Zdravkus i apostolčići

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

„Da li je bog voljan da zaustavi zlo, ali nesposoban? Onda nije svemoguć! Da li je sposoban, ali nije voljan? Onda je zloban! Da li je voljan i sposoban? Odakle onda zlo? Da nije ni voljan, ni sposoban? Zašto ga onda zvati bogom?“ (Epikur)

Pišući prije nepune četiri godine o prvim impresijama Trampove vladavine, pisao sam da je Balkan još jedno mjesto na kome će se ogledati sposobnost Trampove administracije u razumjevanju opasnosti koju može proizvesti bilo kakav zaokret u politici prema njemu. Dovoljno je bilo samo pogledati kakva su tada bila očekivanja ovdašnjih podržavaoca velikodržavnih projekata i „srpskog sveta“. Tada sam napisao da se izborom Trampa čini presedan u američkoj politici, kojim se egocentrik i predstavnik dekadentnog, trivijalnog i skorojevićkog bogataškog svijeta promoviše u prvog čovjeka najmoćnije svjetske države, opasan po čitavu civilizaciju. Ne ulazeći u šire elaboracije štetnosti politike tog političkog pajaca, ne mogu se oteti utisku da je Crna Gora platila najvišu cijenu odsustva američkog otpora nesumnjivim propagandnim, subverzivnim djelovanjima na unutrašnju stabilnost Crne Gore sa istoka Evrope i iz Srbije. Dovoljno je samo viđeti navijačke strasti po prvi put u istoriji predśedničkih izbora u USA na našim prostorima. Iskreno se nadam da će razočarenje onih koji su destabilizovali Crnu Goru zbog pobjede Bajdena imati osnova u budućoj politici USA prema Balkanu i Crnoj Gori.

Što god mislili građani Crne Gore, Crna Gora je do sada izvukla iz sebe svoje optimnalne mogućnosti. Mogu mnogi pripisivati sadašnju zlu kob djelovanju ili nedjelovanju bivše vlasti, posebno vodećeg DPS-a, ali se bojim da je suština i njihovog neuspjeha, bez namjere da ih pravdam, u onome što gledamo ovih dana kada se crnogorsko društvo realno ocrtava kao na magnetnoj rezonanci u svim sferama svog postojanja. Bojim se da su mnogi precjenjivali potencijale crnogorskog društva i da se ono nikada nije istinski transformisalo ka zapadnim vrijednostima i ka modernom društvu. Da li je od strane političkih i drugih elita dovoljno učinjeno da se takvo stanje promjeni? Naravno da ne! Po dobrom, starom običaju partije su svoj politički interes tražile u oportunizmu i pridobijanju što šire podrške, čineći mnogobrojne ustupke. Ono što je najveći problem Crne Gore je ljudski faktor, bilo da je u pitanju politika, pravosuđe, školstvo, NVO, mediji… Ko god u budućnosti bude pokušavao da transformiše crnogorsko društvo u moderno društvo, društvo zapadnih vrijednosti i vladavine zakona, srešće se sa tom većinom po crnogorskim institucijama koja nikada iskreno nije promjenilo svoj habitus iz devedestih godina prošlog vijeka.

Jedna od velikih tekovina zapadnog svijeta jeste sekularno društvo. Pošto se plašim da budući premijer Crne Gore slabo razumije procese modernog svijeta, dobro se zadržati na to što pojam sekularnog suštinski znači. Istorijski gledano, sekularnost u Evropi postaje dominantna nakon prosvjetitelja i podrazumjevala je prvenstveno odsustvo uticaja religije na politiku i državnu upravu. Postojale su vjerske slobode i vjerski pluralizam, ali su oni postali dio privatnog života građana. U Francuskoj se privatizacija religije sve do danas smatra preduslovom očuvanja ljudskih sloboda. Nakon reformacije, posebno revolucije u Francuskoj i USA, Crkva je definitivno odvojena od države, a kultura, ekonomija, nauka i obrazovanje počeli da se razvijaju nezavisno od religije. To se dogodilo kao posledica naučne revolucije. Kada je Pjer Laplas napisao novu knjigu iz fizike, Napoleon ga je pitao zašto je Bog odsutan u njegovoj knjizi? Laplas je odgovorio „Meni takva hipoteza nije potrebna“.

U predmodernim društvima religija je bila sveprisutna u svim segmentima društvima, u politici, državnoj upravi, kulturi, nauci i obrazivanju, nešto poput onoga što se dešava trenutno u Crnoj Gori, ili će se dešavati. Mi smo se u Crnoj Gori vratili u predmoderna društva, stoljećima unazad. Ne samo da se kod nas religija poistovjećuje sa nacionalnošću, što jeste karakteristika predmodernih društava, već je Crkva postala vodeći subjekt u svim sferama društva. Na kraju krajeva, čini se da je Crna Gora jedina evropska država u kojoj je Crkva predvodnik političkih promjena i aktivni učesnik u političkim procesima. Umjesto da državne ustanove budu mjesto u kojem će se promovisati naučne istine, vjerska neutralnost, čak, po preporuci organa EU, naginjući ateizmu, mi imamo tendenciju da religija postane sveprisutna u politici, državnoj upravi, kulturi, nauci i obrazivanju. A, izgleda, i u ekonomiji!

Crna Gora je dugo odoljevala procesima desnog populizma u Evropi i nekim vodećim državama svijeta. Bila je jedna od rijetkih država u regionu koja je njegovala antifašizam, poštovala tekovine NOB-a i decidirano bila protiv istorijskog revionizma. Sa podsmjehom smo gledali kako u suśednoj Srbiji desni populizam u svom punom svijetlu, sa dnevnim obmanama i ispiranjima mozga, karikaturalnim nastupima, medijskim tribalizmom, kontrolom medija i medijima koji su klasična propagandna glasila, razara i posljednje ostake pristojnog, građanskog društva. Danas nam Srbija izgleda mjesto razuma u odnosu na Crnu Goru. U Srbiji se, makar, vodi borba protiv tzv „ravnozemljaša“ i „antivaksera“, dok su u Crnoj Gori oni danas vlast.

Uvijek je problem komentarisati iracionalna ponašanja. A najveći problem kada se takva ponašanja vezuju za ljude koji treba da vode jednu zemlju. Mnogi su već komentarisali nesuvislosti koje je je izgovarao i činio budući premijer crnogorske vlade u proteklih dva – tri mjeseca. Čovjek koji je na čelu izvršne vlasti koji svojim primjerom treba da utiče na ponašanje građana? Neki od  njih podliježu i krivičnoj odgovornosti, kao što je pričešće istom kašikom u vrijeme sahrane Amfilohija Radovića, kretanje među ljudima sa saznanjem da je oboljeo od Covida 19 i vjerovatnoćom da je time širio virus i sl. Takođe, izlišno je komentarisati izbor za članove buduće vlade i „ekspertske“ kapacitete izabranih čovjeka koji pokazuje elementarnu nesposobnost da se bavi državnim poslovima i koji sav svoj entuzijazam bazira na svojoj vjeri i podršci transcendetalnih sila. Valjda otud njegove paralele sa samim Isusom Hristom i 12 apostola.

Osvrnuću se na njegovo „hrabro“ bavljenje ekonomskim pitanjima, njegovo pominjanje prelaska na domaću valutu, odokativno i smiješno licitiranje da će „spasiti“ u budžetu od 1,7 milijardi eura nekoliko stotina miliona, priče o ispražnjenom budžetu i, na kraju, tabloidne i neozbiljne priče o stotinama miliona eura koje se preko „jedne banke“ iznose u Srbiju. I to sve bez poznavanja elementarnih zakona iz ekonomije, zakona o platnom prometu sa inostranstvom i sl. Opravdan je strah da će uvesti Crnu Goru u „mali Šengen“, iako Crna Gora od njega neće imati nikakve koristi, samo štete veće nego što je imala CEFTA sporazumom, kojim je postala uglavnom uvoznik svega i svačega. „Malim Šengenom“ se rizikuje i da se ugroze radna mjesta u Crnoj Gori. Da ne pominjemo da će „mali Šengen“ vratiti Crnu Goru na pozicije ostalih potpisnika kada su u pitanju evropske integracije.

Često se čuje u javnom prostoru da treba novom premijeru i njegovoj vladi pružiti šansu da pokažu što mogu, kao da su ljudsko znanje i sposobnosti neke mistične kategorije koje odjednom, božjim proviđenjem, eksplodiraju u čovjeku. Na osnovu svega što izgovara budući premijer u javnosti vidi se potpuna nekompetentnost za ulogu lidera u vođenju države. Iako budući premijer stalno optužuje prošlu vlast da je producirala podjele u crnogorskom društvu, on sam je više podijelio crnogorsko društvo svojim izjavama i očitim namjerama otkad se pojavio na javnoj sceni nego bilo ko drugi. Njegov nacionalni, vjerski i mentalni bekgraund govori da Crnogorci u zemlji čije ime nose mogu očekivati samo tešku borbu za očuvanje svog nacionalnog identiteta. Pojavljivanje premijera pored likova kakav je Radmilo Marojević, dekan Filološkog fakulteta u Beogradu u doba Miloševića, poznat po svojim fašisoidnim stavovima, sličnim Vojislavu Šešelju, govori da premijer nema problema sa takvim stavovima. Jednako kao što nema sa stavovima predložene ministrake za kulturu, nauku, obrazovanje i sport.

O tragičnom položaju crnogorskog obrazovanja i žalosnom nivou naučnih i obrazovnih referenci školskih ustanova najbolje govore oni koji bi trebalo da budu nosioci obrazovne i naučne misli. Kakvu budućnost, kakve eksperte i „ekspertske vlade“ može imati Crna Gora u budućnost ako nam đecu obrazuju ljudi koji potpisuju podršku stavovima: „Rđom kap'o dok ti je koljena! Sažeži sve Gospode ognjem, liše nejjači …“. Da ne pominjemo šovinističke izjave prema crnogorskoj naciji, našoj istoriji, tradiciji i da osoba koja „nejači“ piše sa dva j („nejjači“), predaje jezik na visokoškolskoj ustanovi! Tek nauku u Crnoj Gori očekuje, uz pomoć SV. Vasilija, nevjerovatan napredak sa ministarkom nauke koja izjavljuje “nauka je samo teorija u koju ljudi vjeruju kao sto vjeruju i u boga”! Kristofer Hičings opravdano kaže da sve što može da se tvrdi bez dokaza, može i da se odbaci bez dokaza. Nauka malo ima veze sa vjerom, ona je logički argumentovano sistematizovano znanje o zakonitistima, bazirano na činjenicama, dokazima, egzaktno utvrđenim i potvrđenim u više istraživanja, ponovljivim eksperimentima.

Kažu da je glupost bolest zbog koje ne pati bolesnik, već svi oko njega.

Neka nam je bog u pomoći!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta