Petak, 3 Decembra, 2021
Rubrika:

Marko Vešović, SVAŠTARA: Pismo Bunju

Nemoj misliti da ovo govori razočaran čovjek. Sarajevo me nikad nije razočaralo, jer me nikad nije očaralo. Ovo ti ne govori ni gorak čovjek čije je zanose poratna zbilja ismijala. Jer, otkako znam za sebe, predavao sam se vlastitim zanosima znajući da će ih stvarnost ismijati. Neizbježna sudbina svakog ljudskog zanosa, u svijetu kakav je naš, jeste da bude išprdan. Zanos je tu kako bi zasvjedočio postojanje drukčijeg, boljeg, višeg, od ove zbilje koja mi liči na mastan i krvav mesarski panj.

Za aktuelno.me

Piše: Marko Vešović

Dragi Federiko,

Nisam sebe mogao prisiliti da odgovorim na tvoja pitanja. Prvenstveno stoga što osjećam da na to nemam pravo. Jer ja više nisam odavde.

Prije tridesetak godina, u Kafkinom Dnevniku pročitao sam rečenicu koja sa savršenom tačnošću opisuje moju današnju egzistencijalnu, pa i duhovnu poziciju ovdje: ”Ja nisam odavde, ali ni iz nekog drugog mjesta”.

Više ne živim u Bosni, jer je likvidirana zemlja koja se tako zvala,  nego u dijelu Bosne koji je pripao Bošnjacima. A ko sam to pa ja da dajem prosudbe, ma koliko mogle biti pronicljive ili zanimljive, o bošnjačkoj politici, bošnjačkoj kulturi, bošnjačkoj inteligenciji, bošnjačkom nacionalizmu? A pogotovo ko sam to pa ja da bih mogao davati prosudbe o onom što se dešava u srpskom ili hrvatskom dijelu Bosne?

U ratu, dok još nisu bili ukinuti Bosanci, ili se bar činilo da nisu, pa sam još mogao sebe ubrajati u njih, osjećao da imam pravo da govorim i pišem o Bosni, o sarajevskom duhu, o sarajevskom otporu opsadi, o suživotu. Danas u Bosni više nema Bosanaca.  Ima jedino Bošnjaka, Srba, Hrvata i Ostalih. Ja spadam u Ostale, ali nemam čak pravo ni o njima da govorim.  Jer u Ostale spadaju, na primjer,  Cigani i Crnogorci.  Što znači da mogu biti nadležan za Crnogorce, ali ne i za Cigane.

Ima i još jedna stvar zbog koje nisam u stanju odgovoriti na tvoja pitanja: ne želim da lažem. A nesumnjivo bih slagao ako bih rekao da me zanima bilo koja od stvari naznačenih u tvojim pitanjima. Sve je to za mene danas mrtvo. Tačnije, ne budi u meni nikakav emotivni odjek. A ja umijem misliti jedino o stvarima koje me uzbuđuju. O stvarima spram kojih sam ravnodušan  moj mozak odbija  da razmišlja. Što me ne boli, ne ushićuje, ne straši, ne baca u očaj, ne raspamećuje, ne veseli, to ne postoji za mene. Sva pitanja, koja si mi postavio, spadaju u priču koja je završena zauvijek.

Završena ne samo u meni, nego, boga mi, i u stvarnosti oko mene. Pitaš me, na primjer, koliko je u Sarajevu ostalo onog duha kojim se hranila ljudska sposobnost otpora opsadi, sposobnost o kojoj sam svjedočio u svojim tekstovima? A evo ti mog savršeno iskrenog odgovora: “Koja opsada? Kakav duh otpora? Šta svjedočenje? Čiji tekstovi?”

Sve to danas meni izgleda daleko kao Tutankamon.  A nema smisla, ili bar nije osobito uzbudljivo,  baviti se mumijama. I vjeruj mi da sve te stvari, odavno, ovdje više nikog ne zanimaju. Od svojih proznih tekstova, za vrijeme rata objavljivanih u sarajevskim novinama, mogao bih napraviti još dvije knjige, ali mi to ne pada napamet, jer to niko ovdje ne bi čitao. Sve je to neshvatljivom brzinom zastarjelo, jer je isparila stvarnost na koju su se ti tekstovi pozivali. Koju su opisivali, čas sa užasnutošću, čas sa ushitom.

U tim tekstovima još je živ jedino njihov moralni smisao: jevrejska poslovica kaže da je bolje biti s progonjenima nego sa progoniteljima. Ti tekstovi su napisani rukom čovjeka koji je stao na stranu žrtve. To nije i ne može biti  mrtvo. Kao ni njihova čisto književna vrijednost. Ako je ima. A po svemu ostalome u toj knjizi popala je debela prašina.

Sve i kad bih istinski želio odgovoriti na tvoja pitanja, ne bih mogao, jer sam se isključio iz ovdašnje stvarnosti: ne gledam televiziju, ne čitam novine, ne slušam radio, s ljudima ne pričam, o ovdašnjim zbivanjima, ni na ulici, ni u kafani, ni u kući. Naprosto ne znam šta se ovdje danas događa, jer me ništa od svega toga ne zanima, stoga ne mogu davati sudove  o nečem što ne poznajem. Ja sam danas zbiljski nesretan kad moram izići iz svoje kuće.

Preostale su mi dvije-tri pregršti prijatelja, i to je jedino parčence Bosne koje je, za mene, još uvijek živo. Bosna mi se svela na pedesetak ljudi s kojima kad se nađem, kad pričam, ili kad šutim, svejedno, osjetim se ponovo živim čovjekom, ponovo “prorade” moje emocije, ponovo mozak počne da funkcioniše! Kraj sveg ostalog, i ljudi i zbivanja, prolazim prazne glave, što će reći i praznoga srca.

Danas, u Sarajevu, do mene naprosto ne dopiru, ne mogu istinski da dopru ljudske riječi. Ja, koji sam u ratu bio strastan slušalac ljudi, koji sam zapisao stotine stranica njihovih ispovijesti, danas ne mogu da upamtim gotovo ništa od svega što čujem iz njihovih usta, jer njine riječi ne bude u meni nikakav osjećajni odziv. Slušam ih gotovo kao s onoga svijeta.

Nemoj misliti da ovo govori razočaran čovjek. Sarajevo me nikad nije razočaralo, jer me nikad nije očaralo. Ovo ti ne govori ni gorak čovjek čije je zanose poratna zbilja ismijala. Jer, otkako znam za sebe, predavao sam se vlastitim zanosima znajući da će ih stvarnost ismijati. Neizbježna sudbina svakog ljudskog zanosa, u svijetu kakav je naš, jeste da bude išprdan. Zanos je tu kako bi zasvjedočio postojanje drukčijeg, boljeg, višeg, od ove zbilje koja mi liči na mastan i krvav mesarski panj.

Nije pretjerano važno čak ni to što spadam u ljude koji su rat izgubili. Evropa i Svijet su cijelu stvar udesili tako da ni jedna nacija u Bosni ovaj rat niti izgubi niti dobije. Ali ako nacije nisu pobijedile, jesu nacionalisti, a rat su izgubili pojedinci. Desetine, pa i stotine hiljada nas pojedinaca iz ovog rata smo izišli poraženi, što nije osobita  tragedija, jer je pojedinac, u našem svijetu, otkako pamtim,  svagda bio na niskoj cijeni. Na jako, jako niskoj cijeni. Zar bi i moglo biti drukčije u svijetu gdje je kolektiv sve i svja:  jučer proletarijat, danas nacija.

Nema, dakle, nesreće u tome što sam i ja izgubio ovaj rat, izgubio ga iz prostoga razloga što je konačno propala stvar za koju sam  se s velikom strašću, ljudskom i spisateljskom,  zalagao. Ta stvar je, dakako, Bosna. U kojoj su, nekada,  ljudi prvenstveno bili ljudi, a tek potom i štošta drugo. Ova današnja Bosna, ono što se danas pod Bosnom zvanično podrazumijeva, ili, bolje, ono što današnji vlasnici Bosne oficijelno podvode pod taj pojam, rezultat je pristajanja na poraz: pošto više ne možemo biti ljudi, hajde bar da budemo Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Ostali.

A Bosna nije propala mojom krivicom, jer sam poduzimao sve što je sićušna ljudska jedinka mogla učiniti na njenoj odbrani, i savjest mi je mirna, ali nema ni jednog valjanog razloga da ja, koji nisam ovdje rođen, žalim za Bosnom ako za njom ne žale, ako je više neće, oni koji su u njoj rođeni. Neće je niko,ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci.

Shvatio sam da  Bosna nikom više ne treba. Nikom osim – stranaca! To saznanje mi je, možda, palo teže od svega što mi se otkrilo za vrijeme proteklog rata i nakon njega. Saznanje da svi u Bosni lijepo mogu bez Bosne. Saznanje da sam nekada s toliko energije i strasti branio nešto bez čega se, vidi, boga ti,  itekako može,  a to znači da zbilja i nema stvarnog razloga da postoji. Tvoje pitanje: je li Bosna mogućna ili nije? – zvuči mi beznadežno zastarjelo. Jer se pokazalo da je mogućna Bosna bez Bosne. Čak da se ljudi u toj Bosni bez Bosne, u toj Bosni pomno razlomljenoj na troje, prilično ugodno osjećaju.

Nekad su me ljutile stvari koje međunarodna zajednica preduzima u poslijeratnoj Bosni: prvo su pustili da Bosna postane nemoguća, dali joj dovoljno vremena da umre, da se iznutra saspe u paramparčad, a zatim su svojski uprli da je vaskrsnu. Karl Vestendorp i njegov nasljednik Volfgang Petrić liče mi na dva politička Isusa Hristosa koji se deru nad grobom: ”Ustani, Lazare”.

Nekad me ljutilo što taj svijet i ta Evropa, koji su odgovorni za smrt Bosne,  pokušavaju da mrtvaca ožive za svoje vlastite svrhe. Danas sam ravnodušan i spram toga. Ti ljudi u Bosnu su, prirodna stvar, došli zbog sebe, a ne zbog nas, no pošto treba navesti, i pred sobom i pred drugim, razlog zašto su ovdje, po sebi se razumije da taj razlog mora biti krupan, mora imati mitsko dostojanstvo: reanimacija biblijskoga Lazara.

Ovo na našem jeziku neobjavljeno pismo, koje sam pisao prije dvadesetak godina a kao da opisuju današnji trenutak, rimski novinar i ratni izvještač iz BiH Federiko Bunjo stavio kao predgovor drugog izdanja moje knjige Chiedo scusa se vi parlo di Sarajevo.

Ako propadne i nezavisna Crna Gora, konačno je propalo sve što sam tridesetak godina branio. Tomas Man je o sebi kao piscu rekao da se ”vezivao  za ono što je osuđeno da propadne”. Te riječi meni mogu biti nekakva utjeha.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Krivokapić Plenkoviću: Naša povezanost je prirodna i dugotrajna

Najbitinije je da među nama postoji povjerenje i dobra volja za rješavanje svih pitanja. Naša povezanost je prirodna i dugotrajna, rekao je premijer Zdravko...

Zemur dijeli desnicu i pomaže Makronu

Kandidatura krajnje desnog političkog komentatora Erika Zemura za predsjednika Francuske mogla bi da pomogne aktuelnom predsjedniku Emanuelu Makronu, pošto će podijeliti glasove na desnici,...

Nevjerovatan skandal: UFC šampionka tvrdi da je gola bježala po hotelu od MMA borca

Niko Montanjo, bivša UFC šampionka optužila je MMA borca Džastina Votsona da joj je nanio povrede zbog kojih je završila u bolnici. Montanjo je ispričala...

Doček na otvorenom se može kontrolisati

Producent Dragan Bulajić saopštio je da su nadležnim zdravstvenim vlastim uputili zahtjev da im se dozvoli organizacija dočeka Nove godine na otvorenom, pod istim...

Djevojčici iz Plava postavljen privremeni staralac, osumnjičenom određeno zadržavanje od 72 sata

Maloljetnici iz Plava za čiju obljubu i silovanje je uhapšen osumnjičeni U.M (27), postavljen je privremeni staralac i obilazak stručnih radnika, kazala je za...

Najčitanije

Povezano

PROSIPANJE GODINE Portal RTCG objavio vijest da će se Krivokapić vakcinisati pa izbrisali: Izvor informacije bio sinoć napravljen tviter nalog!

Portal Radio televizije Crne Gore (RTCG) sinoć je iza 22 sata objavio lažnu vijest da će se premijer Zdravko Krivokapić vakcinisati, a zatim su...

Marko Vešović SVAŠTARA: Velibor Mazovjecki

Za aktuelno.me Piše: Marko Vešović Reče mi jedan čoek da je „onaj Latić“ u listu  Ljiljan posvetio mikro-esej Rajku Nogi, „Vešovićevu dvadesetogodišnjem prijatelju, pjesniku snažnog poetskog...

Vešović: Ponovo smo previše respektovali protivnika

Snovi Crne Gore o odlasku na Svjetsko prvenstvo prekinuti su u Skandinaviji. Poraz od Norveške, na „Uleval stadionu“ u Oslu (2:0), pokazao je da...

Marko Vešović SVAŠTARA: Tri pjesmice

Za aktuelno.me Piše: Marko Vešović Tekstove za ovaj portal pisati mi je sve zaguljenije, ali čini se da stvar ide nešto lakše kad počnem stihovima. Evo...

Komentari

8 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Rovca sa katunima bez struje
25.11.2021-08:50 08:50

Marko ti si pogrdnim imenima nazivo našega mitropolita Anfioklija. Najeti to trebalo a ni to da nijesi srbin ti nevalja.

Mihter
25.11.2021-11:46 11:46

“On mene nema Bosne” sjećam se, čini mi se monodrama Tome Kuruzovića, BIĆE BOSNE ne utire se lako istorija i trajanje u životu i pamćenju. Ima i Crne Gore samo beogradski Despot pokušava vaskrsnuti srednji vijek na Balkanu,pa pošto nije kadar da definiše granice Srbije pokušava da obilježi nebeski svijet “srpskog sveta” Taj lični privid namtenuo je srpskom narodu kao kolektivnu fikciju koja ne može uspjeti i koja može biti bumerang kao destrukcija za zavedeni narod…ali ne može to Zlo opstati u 21. vijeku. Inače, to bi bilo, Baš Zlo!

Bijeli Pavle
25.11.2021-17:00 17:00

Ko je lud da bude srbin treba bit veljesrbin no Mas'i to niko nije ponudio. Prihvatio bi jer mu je mila bruka.

Gatać
25.11.2021-17:19 17:19

Bolje mu je da je grbalj no srbalj

Bijelopolje
25.11.2021-21:15 21:15

A čuti jado Sarajevo ti je sve dalo da ne nabrajam

Lada
25.11.2021-23:19 23:19

Kako lijepo napisan tekst. Antologijski.
Nije literatura za sitne duše.
” Margaritas ante porkos.”

Bijeli Pavle
26.11.2021-00:54 00:54

Veliko hvala za knjigu,, Smrt je majstor iz Srbije,,

Bijeli Pavle
26.11.2021-01:06 01:06

Bijelo Polje ne zna da Čojstvo i sve što nadilazi osrednjost ti niko ne može dati