Vijesti – 25 godina beščašća

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Prije nego počnem o počecima “Vijesti”, nešto ću o kopči sa ovim vremenima. Tiče se „specijalaca“, tj. osoba koji se lažno predstavljaju kao novinari, a zapravo su policajci, onaj najgori mogući soj i spoj te dvije paradigme. Jer, “specijalci” koji su novinari, nijesu ništa drugo do izvršioci naloga policije, one tajne, koju obično titulišu kao Udba, DB, ANB ili bilo šta slično. Logično, svaka ozbiljna država trudi se da ima tajnu službu, državnu bezbjednost, koja u režimima koji liče na totalitarni obavljaju prevashodno posao zaštite vladajuće garaniture, sistema. Kada takva struktura bira novinare koji će im služiti, obično angažuje one najgore. Ne nejgore novinare. Nego ljude. Tako je bilo i 1997. kada su „Vijesti“ počinjale i služile ondašnjoj vlasti, tako je i danas kada služe današnjoj.

Elem, kada je prije nekoliko sedmica u Podgorici potpisan onaj fukarski ugovor kojeg su pogrešno označili kao „temeljni“, malo ko je u toj prevari primjetio ulogu koju su odigrale „Vijesti“. Jedino su oni i nekakva tv „Hram“ znali da se priprema obmana javnosti, da će se taj sramotni i izdajnički čin odigrati u ranim jutarnjim satima, kažu oko 5 ujutru, kako bi se izbjegla blokada Vile Gorica od strane protivnika prodaje i predaje Crne Gore tuđinskoj crkvi i državi.

Onda kada je sve obavljeno i potpisano, dok je prvi pop Srbije sa pratiocima zadovoljno trljao ruke i već bio na putu ka središtu „srpskog sveta“, ne scenu stupaju „Vijesti“ i objavljuju oko 9 da će svečanost potpisivanja biti održana u 10 sati. No, u 10 minuta do 10, prema ranije utvrđenom scenariju, „Vijesti“ objavljuju da je „temeljni“ ugovor potpisan i da su se akteri već udaljili, svako u svom pravcu. Tada su se razišli i oni koji su počeli da se okupljaju kako bi spriječili to beščašće, jer za blokadom prilazima Vili, više nije bilo potrebe. Specijalci „Vijesti“ ponovo su odradili zadatak, zavarali čitaoce i učestvovali u još jednoj prevari. Jer, da se radilo o časnom činu, da je u pitanju bilo nešto što miri, ujedinjuje i vodi naprijed, za obmanom ne bi bilo potrebe. Ali, „Vijesti“ ne bi bile „Vijesti“, niti bi Dritan bio Dritan, kada bi tu bilo i zrnca poštenja, časti i rada za dobrobit svih građana.

Baš tako je bilo i ljeta 1997. godine kada sam dobio poziv da iz „Monitora“ pređem u novoosnovane „Vijesti“, kada sam nasio, napravio najveću grešku u karijeri i tamo zatekao “specijalce” namjerne da obave zadatak. Manje je bitno radi li se o zadatku koji je častan, o izboru za manje od dva zla…za mene, novinar koji se stavi u službu bilo čega što je partikularni interes, a to čini zato što je dobro podmazan velikom svotom novca i spreman je da gazi preko leševa da bi taj zadatak obavio – nije ništa drugo do obična tranja.

Takvih sam nekoliko tranja zatekao u „Vijestima“ te 1997. godine kada sam uletio u vučju jazbinu koja je imala sasvim jasan zadatak.

Roćen uređivao ”opremu”

Tek što sam se krajem avgusta 1997. godine vratio sa ljetovanja, pozvao me na piće Ljubiša Mitrović, svježe izabrani glavni urednik novog dnevnog lista „Vijesti“ i ljubazno mi ponudio da se iz „Monitora“ preselim tamo. Pomenuo je napredovanje u karijeri, nove izazove, ali i potrebu da pomognemo Milu (Đukanoviću) na predstojećim istorijskim predsjedničkim izborima, gdje je trebalo poraziti Momira Bulatovića i njegovu moćnu logistiku iz Beograda. Ponudio mi je mjesto urednika unutrašnjo-političke redakcije, platu od 1000 i kusur dojč maraka, pomenuo moje vlasništvo u listu i potrebu da budem u ekipi u kojoj su već oni najbolji koje Crna Gora ima. Čak je na moje pitanje: hoće li „Vijesti“ biti nastavak uređivačke politike „Monitora“, odgovorio potvrdno.

Nije bilo više razloga za premišljanje. Već nakon par dana našao sam se u zgradi „Bocola“ na izlazu iz grada prema Kolašinu i pomalo se iznenadio kada sam vidio potpuno sređene kancelarije i mnoga novinarska imena koja mi Ljubiša nije pominjao kada me je angažovao. Osim velike i prostrane redakcije, bilo je tu i nekoliko kancelarija u kojima su već sjedjeli novoangažovani urednici, pa sam se čudio zašto nije predviđena jedna i za mene. „Ti ćeš ovamo, gdje smo Željko i ja“, rekao mi je Ljubiša i dao mi radni sto pored direktorovog i svog. Pošteno.

Dan za danom – a nije ih bilo mnogo do planiranog prvog broja – shvatio sam da će središte dešavanja biti u obližnjoj kancelariji u kojoj su, jedan naspram drugoga, sjedjeli Aleksandar Eraković i Slavoljub Šćekić. Nijesam odmah shvatio, ali mi nije bilo potrebno mnogo vremena da ukapiram – da su u pitanju osobe koji će biti filter za sve što proizvedemo mi iz brojne novinarske ekipe. Shvatio sam i to da ne treba previše da se miješam u svoj posao urednika redakcije unutrašnje politike, jer su to ionako obavljali njih dvojica. Ja sam, zapravo, bio planiran za ključne teme, za praćenje centralnog događaja dana.

I dobro: izašao je prvi broj, ispratili smo smrt Lady D i Veselina Đuranovića, uveče se fotografisali u štampariji, a ja se zorio što je na preko dvije trećine naslovne strane – moj tekst. Već narednog dana, 1. septembra, u Vili Gorica održan je skup lidera stranaka koje su podržavale Đukanovića, potpisan je istorijski Sporazum o saradnji, a ja sam, nakon što su pale čestitke, dao Milu u ruke prvi broj „Vijesti“ koji je još mirisao na štampariju.

Uslijedili su dani koji su postajali rutina. Shvatio sam da je ovo, zapravo, najteži posao koji sam u životu radio, jer sam u redakciju dolazio nakon buđenja, prve kafe i vođenja djece u vrtić, a izlazio oko 9 uveče iscijeđen i nimalo spreman za naredni, jednako naporan dan. Dnevne novine su rudnik i ovdje zaista čovjek treba da bude silno motivisan, da bi izdržao sva iskušenja koja ga očekuju.

Ipak, da sve nije bio samo običan novinarski zadatak, bilo mi je jasno kada sam shvatio da treba ostati miran čak i kada ukapiraš da i nad urednicima imaš urednika, da Milan Roćen koji je davao naslove i mijenjao tekstove treba da postane normalnost na koju se moram naviknuti. I da: u početku sam se tome samo smijao, ali je vremenom postajalo sve manje smiješno.

Recimo, kada su mi neki važni ljudi doveli čovjeka bliskog Momiru Bulatoviću koji je odlučio da promijeni stranu i da meni u mikrofon saopšti gomilu bljuvotina koje se tiču Momirovog intimnog života, a ja to da snimim, sredim i objavim. Mislim da je to bio moj prvi ozbiljniji sukob sa Ljubišom, jer sam rekao da mogu poturiti mikrofon i snimiti čovjeka, ali da se ispod tog skaradnog uratka nikako ne želim potpisati. Tako je i bilo.

Već nakon nekoliko dana, uputili su me u Budvu. Tamo me je čekao jedan od prvaka lokalnog DPS-a Đ.P. koji je imao pregršt materijala o nedjelima lokalne vlasti – od navodno sumnjivih diploma nekih od njih, pa sve do placeva koje su poklanjali u blizini Svetog Stefana. Jedan od njih dodijeljen je i Emiru Kusturici.

Kako je samo ružno djelovalo sve to što mi se dešavalo u Budvi. Dobio sam sobu u Slovenskoj plaži, a nigdje nije zavedeno da sam tu. Mogao sam doći kada hoću, otići kad poželim, a da niko nije znao ko sam i šta tu radim. Makar mi se činilo da je tako. Svi moji pokušaji da dobijem izjavu druge strane, ostali su bez uspjeha. Meta su bili lokalni gradski lideri Miković i Gigović, a ja sam bio taj koji sve to treba samo fino da posloži i kompromituje čelnike Budve u jeku brojnih prebjega članova DPS-a.

Što se mog ličnog odnosa prema predstojećim izborima tiče, bio sam izričit: glasaću za Mila, iako sam liberal, a Slavko poziva da se na te izbore ne izlazi. Milo je bio više evropski tip, za razliku od Moma koji je mitoman. Neka bude po onoj: biraj manje zlo, jer ni jedan, ni drugi, tada nijesu imali pozitivan odnos prema nezavisnosti Crne Gore. Tako sam na oktobarskim izborima, u oba kruga, glasao za Mila Đukanovića, ni malo ne mareći za „partijski stav“ Slavka Perovića da se u prvom krugu uopšte ne glasa, a da se u drugom (o, iznenađenja), obavezno glasa za Mila.

Možete li pretpostaviti kakvo je slavlje nastalo u redakciji Vijesti kada se njihov favorit, čovjek, okitio oreolom novog predsjednika Crne Gore!? U građevini velike Đukanovićeve pobjede, doprinos Vijesti svakako je bio na najvisočijim spratovima.

Uvijek na usluzi vlastima

Već za Novu godinu, dobio sam poziv od uredničko-direktorske ekipe da pokupim familiju i da u koloni krenemo u hotel Avala, da tamo provedemo nekoliko prazničnih dana. Bijah za istim stolom sa Željkom Ivanovićem, Slavoljubom Šćekićem, Aleksandrom Erakovićem, Ljubišom Mitrovićem i njihovim porodicama. Bješe tu i divan čovjek, moj prijatelj, tehnički urednik “Vijesti” Baja Martinović.

Tek sam naknadno shvatio da nas Đ.P. koji mi je dao podatke za onaj prilog o Budvi – častio doček. Što se mene tiče, nije morao.

To “grebanje” po lokalima, šefovima “Vijesti” nije bilo strano ni u prvim danima Nove godine. Negdje između 9 i 10, svakoga dana bi se volšebno izgubili na sat-dva, a ja sam tek naknadno saznao da ih je neka firma – u zamjenu za reklamu – svakoga dana častila slane palačinke. Mislim da je sa njima, povremeno doručkovao i Roćen.

Sirotinjska logika kojom su se rukovodili šefovi u “Vijestima”, ponovo me je šokirala kada sam negdje u januaru saznao da oni povremeno odlaze u neki magacin u Danilovgradu, gdje se garderoba, posebno farmerke, kupovala na kilo! Ne, dakle, par komada ili 10 upola cijene, nego na kilo! Naravno, sprdam se zbog činjenice što je svaki od njih imao barem duplo veću platu od mene. A ja sam, još po navici iz “Monitora”, nosio Versaće farmerke i markirane košulje, jer sam čitavu deceniju prije nego što sam počeo raditi u “Vijestima” – išao po garderobu u Italiju.

Već krajem januara, na moju kućnu adresu stigla je tužba. Budvanski čelnici Miković i Gigović tužili su se zbog teksta u “Vijestima”, a u redakciji,  osim mene niko se zbog toga nije naročito potresao. Na suđenju u Kotoru, svjedok Đ.P. kazao je da nema pojma o tom tekstu i da mi on nije dao podatke. Na sudijino pitanje: odakle mi onda podaci za tekst i optužbe na račun dvojice prvih ljudi opštine Budva, izvadio sam iz džepa nekoliko papira ispisanih rukom i pokazao ih sudiji: odavde. U momentu kada je sudija pitao Đ.P. je li to njegov rukopis, a on priznao da jeste, suđenje je završeno, Miković i Gigović preinačili tužbu i sada tužili Đ.P., a ja oslobođen i dobio svojstvo svjedoka. Vjerovatno je Đ.P. mislio da te njegove papire neću čuvati tako dugo.

Što se veze “Vijesti” sa ovom tužbom protiv mene tiče, nije je bilo. Pardon, jeste u samo jednom dijelu: Željko Ivanović je u nekoliko navrata sa blagajne “Vijesti” podigao određene svote novca i kazao da to čini “da bi platio Nebojšinog advokata”. Kada sam to saznao, pozvao sam mog Labuda Šljukića i pitao ga jesu li mu “Vijesti” nešto platile zbog toga što je branio mene. Nijesu ništa, bio je izričit.

Kada je u februaru 1998. godine počela kampanja za parlamentarne izbore, znao sam da se rastanak primakao. Uprkos priči o favorizovanju crnogorskog bloka (nalik današnjoj), „Vijesti“ su nastavile da promovišu jedino DPS. Na moju opasku na redakcijskom sastanku da nije u redu da napadaju liberale, dobio sam informaciju da će tako biti i u nastavku kampanje. U tome, zaista, nijesam htio da učestvujem.

U jednom trenutku, meni oduvijek antipatični Eraković, izgovorio je ono što sam želio da čujem: „Ovdje možemo ostati ili ja, ili Redžić“. Uzvratio sam da se ne želim nadmetati sa njim i da ga, znajući za njegove veze sa vlastima i policijom, unaprijed proglašavam pobjednikom. Otišao sam kod Željka i tražio mu radnu knjižicu. Priznjem da je bio korektan: nudio mi je istu platu, samo da pređem za urednika spoljne politike, ili malo manju – da ništa ne radim. Odbio sam obje korektne ponude.

Bio je to kraj moje polugodišnje odiseje sa „Vijestima“ koja bi se, jednako kao u ovom tekstu, mogla opisati i u knjizi sa 200 strana. No, sve bih im oprostio da mi nijesu ukrali 240 hiljada eura vlasništva. A to im neću oprostiti nikada.

Jer, ja sam bio samo jedan detalj iz njihove prve faze postojanja u kojoj su služili tadašnjoj vlasti. Eh, kada bi samo svoje priče ispričali drugi, koje su opelješili. Ali, mnogi od njih, iz nekih svojih razloga ćute.

Druga faza „Vijesti“ bilo je namirenje vlastitih potreba u vidu prvih miliona do kojih su došli na volšeban način, krađom vlasništva kolega i prodajom akcija Bodu Hombahu, uz promjenu uređivačkog kursa i žestoke atake na one koji su ih osnovali.

U trećoj fazi, postali su promoter Ure i taj njihov period karakteriše toliko prljavštine, da mi se čini da mi već zaudaraju slova od tastature dok pišem o tome. I zato ću se ovdje zaustaviti, do neke naredne prilike.

Jer, priča o vlasnicima “Vijesti”, zaista je neverending story. Možete ih prozivati, ružiti, kritikovati, počkati se po njima, govoriti im da su nitkovi, lažovi, lopovi, prevaranti, reketaši..njima je potpuno svejedno. Tačno se vidi da je u pitanju gnijezdo nesoja, iz koga nije moglo proisteći ništa bolje, roditi se ništa beščasnije, nego što je to Dritan Abazović.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta