Ubijanje države i pravo na pobunu

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Kakvu vlast je dobila Crna Gora na potonjim parlamentarnim izborima? Ima li ona demokratsku legitimaciju? Šta su joj dosadašnji učinci? Kud ona „vodi“ Crnu Goru? Da li će se moći smijeniti demokratskim putem? Kako odbraniti Crnu Goru od njenog zlog rada?

Odgovorima može približiti poređenje s političkim stanjem u Srbiji.

Režim lične vlasti „vođe svih Srba“

U Srbiji teče proces radikalsko-naprednjačkog razaranja političkog i pravnog sistema. Generiran je učvršćivanjem režima lične vlasti. Uspostavio ga je sadašnji predśednik Srbije. Ujedno, on je preferent na položaj „vođe svih Srba.“

Prvo. Deklarativno, u Srbiji postoje institucije savremene parlamentarne demokratije, pravna država, nezavisno sudstvo i nezavisni mediji. No, „vođa“ je vrhovnu državnu vlast oteo od Vlade i Parlamenta i učinio je ličnom vlašću. „Normalizovao“ je stanje u kome mu niko ne može ugroziti nezakonite pretenzije da samoovlašćenje donosi sve odluke bitne za državu. Svoju volju i lični interes – te interes klijentele koja ga podupire – uzdigao je iznad Ustava i zakona. Uzurpirao je bitna ovlašćenja niza državnih institucija i prigrabio golemu političku moć. Njegov sistem lične vlasti ima bezuslovni decizionistički karakter.

Drugo. Po Ustavu, suverenost potiče od građana i pripada im kao njenim kolektivnim nosiocima. “Vođa svih Srba” para-suverenski je prisvojio i privatizovao suverenost!

Treće. Formalno, u Srbiji važi princip podjele vlasti. „Vođa“ je vlast  učinio nepodijeljenom i nedjeljivom „u svojoj ličnosti.“ Ona više ne proističe iz zakonski uređenog pokoravanja bezličnom opštem zakonu, nego iz pokoravanja predśedniku države kao „vođi“ i nosiocu režima lične vlasti. Grane vlasti ne počivaju na balansu i uzajamnoj kontroli. „Vođa“ gospodari svim granama vlasti i njihovim uzajamnim odnosima. One su poništene u njegovoj ličnoj volji.

Četvrto. „Vođa“ ne crpi političku moć iz zakonskih ovlašćenja svoje funkcije. Izbornom voljom građana stekao je krajnje ograničene ingerencije predśednika države, da bi ih samoovlašćeno, nelegalno i nelegitimno proširio do diktatorskih ovlašćenja. Vrhovnu vlast je učinio ličnim pośedom.

Peto. „Vođa“ je izgradio klijentelistički sistem – zasnovan na pokornosti i vjernosti – na svim nivoima političke, društvene i ekonomske moći. Vlast mu je formalno vremenski limitirana. Korupcijom, manipulacijom i zastrašivanjem faktički ju je učinio vremenski neograničenom. Kad mu padne na pamet, raspisuje izbore na svim nivoima. No, nema nikakve mogućnosti da na izborima bude poražen i uklonjen njegov antidemokratski režim lične vlasti.

Šesto. Lična vlast „vođe“ nije apsolutna, ali time nije okrnjen njen lični i monokratski karakter. Naprotiv, poduprt je klijentelističkom strukturom i državnom birokratijom, uključujući i organizovani kriminal. Iz sistema je uklonjena svaka mogućnost kontrole vlasti od bilo koje nezavisne ustanove.

Sedmo. Parlament, sudstvo i izvršna vlast svedeni su na ulogu transmisije „vođine“ volje.

Osmo. Predstavnici demokratskih zemalja Zapada pokazuju visok stepen „udržanosti“ u pogledu činjenice da se u Srbiji učvrstio režim lične vlasti. Politikantski kalkuliše i šuti Zapad pred prizorima suspenzije svih demokratskih institucija, pred permanentnim kršenjem ljudskih, građanskih i političkih prava te ukidanjem slobode medija u Srbiji.

Kakve su bitne političke, društvene i kulturne posljedice režima lične vlasti?

Režim negira smisao politike kao fundamentalne djelatnosti države i društva. Pod pojmom politike razumije se legalni i legitimni racionalni sistem posredovanja političkih interesa članova društva i društvenih skupina, zasnovan na principima parlamentarne demokratije. Režim lične vlasti u Srbiji uništava politiku kao djelatnost, političke institucije, političke interese i političke odnose. Umjesto njih, uspostavlja antisistem parapolitike. Umjesto političkog sistema uspostavlja sistem ogromne paradržavne kriminalne organizacije!

Stagnacija i razaranje sfere politike, kriminalizacija prostora na kome je postojala politika uslovljava razaranje pravnog sistema, stagnaciju svih sfera društvenog života, permanentno ekonomsko opadanje, kulturno i civilizacijsko nazadovanje i razaranje medija. Opšti slom države i društva je potonja istina svakoga režima lične vlasti!

Režim crkveno-vučićevskog „kolektivnog rukovodstva“ nad Crnom Gorom

Poslije parlamentarnih izbora Crna Gora dobila je pseudo-politički subverzivni režim. Kao da ga je pravio kakav narugljivi dr Frankenštajn, taj režim skrpljen je od „delegata“ Crkve Srbije, plaćenih agenata države Srbije, zastupnika crnogorskog „medijskog kancera“ te ruskih bezbjednosnih „struktura.“

Srbijanski režim lične vlasti monokratskog je karaktera. Novi „crnogorski“ režim njegova je „kolektivizirana“ kopija. Njegov nosilac u Srbiji ima za cilj stvaranje „srpskog sveta.“  „Crnogorska“ kopija radi na desuverenizaciji Crne Gore i njenom utapanju u „srpski svet.“ Prvi nema namjeru da uništi državu Srbiju, ali to čini vrlo efikasno. Drugi ima loše skrivenu namjeru da uništi Crnu Goru kao državu. Oba režima su anti-demokratska, anti-politička, anti-pravna i anti-građanska. Oba uništavaju demokratiju, politički i pravni sistem te građansko društvo.

Koje su bliže karakteristike frankenštajnskog režima koji se obrušio na Crnu Goru?

Prvo. Dva su ključna činioca pobjede tri anticrnogorske i antisuverenističke falange na lanjskim parlamentarnim izborima. Prvi je nesposobnost ranije vladajuće nomenklature da izgradi unutrašnji politički, pravni, kulturni, vjerski i jezički stabilitet države i da je odbrani od stalne prijetnje klerikalizma i fašizma, kao i otvorenog veleizdajničkog rada protiv vlastite države! Drugi činilac počiva na nelegalnom i nelegitimnom miješanju u izbore političkih, obavještajnih i medijskih struktura države Srbije, Crkve Srbije, ruskih „struktura,“  kao i „građanskih“ medijskih plaćenika.

Drugo. Poraženi „suverenisti“ nijesu doveli u pitanje demokratski legitimitet nove Vlade i Parlamenta, iako su za to imali moćne argumente. Oni su kapitulantski priznali rezultate izbora. Nijesu izustili kritičku riječ o nelegalnosti i nelegitimnosti izbora. Nijesu je izustili ni licemjerni predstavnici tzv. međunarodne zajednice.

Treće. Po ideološkim, svjetonazornim, intelektualnim, političkim i moralnim habitusima, tri falange objedinile su politikantsku klatež najgorih aktera u političkom biću Crne Gore. Prva falanga je per definitionem klerofašistička. Drugoj ispod crvene kravate kuca klerofašističko srce. Treću čine kolaboracionisti, zaduženi za „građansko“ šminkanje klerofašizma. Oni su neskrivena „peta kolona“ u suverenističkom tkivu Crne Gore.

Četvrto. Vlada se od početka postavila kao pośednik crnogorskog državnog suvereniteta. S njim misli da može činiti što god hoće. Ona je poništila važenje modernog političkog principa građanstva kao izvornog nosioca suvereniteta.

Peto. Izrasla iz klerofašističkog humusa, Vlada se drži kao da nema nikakvih obaveza prema građanstvu Crne Gore. Oni koji su je stvorili i koji je održavaju, obavezani su isključivo interesima Crkve Srbije i srpskog velikodržavlja te ruskim geopolitičkim interesima na Balkanu.

Šesto. Kao i „vođa“ u Srbiji, njegova „crnogorska“ kolektivizirana kopija je vrhovnu vlast u državi učinila ličnom. Skupštinu je svela na transmisiju ozbiljenja odluka tuđe volje. Vlada i Skupština na klasični decizionistički način stavile su se iznad Ustava i zakona. Sve državne institucije one su oslobodile od obaveze poštovanja načela ustavnosti i zakonitosti.

Sedmo. Vlada je in facti s prezirom ukinula važenje principa podjele vlasti. Isposlovala je da se na nju, odnosno, na one koji su je takvom načinili, ne odnosi kontrolna uloga Parlamenta, Ustavnog suda ni drugih sudova. Legislativu je obeskrvila, a judikativu paralizirala zastrašivanjem.

Osmo. Vlada je uzurpirala svoja zakonska ovlašćenja, proširujući ih do stanja da vrhovnu vlast tretira kao svoj lični pośed. Državni aparat je protivzakonito pretvorila u svoj lični pośed.

Deveto. Za kratko vrijeme, razorila je sve legalne mehanizme političkog života. Nastojeći da nezakonito radikalno prekomponuje biračko tijelo Crne Gore, jasno je pokazala da sljedeći izbori u njenoj režiji neće biti legalni ni demokratski. Nije teško anticipirati da će upotrijebiti sva moguća sredstva, uključujući i fizičko nasilje, da kontinuira svoju vlast sve do ostvarenja krajnjeg cilja nestanka Crne Gore. Ni u ovom ni u bilo kom sljedećem sastavu, nikome ona neće mirno predati vlast!

Deseto. Predstavnici tzv. demokratskih zemalja Zapada još uvijek pokazuju „uzdržanost“ i indiferentnost prema činjenici da nova vlast razara sve demokratske institucije i Crnu Goru podvrgava puzećoj diktaturi.

U cjelini, Vlada je sačinjena od amoralnih neznalica s destruktivnim namjerama. Oni se nadmeću ko će državi i društvu načiniti veću štetu. Pod „ekspertskim“ vođstvom Vlade, društvo tone u sve dublju nezaposlenost, siromaštvo i besperspektivnost. Vlada sistematski i planski ubija državu Crnu Goru!

Parlamentarnu demokratiju ona je pretvorila u „kozačku skupštinu“ sposobnu samo da ispoljava divlje diluvijalno neprijateljstvo prema Crnoj Gori i Crnogorcima, Bošnjacima i Mislimanima, Albancima i Hrvatima. „Skupština“ je postala sabirni centar nekultivisanosti, bezobrazluka, paśaluka, laži, istorijskog revizionizma i frontalnog nasrtanja na sve moderne civilizacijske vrijednosti.

Novi vlastodršci nameću anticrnogorski pogled na svijet, kulturu Ibarske magistrale, četnički i svetosavski fašizam. Njihovi okupi su mjesta đe ”sve nervne bolesti zakazuju sastanak”. Na njima se  pokazuje zastrašujuća zakonomjernost da četništvu bez izuzetka pristupa isključivo antropološki potkapacitirana vrsta.

Vlada je poništila princip vladavine prava, pokazujući neobuzdanu sklonost prema bezakonju. Njena anticrnogorska i antisuverenistička ostrašćenost uništava demokratiju, multinacionalni i multikonfesionalni karakter Crne Gore, ali i strateško opredjeljenje Crne Gore za pristupanje EU. Ona opstruira članstvo  Crne Gore u Nato-paktu.

Uspjela je ona uveliko razoriti ekonomiju i državne finansije, turizam, državni aparat, diplomatiju, policiju, vojsku, cjelinu kulturnih i naučnih institucija, dijelom i prosvjetni sistem. Univerzitet je predala u ruke četnicima i lažnim profesorima. Svojom nestručnošću i neljudskošću u organizaciji zdravstvenog sistema, direktno je uzrokovala mnoštvo smrtnih slučajeva od koronavirusa i nesposobnosti da organizuje blagovremenu vakcinaciju stanovništva.

Napokon, bespredmetna su očekivanja da će sadašnja vlast ikada više organizovani parlamentarne i lokalne izbore po pravilima poštene demokratske procedure.

Da bi se u svom destruktivnom djelovanju odbranila od legitimnog političkog otpora parlamentarne opozicije, građanskog društva i pristalica suverenizma, Vlada je uspjela razoriti legitimni politički prostor društva na kome se racionalno posreduju različiti politički interesi. Učinila je to uzurpacijom brojnih ingerencija koje joj ne pripadaju. Neminivno je da će se zbog toga u Crnoj Gori sve više ugrožavati građanske i političke slobode i da će se uništavati  političke institucije u kojima se posreduju politički interesi. Strahom i silom Vlada gura Crnu Goru u propast. Ime joj je „srpski svet.“

Građanska neposlušnost i pravo na pobunu

Kako od ovakve Vlade i onih koji je podržavaju odbraniti Crnu Goru?

Vlada neće pasti sama od sebe. Neće se sama maknuti s istorijske scene. Koliko god se čini privremenom, ona će nastojati da se održi po svaku cijenu. Neće nju do kraja mandata obarati oni koji su je stvorili ni koji je održavaju. Sa stanovišta njihovih interesa – da se Crna Gora trajno baci na koljena – Vlada vrlo uspješno radi svoj posao!

Neće nju oboriti ni parlamentarna opozicija. Liše dva opoziciona poslanika, u njoj nema odlučnih kritičara rada Vlade. Opozicija je umorni spavač. Ne uspijeva se probuditi od parlamentarnih izbora. Nije je probudila ni vapeća potreba da stvori vladu u śenci, koja bi crnogorsku i  međunarodnu javnost upućivala na spoznaju o katastrofalnom radu Vlade. Od početka je loša procjena većeg dijela opozicije da će Vlada pasti sama od sebe ili da će je oboriti njeni mentori i podržavaoci. Nema nada u nenada!

Šta preostaje suverenističkom građanstvu i multietničkom društvu Crne Gore?

Prvo. Katastrofalno stanje crnogorskog društva i države u potpunosti legitimira pravo masovnih demonstracija suverenističkog građanskog kritičkog odnosa prema ciljevima i sredstvima oficijelne vlasti.

Drugo. Ono u potpunosti legitimira politički institut građanske neposlušnosti, kao oblik građanskog otpora prema provođenju zakona ili naredbi organa vlasti. Usmjeren je protiv nepravedne ili destruktivne politike državnih vlasti. Počiva na nenasilnim metodama kojima se svjesno krše zakoni s ciljem privlačenja društvene pažnje na probleme koje stvara neka od grana vlasti. U crnogorskom slučaju, moguća je djelimična ili totalna građanska opstrukcija svega što dolazi od Vlade, sudstva, tužilaštva, Skupštine, organa lokalne samouprave, državnog aparata i javnog sektora u svrhu paralize državne vlasti.

Treće. Znatno snažniji je institut prava na pobunu  (ius resistendi). Iako se o njemu vodi diskusija između jusnaturalista i juspozitivista, u istorijskom i savremenom smislu ovo pravo je nesporno kolektivno (ali i individualno) globalno pravo građana da svim sredstvima, sve do oružane borbe, štite svoja prava, slobode i svoju državu od uzurpatora.

Od kada postoji vlast, postoji i ideja da joj se pruži otpor ako nipodaštava zakone, zanemaruje svoje obaveze ili radi na štetu države. Danas je pravo na pobunu priznato kao pravo, ali i statuirano u pozitivnim zakonima na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Normirano ili nenormirano kao posebno pravo, kolektivno ili i individualno, nasilno ili nenasilno, pravo na pobunu je prirodno ljudsko pravo.

Da li je legitimno danas u Crnoj Gori pozivati na aktiviranje prava na pobunu? Snažni legitimitet toga prava izgrađen je na činjenicama da je utvrđeno u američkoj Deklaraciji o nezavisnosti (1776), francuskoj Deklaraciji o pravima i slobodama čovjeka i građanina (1789) te Univerzalnoj deklaraciji UN o pravima čovjeka (1948). Normirano je u savremenim demokratskim ustavima Njemačke, Francuske, Grčke, Slovačke, Portugalije, Češke, Estonije, Letonije, Litvanije, Irske, Švajcarske, Slovenije etc. Suverenost i nezavisnost države legitimira pravo na pobunu.

Zašto je potrebno u Crnoj Gori aktivirati ovo pravo? Postojeća Vlada, poduprta Parlamentom, obrušila se na sve bitne elemente egzistencije crnogorske države i društva. Načinila je štete koje će se morati otklanjati decenijama. Do sada, sva sredstva upozoravajućeg obuzdavanja vlasti u njenom destruktivnom radu, utemeljena u postojećem političkom i pravnom sistemu, kao i u kritičkoj javnosti pokazala su se nedjelotvornim, jer su ih vlastodršci odbijali ignorantski.

Pravo na pobunu nije u suprotnosti s Ustavom Crne Gore. Njegova primjena – u obliku nenasilne pobune – od strane suverenističkih snaga je urgentna, kao  krajnje sredstvo (ultima ratio) u borbi protiv vladajućih destruktora. Instrukcije za konkretne oblike pobune davno su zapisane u djelatnosti Gandija, Martina Lutera Kinga i drugih genija građanskoj otpora zlu!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta