Bez njega se ne može zamisliti nijedna istorijska čitanka. Nijedna priča o otporu naroda. Nijedna balada o smrti radi života. Njegova fotografija sa strelišta je obišla svijet. Njegovom osmijehu su se divile generacije.
Riječ je o legendarnom Čedomiru Ljubu Čupiću narodnom heroju i čovjeku koji se otvoreno smijao smrti i osmijehom pobijedio svoje ubice.
Strijeljan je na današnji dan 1942. godine u Nikšiću, nakon divljačkog mučenja u zatvoru. Kao komandant i komesar čete imao je junačko držanje. Otvoreno je prkosio i ismijavao četnike i nacionaliste, kao obične sluge okupatora”, stoji između ostalog u Zborniku “Narodni heroji Jugoslavije”. U njemu se još može naći kako je na strijeljanju bodrio drugove, klicao partiji i smijao se smrti u lice. Kako su dželati oborili i oči i puščane cijevi pred njegovim osmijehom.
Ljubo je rođen 1913. godine, a porijeklom je bio iz Zagarača. Potiče iz radničke porodice, koja je jedno vrijeme živjela u Americi. Nakon povratka iz Amerike porodica mu živi u Nikšiću, gdje je završio gimnaziju. Još kao gimnazijalac pripadao je skojevskoj organizaciji. Studirao je pravo u Beogradu i uključio se u napredni studentski pokret, pa je 1940. godine postao član KPJ.
Nakon kapitulacije, aprila 1941. godine, vratio se u Nikšić, gdje se uključio u pripreme za oružani ustanak. Prije julskog ustanka, sa jednim brojem komunista, izašao je iz grada. Postao je borac čete “Đuro Đaković”, formirane od boraca koji su izašli iz Nikšića. Isticao se u borbama koje je ta jedinica vodila u okolini Nikšića, a to je došlo naročito do izražaja nakon formiranja udarnih bataljona.
U borbi na Kablenoj glavici kod Nikšića u aprilu 1942. godine pao je u ruke četnicima. U zatvoru je bio divljački mučen. Kao komunista i komesar čete imao je junačko druženje. Prkosio je okupatoru i njihovim slugama.
Mirno je saslušao smrtnu presudu, a poznat je i njegov prkosni osmijeh. Tog sunčanog maja 1942. godine izveden je na strelište ispod Trebjese kod Nikšića. I na strelištu je nastavio da bodri drugove, čime je podizao duh otpora kod stanovništva, prisiljenog da prisustvuje javnom strijeljanju komunista i rodoljuba. Klicao je: “Živjela slavna komunistička partija!” a kad su ga pogodili prvi rafali, stajao je uspravno i doviknuo: “Doći će dani slobode!”
Kvislinzi u Nikšiću organizovali su javni proces grupi boraca i komunista. Na ovom procesu Ljubo je otvoreno podvrgao poruzi vijećnike tog sramnog suda. Njegove riječi su odzvanjale kao optužbe pa su organizatori procesa, na brzu ruku, donijeli odluku o smrtnim presudama.
Ostao je upečatljiv njegov svijetli lik, a okupatori i izdajice su ga se i mrtvog plašili. Za narodnog heroja proglašen je jula 1953. godine.
Tako je Ljubo Čupić daleke 1942. godine strijeljan, ali – nikad ubijen. Vezanih ruku i otete slobode otišao je u legendu. Sa osmijehom pred smaknućem, kao pred vjenčanjem, kako veli pjesnik. Osmijeh legendarnog heroja nikad nije zaboravljen.
Ukazom predsednika Federativne Narodne Republike Jugoslavije Josipa Broza Tita, 10. jula 1953. godine, proglašen je za narodnog heroja.
U Nikšiću je 13. jula prošle godine na Dan državnosti svečano otkriven spomenik Čupiću na gradskom trgu. Rodnom gradu heroja ostalo je da se ponosi najvećem simbolu antifašizma jer “nikad Crnogorac kukavica nije-smrt ga gleda on se na nju smije”.
Bista na nikšićkom trgu i dalje čuva priču o čovjeku koji je porazio smrt-priču o narodnom heroju Jugoslavije i njegovom pobjedonosnom osmjehu.