Za aktuelno.me
Piše: Novak Adžić
Crna Gora je od kraja 1918. godine postala žrtva ekspanzionizma, militarizma i agresivnog velikosrpskog imperijalizma, politike terora i inkvizicije, krvi i pepela. Tada je, sa tragičnim posljedicama, na brutalan i kriminalan način, bila uništena državna samostalnost Crne Gore, njen međunarodni subjektivitet i integritet, nacionalna sloboda, identitet i dostojanstvo. Crnogorski narod je ustao na oružje na Božić 1919., sa ciljem da poništi odluke veleizdajničke tzv. Podgoričke skupštine (od 26. novembra 1918) i da Crnu Goru oslobodi od vojne okupacije i nasilne aneksije izvršene od strane Srbije.
Organizator i vođa Božićnog ustanka ministar Jovan Simonov Plamenac je ciljeve ustanka Crnogoraca izložio u pismu jednom od vođa ustanka u Riječkoj nahiji kapetanu Jovanu B. Vujoviću, kada mu je napisao ”da udruženim snagama pokažemo protivniku koji nam Judinim srebrnicima pokušava obrljati čast, da mi kao potomci šesto-godišnjih heroja nećemo izdati svoje grobove ni svoju dužnost. Ja vjerujem u Vas i Vaše drugove, da ćete svoju dužnost časno izvršiti prema domovini”.
(Citirano pismo Jovana S. Plamenca prema: Jovan Ćetković, “Ujedinitelji Crne Gore i Srbije”, Dubrovnik, 1940, str. 349).
Nakon tzv. Podgoričke skupštine i nasilne aneksije Crne Gore 1918., crnogorski narod je pod strahovladom Beograda i njegovi adlatusa na teritoriji Crne Gore bio izložen užasnom teroru i masovnim teškim zločinima, ali je pružao jak oružani otpor tome sa ciljem obnove crnogorske državnosti i slobode.
Državna politika Kraljevine Srbije, njenog Dvora i nekololiko Vlada, dugi niz godina klevetala je diplomatsko-propagandnim i agenturnim putem u međunarodnoj javnosti državu Crnu Goru, njenog kralja Nikolu i Vladu, u domovini i u egzilu, te crnogorsku vojsku, sa ciljem njihove diskreditacije i kompromitacije, kako bi ostvarila primarni cilj – zauzimanje i aneksiju Crne Gore.
U tom smislu je srpska (srbijanska) politika i njena diplomatija i agitacija, isticala i laži o tome da je srbijanska (srpska) vojska »oslobodila Crnu Goru« 1918. godine. Te laži su crnogorski Dvor i Vlada odlučno i argumentovano demantovali nebrojeno puta u međunarodnim krugovima i javnosti. Tako je znameniti crnogorski suverenista, politički emigrant u Francuskoj od 1916. godine, advokat Vladimir Đurov Popović (Jabučanin), iz Cetinja, ministar pravde Kraljevine Crne Gore u egzilu, bivši predsjednik cetinjske i nikšićke opštine, bio jedan od brojnih crnogorskih prvaka i pregaoca u odbrani Crne Gore, koji je kategorički oporgavao te srbijanske (srpske) klevete i laži usmjerene protiv Crne Gore i prava na opstanak i suverenost crnogorskog naroda.
Naime, advokat Vladimir Đ. Popović, predsjednik Komiteta crnogorskih izbjeglica i ministar Kraljevine Crne Gore, te prvi crnogorski sineasta, je u »Glasu Crnogorca«, krajem 1919. godine, u autorskom tekstu-reagovanju, pod naslovom »Zvanična priznanja i zvanične laži«, između ostalog, napisao i sljedeće:
»Laž je da je srbijanska vojska oslobodila Crnu Goru. Crnu Goru napustile su austro-ugarske trupe tek poslije primirja i na osnovu istoga. Oslobođenje Crne Gore posljedica je pobjedonosnih Saveznika nad Centralnim silama, za koju je Crna Gora prinijela na žrtvu skoro polovinu svoje vojske.
Posljednje ostatke austrijske vojske razoružao je i uništio sam narod crnogorski; srbijanska vojska nije ni vidjela jednog neprijateljskog vojnika u Crnoj Gori niti ispalila jedan jedini fišek na austrijsku vojsku a kamo li da je Crnu Goru oslobodila oružanom rukom.
Naprotiv, ulazak srbijanske vojske u Crnu Goru nije značilo njeno oslobođenje, nego ropstvo, gore i sramnije od onog pod Austrijom, gore i od onog što je srpski narod preživio pod Turcima.
Kad bi u Beogradu imali imalo obraza oni se ne bi lažno hvalili da su oslobodili Crnu Goru, jer ulazak srbijanske vojske u Crnu Goru predstavljaće vjekovima, blagodareći pokvarenim upravljačima srbijanskim, jednu sramnu stranicu u istoriji Srbije i njene vojske, hiljadu puta sramniju od Đunisa i Slivnice, jer ove su sprali Kumanovo i Bregalnica, a sramni zločin prema Crnoj Gori ostaće vječit«.
(Vladimir Đ. Popović, »Zvanična priznanja i zvanične laži«, »Glas Crnogorca«, broj 80, Neji kod Pariza, od 27. XI/ 10. XII 1919., str. 3-4).
Okupatorski velikosrpski režim pod kamuflažom »ujedinjenjenja« od kraja 1918, a posebno godinama potom u kontinuitetu je ubijao, hapsio, mučio, zlostavljao branitelje Crne Gore i njene slobode i državnosti i pripadnike njihovih porodica i njihove rođake. ž
Dr Ivan- Ivo Jovićević je bio crnogorski diplomata u vrijeme Kraljevine Crne Gore, njen generalni konzul u Švajcarskoj (Ženeva), te politički emigrant od 1916. do 1926. godine. Poslije povratka u zemlju dr Ivo Jovićević bio je zapaženi politički aktivista Crnogorske stranke (federalista, zelenaša) u razdoblju 1926-1945. On u svojim memoarima »O ljudima i događajima – Sjećanja jednog federaliste« (Obod, Cetinje, 1995), opisujući svoj izgnanički život u Francuskoj i Švajcarskoj, navodi i ovo: » Iz Crne Gore stizale su sve gore i gore vijesti: čujali smo kako se ruše kuće, kako se muče i ubijaju čak i žene, da su tamnice napunjene najboljim Crnogorcima itd«.
(Dr Ivo Jovićević, »O ljudima i događajima – Sjećanja jednog federaliste«, Obod, Cetinje, 1995, str. 127 i 128.).
U pomenutim memoarima objavljeno je i otvoreno pismo dr Iva Jovićevića- kralju Aleksandru Karađorđeviću iz 1924. godine. U tom pismu, koje je publikovano u emigrantskom, »Amerikanskom Glasu Crnogorca« u Čikagu, Dr Ivo Jovićević piše kralju Aleksandru i ovo: »Ti sjediš na jednom od najokrvavljenijih prestola Evrope. Oko tvoga prestola mnogi su se smrtni grijehovi počinili – zbog vlasti, zbog sujete i ništavne slave i veličine ovoga svijeta… Ti ne smiješ da se pojaviš nigđe u nesrećnoj Crnoj Gori, jer znaš vrlo dobro da Te u njoj ne očekivaju ljubav i poštovanje već mržnja i prezrenje, a može bit i sama smrt. Osim sjenke kralja Nikole i kraljice Milene Ti moraš vidjeti sa Tvojeg okrvavljenog prestola kako ispred njega teče potok krvi crnogorskog naroda među kojim ste Ti i Tvoji državnici nož krvavi vrgli samo zato da otmete krunu kralju Nikoli i da ognjem i mačem pokoriš Crnu Goru. Ti moraš takođe vidjeti ona popaljena sela crnogorska i čuti lelek i vapaj one nevine djece, onih nevinih žena i staraca koje potukoše, izmrcvariše i obeščastiše Tvoji divlji potplaćeni panduri. Da, Ti moraš vidjeti sve one strašne prizore u nesrećnoj i napaćenoj Crnoj Gori od dana njene nasilničke okupacije od strane srbijanske vojske, jer si sudjelovao u svim tim strašnim zločinima, pa Ti savjest (tj. ako je imaš) nije mirna, već te kori i muči za učinjene zločine«
(Dr Ivo Jovićević, navedeno djelo, str. 183, 184, 185.).
U tom pismu dr Ivo Jovićević navodi i to da režim kralja Aleksandra »počiva na sili, na nepravdi, na korupciji i na neostvarljivom principu«, te da kralja Aleksandra »Hrvati ne priznaju nikako, a Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Crnogorci i Makedonci priznaju na silu«. Neostvarljivi princip, o kome govori Ivo Jovićević, je »posrbljavanje Hrvata, Slovenaca, Bosanaca, Hercegovaca, Crnogoraca i Makedonaca, što je apsolutno nemoguće«.
(Dr Ivo Jovićević, n. d. str. 185-186).
Jovan S. Plamenac, crnogorski premijer, je u ime crnogorske Kraljevske Vlade uputio Memorandum Predsjedniku SAD Vudrou Vilsonu, iz Nejia na Seni kod Pariza 7/20. jula 1919. godine o crnogorskom pitanju sa zahtjevima za obnavljanjem suverenosti i nezavisnosti Crne Gore. U tome memorandumu Jovan S. Plamenac podvlači i sljedeće: »U odbrani časti Crne Gore, njenog prava na život i njenih legitimnih aspiracija, potpisani je, u ime Vlade Kraljevine, imao čast podnijeti Konferenciji mira u Parizu memorandum, kao i mnogobrojne protesne note čije rješenje mi nestrpljivo očekujemo. Zvanična Srbija, međutim, i dalje se služi nedostojnim i najnemoralnijim sredstvima, samo da se na jedan ponižavajući način uništi individualnost crnogorske države. Njene klevete i intrige imale su, nažalost, velikog uspjeha kod predstavnika velikih sila, jer ona i dan danas vojnički posijeda crnogorsku državnu teritoriju, vrši u svakom pogledu suverenu vlast na našim sugrađanima, provodeći je sa najvećom zločinačkom brutalnošću, i to bez protesta od strane velikih sila, i na osnovu istih tih njenih obmana i kleveta, nema na Konferenciji mira crnogorskih delegata, te o sudbini Crne Gore izriču presudu na toj Konferenciji, što više, i dojučerašnji sluge i robovi turske i austro-ugarske monarhije.
(O tome vidjeti: »Glas Crnogorca«, Nej kod Pariza, br. 76 od 19. VII 1919).
Jedan od crnogorskih ustaničkih vođa kapetan Niko Kašćelan je, sa Lovćena 14. X 1919. godine, u izvještaju crnogorskom brigadiru Andriji Raičeviću o situaciji u Katunskoj nahiji, sukobima sa okupacionim snagama i njihovim janjičarima, kao i o zločinima prema narodu, naveo i ovo: »Mogu Vam javiti da sam još živ s društvom ali sam na neopisanu muku jer je skočila vojska iz cijele Jugoslavije, da nas pošto poto uništi. Ima nekoliko vremena, da u Crnoj Gori puca top i mitraljez bez prestanka osobito u Katunskoj nahiji, koja je postala pozornica očajničkijeh borba, pljački i otimačine imovine jadnom narodu.
Srbijanska je uprava upotrijebila sva sredstva da stanovništvo u Crnoj Gori potpuno uništi i raseli ne birajući načina i sredstava s kojim se služi. Vode borbu i protivu nejači, žena i djece i to topovima i mitraljezima a odrasle muške vode po zatvorah; zatvori su prepuni staraca od po 70 i 80 godina. Vrše nasilnu regrutaciju od Crnogoraca pa čak u regrute vode ljude od 50 i 60 godina i takve kao robove pod jakom stražom vode u unutrašnjost Jugoslavije, što s njima tamo biva niko ne zna, ali svakojako zlo i naopako. Vrše takva brutalna nečovještva koja se opisati ne mogu. Čine i nasilje ženskijema, što nikad to nijesu činjeli Austro-Madžari. Narodu su sve opljačkali da je ostao svaki bez igdje ičega na ovom svijetu; to je i za nas naveliko zlo i šteta jer se nemamo odakle ishranjivati. Oni su učinjeli čuda po Cucama, sve su opljačkali i uništili gdje god su došli«, piše Niko Kašćelan.
U istom izvještaju on tvrdi i ovo: » Samo da znate što je urađeno od sela u Bjelice i na ime od: Tomića, Mikulića, Dida, Ublica i Pejovića. U Cucama: od Lipe, Ražanog dola, Grebeca, Graba, Bate, Kućišta, Trnjina, Rovina, i mnogo drugih, te i nema ništa ni od čega što se nije opljačkalo i uništeno. Iz pomenutih mjesta, kao i drugih su pohvatali starce koji nijesu mogli u šumu pobjeći pa ih s pjesmom i urnebesom vode u zatvor«, navodi kapetan crnogorske vojske Niko Kašćelan u izvještaju brigadiru Andriji Raičeviću, komandantu Crnogorskih trupa u Gaeti.
U tom izvještaju on kaže da uprava pod štitom srpske okupacione vojske u Crnoj Gori »čini čuda od jadnog naroda; prebijaju ženama i starijema kosti kundacima od pušaka, mlade ženske siluju da im čine svaki izmet, dakle, Vi znate kad se dade nitkovima vlast i zaštita što su u stanju oni izraditi. Tako se danas odigrava od našeg žalosnog naroda pa još imaju obraza tvrditi Beogradski krvoloci da u Crnoj Gori teče med i mlijeko i da je sve mirno i da je narod zadovoljan i srećan što s njim upravljaju«.
Kapetan i crnogorski gerilac Niko Kašćelan, u tome izvještaju, uz ostalo, potencira i ovo: »Zaboravih napomenuti, da su srpske trupe i pljačkaši počinjeli nečuvena djela u selu Jasikovcu u Ćeklićima – tu su svaku babu, ženu, starca i djecu čisto linčovali i svaku im kost slomili, imanje sve uništili, kuće obaljene jer ih je strah paliti pošto se boje od svjetske štampe da ih ne kritikuje, a oni čine viša čuda nego paljevine«.
(Citirano prema: prof. dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Dokumenti, Tom II, Bar, 1997, str. 816-817-818; Originalni dokument kojeg je dr Rastoder objavio nalazi se u Državnom Arhivu Crne Gore, Cetinje, Fond emigrantske Vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, fascikla 107).
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta