Utorak, 19 Marta, 2024
Rubrika:

Država, ljekari i odgovornost

Prosta jednačina jasna i prosječnom laiku. Ljekari, mediji, organi upravljanja mogli bi da spriječe i iskorijene karcinom materice kod žena koje vode računa o svom zdravlju ali oni nažalost to ne čine. Odgovornost je neupitna, samo se postavlja pitanje da li je u pitanju namjera?

Za aktuelno.me

Piše: Ivona Bujišić

Rak. Kratka riječ od tri slova koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. U modernom svijetu kada čovijek misli da sve zna, ova bolest ostavljena je kao opomena da postoji neka veća sila koju ne možemo dokučiti. Iako za razvoj ove bolesti postoje određeni faktori rizika činjenica je da ona ne bira i da jasnih pravila nema. Pogađa i hrišćane i budiste podjednako kao i ateiste, bogate, siromašne, djecu koja još nijesu uspjela ogriješiti se o bilo koga. Ishrana, fizička aktivnost, pušenje, stres, genetika, grijesi predaka, otrovno okruženje, pesticidi, bakterije, virusi,karma sve to može uticati na razvoj karcinoma ali i ne mora.

Iako sam vjerovala da karcinom nastaje zbog energetskih zastoja u određenom dijelu tijela usled duševnog nemira (stresa) ili nezadovoljstva, činjenica da djevojčice od osam godina oboljevaju od karcinoma reproduktivnih organa, da nepušači oboljevaju od karcinoma pluća i da budisti koji su život posvetili treniranju mira kroz smirivanje uma oboljevaju od karcinoma upravo mozga , ukazuje na to da nema tačnih objašnjena i pravila.

Pored faktora rizika značajnu ulogu igra zakon vjerovatnoće koji u slučaju karcinoma nema objašnjenje. Savjesni, moralni, srećni  čovjek bez faktora rizika može jednog dana biti nesrećnik i ubosti na ruletu najgori broj, odnosno dijagnozu.

Kao što je uzročnik ove bolesti upitan, upitno je i liječenje ,tako da ostaje pitanje da li će nas zakon vjerovatnoće opet iznevjeriti kad je u pitanju vjerovatnoća izlečenja. Nažalost zbog učestalosti recidiva, riječ izliječen kad je ova bolest u pitanju sve manje se koristi.

Kada smo zdravi, zakon vjerovatnoće je na našoj strani a asocijacije na kancer su nam zastrašujuće ali to se ne tiče nas. To se dešava drugima, od mene je to tako daleko.

Kada voljena osoba oboli od karcinoma, onda nas se  već više tiče. Imamo više izražene strahove i suočavanja,  ljutnju na sve i svakoga, jer ono što nam je sveto ugroženo je tom opakom bolešču.

I najzad ako zakon vjerovatnoće nije na našoj strani i ako dobijemo dijagnozu, ova bolest i te kako utiče da promijenimo percepiju svijeta. Neko na bolje, neko na gore. Mnoge ljude ova bolest je osvijestila jer su je shvatili kao opomenu, neki su krenuli duhovnim putem, neki su konačno počeli da razmišljaju o smrti i šta nas čeka s one strane, neki su postali pametniji dok su neki dozovolili da ih razočarenje odvede u još veće beznađe. Neki optimistični ljudi  koje je bolest opametila imali su recidiv i smrt kao posljedicu, neki koji nisu vodili računa o zdravlju nakon liječenja nikad više nisu imali kancer tako da opet ponavljamo pravila s kancerom nema  osim nekoliko izuzetaka.

Jedan od tih izuzetaka je karcinom grlića materice, koji je uz karcinom dojke najveći ubica žena u modernom vremenu u nerazvijenim zemljama.

Kratko i jasno, zna se šta je uzročnik karcinoma grlića materice i jedan je  od rijetkih karcinoma koji se može spriječiti ako ne i istrijebiti.

Njemački ljekar i mikrobiolog Harald cur Hauzen još davne 1976 godine otkrio je da humani papiloma virus- HPV izaziva karcinom materice za šta je dobio i Nobelovu nagradu. Bez visokorizičnog HPV virusa karcinom materice skoro i da ne postoji.

HPV virus prenosi se seksualnim putem, čak i samim dodirom, poljupcem, razmjenom tjelesnih tečnosti sa zaraženom osobom, tako da sredstva zaštite ne štite u potpunosti od ovog virusa.

Postoje razni tipovi HPV virusa koji su toliko rasprostranjeni da ih je u nekom momentu života imalo svako seksualno aktivno ljudsko biće. Nekoliko tipova ovog HPV virusa kao što su 16,18,31,33,39,45,51,52,56 spadaju  u visokorizične tipove koji će ako postoje dugo u organizmu vjerovatno napraviti štetu. Ćelije će početi  da se mijenjaju od CIN I do CIN II,III pa do karcinoma. Koliko vremena će proći  do razvoja karcinoma i da li će uopšte doći zavisi od više faktora rizika, imuniteta i ,,sreće“, ali uprkos svim tim neizvjesnostima  izvjestan je VELIKI STEPEN RIZIKA ZA RAZVOJ KARCINOMA GRLIĆA MATERICE USLED POSTOJANJA NEKOG OD OVIH TIPOVA HPV VIRUSA.

S obzirom na broj godina od otkrivanja veze između virusa i ovog karcinoma, još prije izvjesnog vremena u mnogim zemljama svijeta počela je vakcinacija djevojčica u cilju preventive. Na taj način mnoge zemlje gotovo da su iskorijenile karcinom grlića materice.

Nažalost u zemljama niskog razvoja  zbog korupcije gladnih političara koji pustoše budžet, postoje propusti kada je u pitanju finansiranje imunizacije djevojčica na HPV virus.

Pored odgovornosti ljudi koji odlučuju o budžetu kada je zdravstveni sistem u pitanju moramo se dotaći i neznanja o ovom problemu i odgovornosti medija i onih koji su nas u školama učili o seksualno prenosivim bolestima.

Zašto niko ne pominje HPV virus? Zašto najčitaniji portali ne pišu o tome i time sačuvaju živote svojih čitateljki? Zašto većina ljudi u nerazvijenim zemljama nikad nije ni čula za ovaj opasni virus koji je prerastao u epidemiju?

Krivci su takođe oni koji bi trebali da nas liječe. Ljekari i te kako znaju za vezu ovog virusa i karcinoma, pa zašto onda ne učine nista da spriječe posljedice kad već nemamo dostupnu vakcinu?

Ljekari i mediji stalno potenciraju redovne ginekološke preglede? A šta podrazumijeva preventivni ginekološki pregled? Ultrazvuk, vaginalni pregled  i PAPA test.

Da li ultrazvuk, pregled i PAPA test mogu otkriti HPV virus koji još nije izazvao veliku štetu ? Ne mogu. Mogu nažalost samo kad je kasno i kada je već HPV virus uticao da se stvori promjena vidna ultrazvuku i PAPA testu. Treba napomenuti da je tačnost PAPA testa svega 50% i da visokorizični  HPV virusi ne daju  nikakve simptome.

HPV virus može se otkriti pouzdano mikroskopskim pregledom materice-kolposkopijom i testom na HPV virus,ali to ljekari jako rijetko iskontrolišu prevetivno.

Oni čekaju da problem postane vidan na ultrazvuku ili PAPA testu, da bi poslali žene na dalje analize, a nakon toga na operaciju koja zna ostaviti velike posljedice na reproduktivno zdravlje žene. Ukoliko ima sreće pa preživi.

Znajući za ovaj problem, obavijestila sam žene raznih dobi da posjete izabranog  ginekologa i zamole ih da im odrade kolposkopiju i tipizaciju HPV virusa, medjutim naišli su samo na sujetu većine ljekara ginekologa  (pretežno žena).  Ego napumpan titulom „doktora“ može spriječiti ljekara da savjesno radi svoj posao pa samim tim upravo taj doktorski ego može biti smrtonosan za pojedine  pacijente.

,,Kako ti znaš šta je HPV virus? Ko je ovdje ljekar? Nismo na pijaci da mi sama tražiš upute za testove koje ti odrediš? Ne može meni pacijent da govori kako da ga liječim“, samo su neki od komentara većine ženskih ginekologa kada mali postotak  žena samoinicijativno zatraži kolposkopiju ili hpv tipizaciju. Da ne pričamo o većini pacijentkinja koje ne znaju za nepouzdanost papa testa i ultrazvuka pa samim tim prepuste se nesavjesnoj kontroli  doktora samo tim metodama.

Mnoge polno prenosive  bolesti pored HPV virusa takođe ne daju nikakve simptome a ljekari  često ne žele dati uput za testiranje  kako bi se utvrdilo da li neka polno prenosiva bolest postoji ili ne .

Privatne laboratorije papreno naplaćuju ove nalaze a državni ljekari štite budžet i svoju sujetu i čekaju da HPV virus izazove karcinom kako bi otpočeli liječenje.

Naravno postoje izuzeci i doktori koji daju svim svojim pacijentima upute za testiranja na HPV virus i ostale polno prenosive bolesti  ali nisu sve pacijentkinje imale sreću da imaju baš takvog doktora. Oni su nažalost u manjini i oni su hrabri jer su stalno pod kritikama nadređenih da troše budžet više nego šta bi trebalo.

Praksa nije bolja čak ni kod doktora koji rade privatno, jako je mali broj ljekara koji preventivno predlažu da se radi tipizacija HPV virusa. Čak i kad kolposkopskim pregledom  ljekari uoče određene promjene na metrici, u Crnoj Gori važi pravilo ,,pratićemo“ promjenu (dok ona ne preraste u karcinom) propuštajući da odrade potrebne analize, koje bi uticale da se u slučaju otkrivanja virusa, svaka promjena i ,ranica“ na materici ukoloni kako se pacijentkinji za par godina ne bi razvio karcinom grlica materica. Ranice na materici odličan su teren da virus prodre i napravi štetu,i ako je bilo kakva ranica prisutna a  test visokorizičnog HPV virusa pozitivan nema se šta pratiti i čekati već odma treba reagovati bilo intervencijom bilo liječenjem.

Poznate ličnosti u regionu koje su oboljele od ove opake bolesti pa potom nažalost i preminule, imale su ogromnu pažnju javnosti i otvoreno su postale kancer aktivistkinje dok su se borile sa sopstveni život. Bodrile su i motivisale sve oboljele, ukazivale na bitnost redovnih ginekoloških pregleda, međutim ni jednom nisu spomenule HPV virus koji je doveo do bolesti. U patrijahalnim zemljama imati polno prenosivu bolest znači biti nemoralan te se iz tih razloga o tome ćuti i samim tim ne pomaže drugima u pravoj prevenciji.

HPV visokorizični virus može dobiti i žena u braku, koja je imala samo muža kao partnera koji je prije nje bio seksualno aktivan samo jednom. Broj seksualnih partnera povećava rizik inficiranja međutim dovoljan je jedan seksualni odnos u životu za prenos ovog virusa.

Prosta jednačina jasna i prosječnom laiku. Ljekari, mediji, organi upravljanja mogli bi da spriječe i iskorijene karcinom materice kod žena koje vode računa o svom zdravlju ali oni nažalost to ne čine. Odgovornost je neupitna, samo se postavlja pitanje da li je u pitanju namjera? ili pak gruba nemarnost? U svakom slučaju, da je pravde u ovoj državi, sve ovakve ljekare i donosioce odluka o raspodjeli budžeta ne bi zaobišla krivična odgovornost.

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Mira PG
28.05.2022-15:21 15:21

Bravo Ivona.Pažljivo i sa velikim zadovoljstvom čitam svaki vaš tekst.I ovaj je sjajan kao i svi prethodni.Hvala Vam što pišete o temi koja je,nažalost, ” tabu” za naše društvo i na periferiji je njegovog interesovanja. Svaka riječ je na mjestu a tekst je poziv da , kao gradjani, dobro razmislimo šta su nam prioriteti….