Volovski osvrt

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Često pomislim kakva bi rekcija bila istih ovih ljudi koji učestvuju po drugi put u histeriji zbog nečije smrti, naravno, prva je bila smrt J.B. Tita, da sam im mogao nekako prije 32-ije godine pustiti današnje snimke oko upokojenog Amfilohija Radovića. Mada se ni onda nijesu mnogi odlikovali blistavim umom, vjerujem da bi me gledali kao da sam lud, da izmišljam i konstruišem laži. Taj intelektualno i civilizacijski nedozreo soj vazda je bježao od individualizma, od vjere u sopstvenu ličnost, ośećajući se u susretu sa samim sobom kao barka na talasima okeana. Otuda se u Crnoj Gori, koja je ranije bila prepoznata po rigidnijem komunizmu nego druge republike Jugoslavije, uključujući i radikalni ateizam kao njegovo svojstvo, vrlo lako prešlo iz jednog kolektivizma u drugi. Svaki kolektivizam i jeste satkan od nedozrelih i slabih ličnosti kojima trebaju jake individue da ih vode za ruku kroz život. Sreća ili nesreća u kome smjeru će društvo otići zavisi isključivio od profila voditelja za ruku. U primitivnom i civilizacijski nedozrelom društvu, kao što je crnogorsko, ne čudi što je opskurantnost, mračnjaštvo, šovinizam, svetosavski nacizam našao plodno tle.

Vrlo je nezahvalno pisati o nečijoj smrti. Pogotovo kad ne možete ni u promilima da ispoštujete onu krilaticu „o pokojniku sve najbolje“. Uostalom, sabrao sam mu nedjela za života. Mnogi Crnogorci nijesu iskazali svoja ośećanja iz krajnje sudržanosti i ośećaja pristojnosti i dostojanstva. Mandatar buduće vlade je izjavio da smrt Amfilohija Radovića treba da nas sve u Crnoj Gori ujedini da prevaziđemo podjele. Kao po običaju taj čovjek ne zna što priča i nije sposoban da izađe iz svoje metafizike u realni život. Pokojni Amfilohije Radović je posljednji čovjek, ili posljednja slika koja može da ujedini crnogorsko društvo, posebno za Crnogorce i nacionalne manjine. Pokušaji da se od njega pravi svetac i da se od njega načini svevremensko naslijeđe Crne Gore je udaranje pečata upravo na podjele. Ako neko hoće da cementira kao vječne kategorije sve razdore i razlike koje nijesu izvorno crnogorske i koje su većinom zaostavština pokojnog Amfilohija Radovića i SPC, onda mu je najbolji način da od njega pravi ikonu sa svetačkim oreolom.

Mada beogradski mediji, praveći saldo Amfilohijevih učinaka, u prvi plan stavljaju, citirajući samog Amfilohija da je „Crna Gora poslije Enver Hodžine Albanije bila najateističkija zemlja u Evropi“, napravio od Crne Gore jednu od najviše vjerujućih evropskih država, vjerujem da je to više slika crnogorskog društva i njegovih civilizacijskih dometa, nego li što je to sve zasluga Amfilohija Radovića. Posebno iz razloga što se pod vjerom u Crnoj Gori zapatilo nešto što sa hrišćanstvom nema veze i što je bliže haićanskom poimanju onostranog i vudu magiji. Koliko god se neko trudio da u djelovanju Amfilohija Radovića i SPC u Crnoj Gori prepozna bilo što iz svetih hrišćanskih knjiga baviće se uzaludnom rabotom. Mnogi su pokušavali bezuspješno da utiču na njihovo djelovanje citirajući im jevanđelja, ali je to bilo blowin’ in the wind, što bi rekao Robert  Zimmermann. Da ne pominjem optikum u kojem se to smatra uspjehom. Po tim kriterijumima bi Iran bio primjer država. Samo slijepcu nije vidljivo da je u svim pristojnim i uređenim evropskim državama uticaj religije na građane obrnuto proporcionalan: što uređenije i srećnije društvo to šamani u crnom imaju manji uticaj. Ili, u nekim zemljama tradicionalne demokratije, imaju isključivo ceremnonijalni i tradicionalistički karakter. To što poneki evropski komesari ne vide ništa loše u slici koju Crna Gora šalje u svijet potonjih dana, pa još šalju izjave saučešća, najviše govori o EU i o tome kako je liberalizam sedamdesetih, induvidualizam kao vrhovni temelj svake slobode, vremenom prerastao u desne kolektivizme i postkumunističke desničarske radikalizme i retrogradne ideologije.

Kad nekog nakon 20 sati izvuku iz ruševina nakon zemljotresa svi govore o Bogu i njegovoj svemoći, ne pitajući se otkud zemljotres? Upravo na toj nezapitanosti crkve i grade svoj uticaj i moć. Oduzmete li im tu predstavu o spasenju i „božjoj volji“, izmakli ste im tepih ispod nogu. Nakon smrti Amfilohija Radovića pojavile su se priče o tome kako je on ubijen. I te priče su potpuno tačne. Ali, ne, nije on ubijen nemarom ljekara, srećom su ga liječili srpski ljekari iz Srbije, inače ko zna što bi se još iskonstruisalo odavno popljuvanoj Crnoj Gori, već je ubijen obmanama da su crkve zaštita od korone, da tamjan i litije štite od korone, da je Sv. Vasilija najjača vakcina protiv korone i mnoge, mnoge slične gluposti. Ni smrt samog Amfilohija, ni smrt popa koji je o njemu brinuo u cetinjskom manastiru, ni smrt mnogih koji su pazarili virus po litijama, crkvama, pričešćima, nije pokolebalo stado u uvjerenju da su svi oni oboljeli dok su boravili na Maldivima. Otvoren kovčeg srpskog mitropolita umrlog od korone, ljubljenje njegove mitre i ruku najbolji je pokazatelj civilizacijskog posrnuća crnogorskog naroda. Nekada su se rugali stanovnicima zemalja sa sličnim iracionalnim ponašanjem i zatucanošću, da bi danas bili najizrazitiji predstvanici opskurantizma u Evropi. Ružna slika o Crnoj Gori kao primitivnoj državi u kojoj ni ljekari ne poštuju svoju profesiju i u kojoj ljekari pretpostavljaju Hipokratovoj zakletvi svoja vjerska ubijeđenja, povrijedila je sve ono što je ostalo u Crnoj Gori pri zdravoj svijesti. Još samo da nam ljekari, kad potražimo pomoć, počnu iznosti krst i čitati jevanđelja, umjesto da nas liječe. Možda oni koji su se narugali apelima svjetske medicinske struke i razumu misle da će se svijet fascinirati njihovom histerijom zbog smrti jednog starca, samo zato što se lažno predstavljao za Hristovog apostola, ali to je samo potvrda da oni žive u paralelnom svijetu u kojem je sve izvrnuto naopačke. Na nas koji još uvijek vjerujemo u racio ta slika predstavlja najveće zastiđe.

Mnogi će se, s pravom, zapitati postoji li više država Crna Gora? Postoje li institucije, pravosuđe, policija, NKT? Čujem da neki hoće da podnesu krivične prijave? I treba! Sramno je koliko se država povukla pred tribalizmom koji je preplavio Crnu Goru. I, nažalost, to nije samo vezano za mrtvog Amfilohija. Crna Gora se ponižava, može se reći, još od kamp naselja na bulevaru Sv. Petra Cetinjskog 2015. Političkim kalkulisanjem, oportunizmom, udvaranjem prostoti i raznoraznom fukarluku koji nam šalje EU i domaćem koji piše izvještaje za EU, đavo je pušten iz kaveza i sad smo tu đe smo. Da su raznorazne NVO imale stoti dio razumjevanja i podrške bivšoj vlasti koju danas daju ovoj nakaradi od trojne koalicije, bez obzira na anticivilizacijske istupe mnogih od njih, umješanost Crkve u politički život, etc, etc, Crna Gora bi odavno bila dio EU i mnogo bolje mjesto za život.

Kad smo kod umiješanosti Crkve, Amfilohiju se stavlja kao jedna od najvećih zasluga što je „donio demokratiju Crnoj Gori“? E, zamislite tu crnu demokratiju i te ćutuke koji to pričaju, a kojima crkve donose demokratiju? Društvo koje izgubi sve kriterijume i mora da se batrga u lokvi u kojoj vodu mute prośečni i filistri raznih fela, jer samo mutna voda njima donosi dobrobit.  Građanština u Crnoj Gori je postala izlizana riječ koja ništa ne znači, u koju se trpa sve i svašta. Ako građanstvo u sebi ne sadrži civilizacijske vrijednosti, poštovanje elementarnih naučnih istina, sekularnost, urbanost, privrženost vrijednostima u svim sferama života, od umjetnosti do oblačenja, beskompromisnost prema primitivizmu, atavizmima, zaostalosti, onda ono postaje puka poštapalica za skorojevićku malograđanštinu, koje je prepuna Crna Gora. I nije problem Crne Gore toliko oduzimanje njenog habitusa koliko je problem doprinos tome onih koji umišljaju da su neko i nešto i da to što čine čine za dobrobit Crne Gore. Takvi su i zaslužni što danas jedan svetosavski mašinbravar i šarlatan metaniše po Crnoj Gori.

O graditeljskim poduhvatima Amfilohija Radovića, što mu se takođe stavlja u pozitivni konto, može se reći kao i za sve ostalo: oskranavio je sve što je crnogorsko. Što devastacijama srednjovjekovnih bogomolja, što podizanjem nakaza od građevina kojih bi se postitio svako ko nije odrastao gledajući PINK od jutra do večeri. Svakom iskrenom vjerniku nijesu potrebni velelepni hramovi, on se može Bogu pomoliti i u poljskom WC-u. Ili klijeti, kako to Hrist reče. Ali ne može u poljskom WC-u učiti škole, liječiti se… Nekada su se ljudi po Crnoj Gori pamtili po otvaranju radnih mjesta, po opštoj dobrobiti, podizanju standarda i uslova života… Stigli smo do toga da se slave tone i tone građevinskog materijala koje su skrkane u građevine đe će ljudi dva-tri puta neđeljno zapaliti svijeću, prekrstiti se i promrmljati par mantri. Veliki napredak!

Iako se u Srbiji za vrijeme ptičjeg gripa i smrti patrijarha Pavla mogla viđeti slična scena u kojoj političari i običan narod ljube ruku mrtvog patrijarha, Srbija danas ima sreću, ako se to može nazvati srećom, da joj je prvosveštenik iz svjetovnih redova. Njemu se svaki dan u Srbiji upućuju molitve i zahvalnice što je izbacio iz upotrebe izraz Periklovo doba i uveo Vučićevo doba. Znate ono, „zahvaljujući mudroj politici…“, „da nije bilo našeg predśednika …“, „Aleksandra Vučić“, „Aleksandar Vučić“, … Po cio bogovjetni dan po raznim opskurnim televizijama, srpskom parlamentu, manifestacijama, … Nekada je Amfilohije Vučićevoj vladi pravio moleban, sada mu Vučić vraća, usput vrijeđajući svojim dolaskom „na mjesto zločina“ svekoliku patriotsku Crnu Goru. Ustvari, njegov dolazak u Crnu Goru je još jedna mjera poniženja koju trpe Crnogorci, manjinski narodi i svi oni kojima je Crna Gora jedina domovina.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta