počeli su da žive u tajnom skrovištu u Amsterdamu.

Pridružila im se još jedna jevrejska porodica Herman (Otoov kolega) i Augusta Van Pels i njihov sin Petr, zajedno sa Francom Pfeferom, zubarom familije Van Pels.

Njih osmoro skrivalo se dvije godine i mjesec dana, sve dok u avgustu 1944. godine nisu otkriveni i poslati u koncentracione logore.

Anin dnevnik pronašle su Otove koleginice koje su ga sačuvale u odsustvu porodice.

Ana je umrla od tifusa zajedno sa sestrom u logoru Bergen-Belsen u martu 1945, neposredno prije nego što su ga oslobodili britanski i kanadski vojnici.

Oto je bio jedini član porodice koji je preživio rat.

„Nadam se da ću uspjeti sve da ti povjerim, jer još nikad nisam uspjela da se povjerim bilo kome, i nadam se da ćeš mi poslužiti kao veliki izvor utjehe i podrške“, piše Ana u prvoj dnevničkoj bilješci 12. juna 1942, savršeno opisavši motivaciju jednog adolescenta koji vodi dnevnik.

Dnevnici stoje kao spomenici banalnostima svakodnevnih rutina, ali nude i utjehu ispovijesti, dok prazne stranice nude saosjećajno i neosuđujuće uvo na koje mogu da se šapuću tajne.

U slučaju Ane Frank, strahovanje za njen život i živote njenih prijatelja i porodice miješa se sa zaljubljenošću jedne školarke i ogorčenošću na vlastite roditelje.

Baš kao i bilo koji drugi tinejdžerski dnevnik, Anin počinje kao lično svjedočanstvo pisano samo za sebe, ali sve se to promijenilo u martu 1944. godine, kad je čula radio emisiju emitovanu iz Londona.

U toj emisiji je holandski ministar u egzilu za prosvjetu, umjetnost i nauku pozvao na čuvanje onoga što je opisao kao „obični dokumenti“ u kojima se detaljno opisuju iskustva njegovih zemljaka pod njemačkom okupacijom.

Ana je ponovo prošla kroz ranije bilješke i počela da ih prerađuje sa krajnjim ciljem objavljivanja i predstavljanja javnoj publici.

Iako nije doživjela da vidi kako se njene ambicije ostvaruju, Oto je slijedio ćerkin san i prvo izdanje Dnevnika Ane Frank objavljeno je 1947.

Od tada je on preveden na 67 jezika i prodat je u više od 30 miliona primjeraka širom svijeta, osiguravši da ime Ane Frank ostane zabilježeno u istorijskim analima.

Kritičarski i komercijalni konsenzus je da je ova knjiga izuzetno djelo, i kao istorijski dokument i kao primjer talentovane mlade spisateljice.

Ali u spoju ta dva – ukrštanju ličnog i javnog, individualnog i univerzalnog – krije se posebna snaga ovog djela.

Tinejdžeri ga danas čitaju sa velikim interesovanjem, skoro 80 godina otkako je napisan, zato što je svjedočanstvo o kušnjama i patnjama odrastanja koji još ima odjeka.

Istovremeno, naravno, on stoji i kao moćno svjedočanstvo o užasima Holokausta, kao što je sumirao još 1946. holandski istoričar Jan Romejn, koji je pročitao dnevnik prije njegovog objavljivanja:

„Ovaj naoko beznačajan dnevnik jednog djeteta… otjelotvoruje svu gnusnost fašizma, bolje od svih dokaza sakupljenih u Nirnbergu.“

Jer šta je drugo istorija nego proživljeno iskustvo pojedinaca?

Uče nas da budemo oprezni prema potencijalnoj pristrasnosti ili skrivenim motivima u svim svjedočanstvima u prvom licu, ali ona istovremeno predstavljaju daleko najinformativnije i najuzbudljivije narativne verzije drame koju čini naša kolektivna prošlost.

Bilješke o skandalu

„Kakva vrsta dnevnika bih voljela da bude moj?“, pita se Virdžinija Vulf u dnevničkoj bilješci napisanoj 1919.

„Nešto opušteno, a opet ne aljkavo, toliko elastično da obuhvati sve živo, uzvišeno, neznatno ili prelijepo što mi padne na pamet.

„Voljela bih da podsjeća na neki masivni stari radni sto, ili prostrani ranac, u koji čovjek ubacuje masu nepovezanih sitnica bez detaljnog unošenja u njih.“

Ogromna većina dnevnika obuhvaćana je metaforom Virdžinije Vulf o rancu, ali oni koji na kraju budu objavljeni moraju da posjeduju koherentnost kojoj ona teži.

Mnogi pisci vode dnevnike, bilo kao medijum u kom bruse svoju vještinu, kao rezultat potrebe za pisanjem ili prosto kao isti egoistički impuls koji nagoni sve nas ostale da prinesemo olovku papiru.

Poređenja radi, naše interesovanje za čitanje tih radova malko je komplikovanije.

Napetost između javnog i privatnog očigledno je prisutno u svim objavljenim dnevnicima.

Dnevnici bi po samoj svojoj prirodi trebalo da budu tajni: njihovo čitanje, bez obzira koliko ih legitimno predstavi i upakuje izdavačka kuća, čini neku vrstu prekršaja.

To, djelimično, objašnjava zašto su toliko popularni; taj ukus izgreda je zavodljiv, naročito kad su u pitanju skandalozniji primjeri.

Od Markiza de Sada do Anais Nin, ozloglašeni dnevnici podjednako oduševljavaju i odbijaju.

Dnevnik očigledno ima veliku vrijednost kao istorijski dokument; ono što saznamo o Londonu iz perioda Restauracije iz dnevnika Semjuela Pipsa, na primjer – njegova svjedočanstva kao očevica Velike vatre i kuge – od nemjerljive je vrijednosti za one koji proučavaju period.

A zatim je tu pisac dnevnika kao voajer, onaj čiji dnevnici pružaju čitaocu osjećaj da je direktni posmatrač svijeta koji mu je inače uskraćen.

Od Doroti Vordsvort (sestre slavnog pesnika Vilijama) do Endija Vorhola, i svih američkih predsjednika i predsjedničkih savjetnika između njih, ti ljudi koji su vodili dnevnike nude nam nešto slično grešnom zadovoljstvu koje pružaju časopisi i internet stranice koji povlađuju našoj kulturi opsjednutoj slavnima.

“I ružno sa lijepim”

Ali ima i onih autora dnevnika koji kao da grade mit o samima sebi dok pišu.

Možda najbolji primjer za ovo nije pojedinac koliko čitav kolektiv: grupa Blumzberi.

“Jesu li njihovi životi stvarno bili toliko fascinantni”, piše kritičarka kulture Dženet Malkolm, “ili je to prosto tako zato što su pisali toliko dobro i toliko neumorno o samima sebi i jedni drugima da se nama čini da je tako?”

Njihovo najveće dostignuće, pretpostavlja ona, jeste to što su “stavili u ruke potomstva dokumente koji su neophodni da bi se privukla nestalna pažnja potomstva – pisma, memoare i dnevnike koji otkrivaju njihove unutrašnje živote i nagone na onu vrstu bespomoćne empatije na koju nagoni proza.”

Ovo posljednje opažanje posebno je zanimljivo – dnevnici najbolje zaokupljuju pažnju čitalaca kad funkcionišu slično kao romani, budeći saosjećanje u čitaocu.

Sa druge strane medalje, naravno, nalazi se privlačnost fiktivnih dnevnika.

To je struktura koju često koriste pisci dječje ili omladinske književnosti – od serijala Dnevnik šonjavka Džefa Kinija i Princezinih dnevnika Meg Kebot, do Zamka u mom srcu Dodi Smit i skorijeg Prednosti jednog marginalca Stivena Šboskog – upravo zato što je to najbrži način uvlačenja čitaoca u svijest protagoniste o kom čitaju.

Satiričari obožavaju formu dnevnika zbog iste te neposrednosti.

Parodija Džordža i Vidona Grosmita Dnevnik nikogovića koji na stub srama stavlja svog fiktivnog autora, snobovskog gospodina Putera, ne samo da je bio momentalni hit po prvobitnom objavljivanju (u nastavcima između 1888. i 1889. u časopisu Panč), već nikad nije ni izašao iz štampe u Velikoj Britaniji od tada.

Napisan u istom humorističkom ključu je Dnevnik jedne provincijalke E.M. Delafild, kaustično smiješna kritika porodičnog života engleske srednje klase tridesetih.

U skorije vrijeme, komični Tajni dnevnik Adrijana Mola Sju Taunsend bio je bestseler osamdesetih, iznjedrivši sedam nastavaka, isprativši protagonistu sve do “godina prostate” 2009.

I, naravno, devedesete su imale vlastitu junakinju koja je vodila dnevnik: Bridžet Džons iz pera Helen Filding, raspričanu samicu koja ispija bijelo vino i pali cigaretu za cigaretom u potrazi za svojim gospodinom Darsijem.

Mi uživamo u fiktivnom dnevniku, čini se, iz istog razloga iz kog uživamo u pravom: privlačnost čini potencijal portreta lišenog izvještačenosti (element “i ružno sa lijepim” je onaj iz kog se tako lako izvlači komedija).

Ali ovde se ne radi o prostoj pretpostavci da vam čitanje nečijeg dnevnika pruža jedinstveni uvid u njihov um.

To odsustvo pretvaranja važi i za samu strukturu priče.

Jedna od privlačnosti dnevnika jeste svijest čitaoca o tome da je priča u stalnom procesu nastajanja, čak i u fiktivnim verzijama, uspjeh knjige zavisi od uvjerljivosti ove premise.

Ratni dnevnici, na primjer, izuzetno su popularni – od Vere Briten do Džoan Vindem, i radova svakog neznanog vojnika ili medicinske sestre između – to je zato što ovaj medijum bez po muke odgovara poruci, dočaravši fragmentarno i efemerno svakodnevno bitisanje kad ne znate šta donosi sjutrašnji dan.

Pisac dnevnika, međutim, nije samo nepouzdan pripovjedač u domenu proze.

Od svih oblika pisanja o životu, dnevnike doživljavamo kao najautentičnije, najmanje kalkulisane tekstove pisane bez ikakvog drugog cilja sem da se ispriča istina.

Dnevnici mogu da se pretvore u memoare, autobiografije ili čak biografije, ali oni sami su najčistija verzije te forme.

To je, međutim, često zabluda, što sam naučila iz prve ruke na osnovu vlastitog istraživanja kad je, poslije višednevnog iščitavanja godina i godina života u dnevniku spisateljice Barbare Komins, pod pretpostavkom da imam uvid u najintimnije tajne njenog uma, jedna usputna rečenica srušila sve moje snove.

“Nikad ne zapisujem ništa važno što se desilo”, napisala je ona, “samo poneku tričariju i vremenske prilike.”

Najnovije

Stanić nakon pada Vlade: Svako će ovako proći ko se bude igrao sa nacionalnim...

Šef medijskog pula Socijaldemokratske partije (SDP) Mirko Stanić oglasio se na Tviteru nakon što je večeras u Skupštini izglasano nepovjerenje Vladi Dritana Abazovića. - Ko...

Demokrate: Sjutra mogu početi pregovori o formiranju Vlade na osnovu izborne volje od 30....

Kompletan sastav Predsjedništva Demokrata jednoglasno i snažno podržava odluku Kluba poslanika da glasa za nepovjerenje ovoj Vladi, saopštile su Demokrate. Predsjedništvo Demokrata ostavilo je mogućnost...

Abazović: Čestitam novu koaliciju Bečića i Đukanovića

Osjećam se jako ponosno, mislim da su mnoge stvari u Crnoj Gori jasnije, poručuje sada premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović, nakon što je...

Krivokapić: Proći će – i brzo prođe

Proći će. I brzo prođe - naveo je bivši premijer Zdravko Krivokapić na Tviteru povodom pada Vlade Dritana Abazovića. Poslanici su večeras, sa 50 glasova...

Vujović: Kakva emocija između Mandića i Abazovića – čista hemija, samo ih Vučić može...

Kakva emocija između Mandića i Abazovića, čista hemija, ocijenio je generalni sekretar Socijaldemokratske partije (SDP) Ivan Vujović komentarišući večerašnja dešavanja u Skupštini Crne Gore. “Suze čovjeku dođu...

Najčitanije

Povezano

NAKON ŠESTOGODIŠNJE ISTRAGE: Otkriveno ko je izdao Annu Frank?

Šestogodišnja istraga neriješenog slučaja izdaje Anne Frank otkrila je iznenađujućeg mogućeg osumnjičenog za smrt autorke najpoznatijeg dnevnika na svijetu, koja je otkrivena u skrovištu...

Komentari

0 Komentara
Inline Feedbacks
Pregedaj sve