Zavođenje za Goleš planinu

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Ili iz političke neobrazovanosti, ili iz političkih manipulacija i političke propagande često se u crnogorskom javnom prostoru govori o diktaturi u Crnoj Gori. Naravno, takve tvrdnje su za podsmjeh, jer svako politički elementarno pismen zna da u diktaturama ne postoje višestranački parlamenti, slobodni izbori, sloboda štampe, nevladine organizacije i civilno društvo, nezavisne kontrolne agencije, … ni formalno, ni neformalno. Mnogi će reći da sve te instutcije nemaju snagu kakvu treba da imaju u demokratskim zemljama, što je donekle tačno, ali kad se Crna Gora uporedi sa svim sličnim zemljama koje su prošle ili prolaze tranziciju, pritom ne mislim samo na Srbiju, ona definitivno ne spada u donji dio tabele. Iako mnogi u Crnoj Gori vole da se upoređuju sa Danskom i drugim skandinavskim zemljama, što jeste neki ideal, trebalo bi prvo da pođu od sebe i svojih životnih navika i ponašanja pa onda da traže ideal u društvu. Da ne kažem, koliki su oni Danci.

Umjesto diktature, prije se u Crnoj Gori može govoriti o nekoj vrsti anarhije i nesposobnosti države da sprovodi poštovanje zakona i mjera koje donosi vlada. Uporedite samo kako rigorozno su vlade evropskih zemalja sprovodile donešene uredbe u doba pandemije koronavirusa, za razliku od Crne Gore koja nije bila u stanju da dosljedno kažnjava sve prekršioce i silom institucija zabrani neke skupove.

Da je u Crnoj Gori diktatura ne bi bilo tolikog kršenju mjera, zakona i poretka, što je lako dokazati vremenom titoizma kada u Crnoj Gori skoro da uopšte nije bilo tzv. disidentstva i kad je veliki dio stanovnika bio doušnički servilan. A takvi su najgori kad se pušte s veza … Iako je sa mnogima moguće komunicirati jedino represijom, niko normalan se ne zalaže za nedemokratsko ustrojstvo, niti je moguće politički točak vraćati unazad bez velikog belaja. Crna Gora je do skora bila zapušteno društvo, neemancipovano, antagonizovano zapadnoj kulturi i vrijednostima, slijepo vezano za Beograd, tradicionalno zaljubljena u Rusiju, sa vrlo malim brojem stanovnika koji su ikada bili u nekoj zapadnoj zemlji i sl. I kad su bili nekad u nekoj zapadnoj zemlji, odnosili su se prema svemu viđenom mahom ideološki. Bilo socijalistički, bilo antiglobalistički. I dobro je što je dio stanovnika Crne Gore uznapredovao i postavio društvene standarde previsoko, ali postoji bojazan da ih ne sustigne ta prošlost pa dožive opštu društvenu regresiju, kojoj će i sami doprinijeti svojim djelovanjem i nerealnim kritikama dostignutog. Jer dobar dio stanovnika Crne Gore je vremenski tok okrenuo naopako, pa su od godine do godine živjeli vrijeme unazad, kao prije nove ere.

Zakon o slobodi vjerpospovjesti je definitivno ogolio sve. Čak i one koji su sebe predstavljali pred Evropom kao etalon demokratskih standarda u Crnoj Gori. Umjesto uređenja pravno najzapuštenijeg segmenta društva, uvođenja vjerskog pluralizma na način kako je to u vodećim zemljama demokratije, zaštite kulturne baštine, onemogućavanja vjerske diskriminacije po osnovu broja vjernika, tobožnje i stvarne tradicionalnosti ili bilo kom drugom osnovu, otkrili smo u njima folirante koji još uvijek vjeruju u mađije, kletve i trascedentalne koještarije, kanonske i nekanonske crkve, božje i nebožje crkve, a iz lukrativnih razloga se predstvaljaju kao savremeni, privrženi modernim evropskim demokratijama. Nijedno civilizovano društvo ne zabranjuje vjersko djelovanje, ali ga ni ne podstiče. Naprotiv, edukacijom, naučnim osvješćivanjem, popularizacijom nauke, trudi se da društvo što više oslobodi od religoznih zavođenja i zatočenosti uma.

Zakon je takođe pokazao da su se skoro sve izbjeglice koje je Crna Gora primila u toku ratova u bivšoj Jugoslaviji stavile na stranu velikosrpstva u Crnoj Gori i masovno uzele učešće u tzv.  litijama SPC. I ne samo to: pokazalo se kroz podršku SPC u otporu Zakonu da je ortodoksna laž kako nema pripadnika srpskog naroda u državnim institucijama i institucijama koje su na državnom budžetu. Razni spiskovi, koji su se pojavljivali u javnosti u potonje vrijeme, to bjelodano potvrđuju.

Često se u opozicionim krugovima vrti priča kako se manipuliše od strane vlasti i njoj bliskih krugova podjelama na potomke partizana i potomke četnike, banalizujući ideološke razlike u društvu. Ne radi se u Crnoj Gori o podjeli na potomke četnika i partizana, ili, kako kažu, „sinove“, već na podjelu na modernu, evropsku Crnu Goru i na sljedbenike velikosrpskog, pravoslavnog narodnjaštva i četničke ideologije, bez obzira ko su im bili đedovi, očevi ili kogod u Drugom svjetskom ratu. Koliko god se URA i Demokrate trudili da to zatrpaju iz oportunih razloga, jer su najvjerniji saradnici ovih drugih, to se ne može sakriti u svakodnevici. Nije to samo slavljenje godišnjice četničkog štaba Pavla Đurišića u Gornje Zaostro i crtanje njegovog lika i lika Draže Mihailovića po zidovima muslimanskih kuća po Beranama, tu su na stotine hiljada postova po društvenim mrežama, komentara ispod tekstova koji se bave zločinima četnika, zastupanje esencijalne politike i strategije Moljevićeve Homogene Srbije, posebno u dijelu velikosrpskog iscrtavanja i zapišavanja teritorija. Da ne zaboravimo i parastose SPC ortodoksnim zločincima i maroderima iz redova četničkog pokreta.

Ne podśećaju li vas govor Pavla Đurišića na ekavici od 6. novembra 1942, povodom dolaska italijanskog fašističkog guvernera Crne Gore Alessandra Pirzija Birolija u Kolašin, na novopečene ekavičare po Crnoj Gori koji su nakon tri pośete Beogradu to postali: „Ali desilo se nešto što naš narod ne može razumeti. Izvesni nacionalni odrodi i otpadnici, iz svojih niskih računa i interesa, prošle godine, odrekli su se svoga srpskoga imena, počeli stvarati neku crnogorsku naciju, što je uzbudilo i ustalasalo sav pošteni i čestiti svet u Crnoj Gori, koji je sa Srpstvom i za Srpstvo živeo i umirao“? (Saradnja četnika sa okupatorom u Crnoj Gori, Vlado Marković i Radoje Pajović, str. 212-218) Slušamo li mi slične govore i danas po Crnoj Gori i nije li to jedna te ista matrica, pa je zovite kako vam drago? Taman ta ekavica na kojoj je održao svoj govor govori o toj inferiornosti i moralnoj bijedi kojom nas pokušavaju smjestiti u Prokrustovu postelju.

Da je krajnji cilj pobune SPC u Crnoj Gori i litijanje po njenim ulicama velikosrpska ideologija i zloupotreba pravoslavlja u posrbljavanju Crne Gore slikovito govori razgovor administratora jedne velikosrpske stranice na fejsbuku, bliske DF i Demokratama, sa nekim komentatorom (iako znam i ime , neću ga objavljivati):

Komentator (očito iz Srbije): „Kada smo problem srpstva u Crnoj Gori zamenili problemom „pravoslavlja“? Čega se bre plašite?“

Administrator: „Srba ima 30%, pravoslavaca 80%. Ja mislim da nije preteško shvatiti da 30% nije dovoljno za većinu …“

Komentator: „A šta su ostali pravoslavci?“

Administrator: „Sad ćeš ti da ih naučiš šta su? Čitali su svi Gorski vijenac u školi, ako ih Njegoš nije naučio što su, bojim se da nećeš ni ti.“

Komentator: „Ako ih je već neko naučio da su ono što nisu, valjda je cilj da ih vratimo u stado. da se priča o srpstvu a ne pravoslavlju, to bi još brže išlo.“

Administrator: „To ide kad opozicija dođe na vlast i preuzme obrazovni sistem. ‘Ajmo korak po korak.“

Svaki komentar je suvišan.

Nego, kako goJ ‘oćete, dragi sunarodnici, možda je nekima stalo da bude ko goJ na vlasti, samo da to ne bude Milo Đukanović i DPS, ali se plašim da rizikujete anekSiju od trivijalnog pravoslavnog narodnjaštva, klerikalizma i velikosrpstva i tako vratite Crnu Goru na početak devedesetih prošlog stoljeća, kada je hrabrost bila reći što si i javno se okupljati pod barjakom crnogorskim. Unaprijed se prijeti iseljavanjima, pokrštavanjima, nasiljem, silovanjem i sl. sve začinjenom „bogatsvom“ jezika onih čiju su nacionalnu pripadnost prisvojili.

Crnogorci i Crnogorke su im posebno omiljeni, naročito ako imaju muslimanska imena. Možda su nekima koji se zaogrću epitetima građanske opcije oni prihvatljiviji, možda su im sadašnje vladajuće stranke manje građanske od njih, ili je i njima nebitno ko goJ da bude, samo da se smijeni DPS i dokopaju vlasti. To što će biti neprepoznatljivi dekor u toj vlast, kao u Budvi, mali je problem ako se dokopaju nekih lukrativnih mjesta i zaposle partijsku bulumentu. Koga briga za partijske programe, papir sve trpi, mogu u Crnoj Gori koalirati i suverenisti i unionisti, i lijevi i desni, i četnici i evropejci, i rusofili i prozapadnjaci, … Čini se da jedino srbočetničke partije, ogoljene i one u bijelim majcama, imaju plan i program što im je činiti kad dođu na vlast. Daleko bilo.

I zato, Crna Gora pobijediti mora.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta