Zli klovnovi “Srpskog sveta”

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Zlo fašizma danas razara Srbiju i Crnu Goru. Baštini ono stariju tradiciju četničkog fašizma iz Drugog svjetskog rata i njegovu noviju verziju s početka devedesetih godina prošloga vijeka kada je razaralo Jugoslaviju. U sva tri povijesna oblika, ono pripada istom velikosrpskom fašizmu. Uz prisustvo i podršku tzv. međunarodne zajednice, on institucionalno, “legalno” i “legitimno” radi da od Crne Gore ne ostane kamen na kamenu!

Nije velikosrpski fašizam manje fašizam zato što tzv. velike sile na njega gledaju blagonaklono zbog svojih interesa ni što se duboko ukorijenio u Srbiji i u Crnoj Gori. Nije on manje fašizam što ga podržavaju mnogi koji se po vlastitim mjerilima smatraju politički pismenim, normalnim i psihički uravnoteženim osobama.

Nije li to, ipak, nesavjesna svjetina podržavalaca koja po svemu nalikuje negdašnjim njemačkim uljudnim filistrima koji ni mrava ne bi zgazili, ali nijesu imali nikakvih moralnih dilema da slijede nacionalsocijalizam i njegovu demoniju zločina?

Da li je brojno “građanstvo” Srbije i Crne Gore ravnodušnim i nesavjesnim saučesništvom u fašističkom uništavanju vlastitih i okolnih društava ispunilo uslov da se i na njega protegne kontroverzna teza Hane Arent o banalnosti nacističkog zla (Banalität des Bösen)?

Ko god je sklon da ovu tezu primijeni ovđe i sad, previše je sebi olakšao posao i udaljio se od dokučivanja biti srpsko-crnogorskog fašizma i njegovih nosilaca! Koliko u razumijevanju pitanja o odgovornosti za fašizaciju ova dva društva može pomoći teza Hane Arent?

Pišući o suđenju nacističkom zlikovcu Ajhmanu, Hana Arent je zaključila da u uslovima “moralnog kolapsa cijele nacije” nijesu samo ideolozi i glavni organizatori vinovnici i učesnici u masovnim zločinima, nego i obični ljudi. Po njenom sudu, kao i većina nacista, Ajhman je – neopterećen grižom savjesti – gradio karijeru u nacističkom sistemu.

“Male” naciste, kao ni Ajhmana, ona nije smatrala čudovištima, nego psihički uravnoteženim i običnim ljudima koji su bili uvjereni da učešćem u zločinačkim radnjama samo izvršavaju svoju dužnost i poštuju zakon, trudeći se da dobro rade svoj posao. Izrazom “banalnost zla” Hana Arent sažima zaključak da je svaki čovjek sklon zločinu u određenim okolnostima.

Banalan je njen zaključak o “banalnosti zla!” Protiv svoje namjere, ona u dobroj mjeri ekskulpira bezbroj “malih” saradnika velikih zločinaca. Krivičnu odgovornost im svodi na odgovornost zbog  “samoskrivljene moralne nezrelosti” i “amoralne nezainteresovanosti,” dakle, zbog ravnodušne poslušnosti glavnim nosiocima velikog zla.

Dok je njen učitelj Hajdeger svjesno pravdao nacizam izlazeći iz “kolosijeka logosa” (Markuze), Hana Arent ga je nesvjesno dehumanizirala. Zločin mnoštva “malih” zločinaca svela je na banalnu poslušnost sistemu, dakle, na nešto što se može smatrati čas ljudskim, čas neljudskim djelanjem! Tako je i Ajhman svoju odbranu na sudu gradio na srodnoj dvosmislenosti.

Da je izraelski sud pristao na dehumanizirajuću “logiku” Ajhmanove odbrane, nikakvu presudu ne bi mogao donijeti. Banalizacija zločina implicira ukidanje onoga na čemu počiva ljudski svijet, jer poništava ključnu ontološku i vrijednosnu razliku između prirodnog “zla” i ljudskog zla.

Kad se ona ukine, nestaje razlika između kosmične “banalnosti” udara meteorita u sibirsku tundru i “banalnosti” kojom njemački nacisti ubijaju milione Jevreja ili satiru hiljade bjeloruskih sela s cjelokupnim stanovništvom! Ljudsko zlo se tako izjednačava s djelovanjem usuda ili prirodne sile. Usudu, prirodi i životinjama ne može se suditi, jer su pod vrhovnom vlašću “banalnosti.”

Ljudi nijesu pod njenom vlašću. Zato mogu snositi krivicu i biti odgovorni! Da su se Izraelci držali teze o “banalnosti zla,“ Ajhman ne bi ni stigao do njegovog suda, nego bi bio tretiran kao bijesan pas koga što prije treba umlatiti. On je, naprotiv, tretiran kao civilizovano imputabilno ljudsko biće koje je do neba odgovorno i krivo što druge ljude nije tretirao kao ljudska bića, nego ih je “pedantno” smicao kao da su škodljivi insekti!

Čarli Čaplin je filmom Veliki diktator jasno dao do znanja da nacističko zlo nikako ne smije biti „izgurano“ iz zone logosa i humaniteta, jer bi odmah prestalo biti smatrano zlom! Zlo nacizma on je dokučio u njegovoj imanentnoj komičnosti! Velika moć komike vraća ovo neljudsko zlo u zonu ljudskosti.

Nacizam se nastojao postaviti s one strane dobra i zla, dakle, tamo đe ne vladaju predstave o krivici i odgovornosti, đe nema ljudskih zakona, nego vladaju zakoni džungle. Čaplin je glavnog nosioca nacističkog zla humanizirao na najupečatljiviji način tako što ga je pokazao u njegovoj komičnoj pojavnosti. Nije on slučajno demonstrirao moć komike kao mehanizma za vraćanje zlikovaca iz zone neljudskosti u zonu ljudskih pravnih i moralnih regula. Komika je djelo duha koje čovjeka održava iznad kauzalnosti prirode. Ona je najpouzdanija straža koja ne dopušta zlu da pobjegne od odgovornosti!

Srpsko i crnogorsko četničko fašističko zlo nije banalno, nego je komično! Njegovi ideologi, vođe, trubači i sljedbeniki čine nepreglednu galeriju klovnova. Četnička klovnijada u potonjih trideset godina od akademija nauka te književničkih i crkvenih udruga za nagovaranje naroda na zločin spustila se „po dubini“ do najnižih društenih slojeva i postala vladajuće „stanje duha.“

Ako se za trenutak apstrahuje od fašističke ideologije koju ova klovnijada vergla dvadeset četiri sata dnevno, ako se apstrahuje od njene stalne spremnosti na nasilje, bezakonje i zločin u cilju stvaranja „Srpskog sveta,“ pokazuje se jad njene komičnosti. No, pokazuje se da je ono što je čini komičnom najmoćniji mehanizam za proizvodnju četničkih zlikovaca!

U zdravim društvima, klovnovi su artisti u cirkusu i teatru, na estradi i televiziji. Oni uveseljavaju narod komičkim spajanjem nespojivog koje stvara grotesku. Ona po sebi nosi potenciju izazivanja zebnje i straha, jer vode u preokretanje komičnog u opako, strašno i zlo. U njemu se rađaju zli klovnovi kao zločinci i nagovarači na zlo!

Na Zapadu su zli klovnovi osamdesetih godina prošlog vijeka ulazili u masovnu kulturu. U isto vrijeme, u stvarnosti „tranzicione“ Srbije i Crne Gore javni život su svom silinom počeli osvajati zli nacionalistički negativni, mračni, okrutni, zli i krvožedni klovnovi.

Post-socijalistička “demokratizacija” omogućila je da oni u najvećoj mjeri steknu političku, ekonomsku i “duhovnu” moć. Ništa drugo nijesu ovi zli klovnovi mogli izabrati kao svoju ideologiju i “politiku” nego nacifašizam! Sve čega su se dotakli od tada do danas pretvorili su u grotesku!

Današnja vladajuća “crnogorska” klovnijada je krešendo procesa fašizacije i klerikalizacije crnogorskog društva.  Koji god se njen predstavnik stavi pod lupu teorije komike, pokazaće se kao živa slika komičnog, jer u sebi nosi razdiruće i nesavladivo protivurječje između vlastite beznačajnosti i pretenzije na važnost!

Svaki od njih misli da će premostiti ovo protivurječje mržnjom prema svemu crnogorskom i htijenjem da zagadi i slomije sve čega se dotakne u Crnoj Gori! No, nikad niko nije uspio na taj način premostiti provaliju u svojoj duši. Oni to ośećaju, pa svoju frustraciju pokušavaju liječiti tako što će još više mrzjeti, još više gadluka lučiti iz sebe, još više zla nanositi Crnoj Gori i Crnogorcima!

Na kraju, ove zle klovnove ubiće otrov vlastitog zla!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta