Toksična vlast

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Oksfordski rječnik je prije dvije godine izabrao za riječ godine riječ „toksično“, imajući na umu opštu zagađenost političkog i medijskog prostora. Ako pođemo od toga što je svrha tog zagađenja, ona se najbolje očituje u pojavi u kojoj jedna osoba (ili grupa) želi da druga osoba (ili grupa) prihvati njenu definiciju istine i stvarnosti, koristeći strategiju obmanjivanja, poluistina i „pravljenja ludim”, ili zaluđivanja. Odnosno, da „ispiranjem mozga” dovedu do toga da se kao tačni i istinit prihvate laž ili tuđa viđenja i stavovi.

Ako bi pravili nekakvu rang listu zemalja u kojima je toksičnost usavršena do najviših nivoa, onda je to, najvjerovatnije, Srbija i režim Aleksandra Vučića. Kao vjerni idolopoklonici beogradskih moćnika, palanačkog duha i provincijalne svijesti dojučerašnja crnogorska opozicija je usvojila tu strategiju sluđivanja javnosti gebelsovštinom, svakodnevnim ponavljanjem poluistina, spinova i laži, šireći sliku da zemljom vladaju kriminalci koji su opljačkali zemlju, da je zemlja nedemokratska i da je na njenom čelu diktator. I danas, kad su postali vlast, umjesto da pokažu što znaju, na više nego opravdane kritike zbog katastrofalnog vođenja države, odgovaraju propagandnim spinovima i izlizanim floskulama o bivšoj vlasti, kao jedini način da sebe učine manje lošim.

Nevjerovatan je broj medijskih objava u tekućem stoljeću o sadašnjem predśedniku Crne Gore, Milu Đukanoviću, čiji sadržaji su etalon kako se propagandno uništava jedan čovjek i njegov ugled. Ne znam nikoga ko bi se sa tolikom prljavom, negativnom kampanjom mogao odbraniti od lošeg imidža. Još je veći problem kad se propaganda vremenom uvreži kao istina, pa danas imamo kao primarni deklarisani cilj demontiranje „bivšeg režima“, iako upravo nove vlasti drastično sprovode politiku koju su pripisivali prethodnim vlastima. Sa tim hendikepom što nemaju nijednu ličnost ni približne harizmatičnosti i sposobnosti sadašnjeg predśednika države. Na sreću ili nesreću, zavisi od ugla gledanja.

Nažalost, što je narod neobrazovaniji, skloniji metafizičkim obmanama i surogatima života kroz religijske obrede i metanisanja, to je lakša meta za sve vrste manipulacija.

Nije prvi put da čujem i vidim u medijima apsurd kako je Zakon o slobodi vjeroispovjesti bivše vlasti zadirao u sekularnost i odvojenost države i Crkve. Čini mi se da ne postoji nijedna država na svijetu, uključujući i Srbiju, koja odnose države i vjerskih zajednica nije uredila zakonom. Nadam se da neko ne smatra pitanje rješavanja crkvene imovine  za miješanje u crkvena pitanja, jer imovinska pitanja nemaju veze sa time ko su stranke, niti brojem vjernika, niti bilo čime drugim sem pravno valjanim argumentima. Današnja vlast, koja se s pravom bavi pitanjem nelegalnih objekata u zoni Morskog dobra, ali i to selektivno zaobilazeći sebi podobne, ni ne pomišlja da povede krivične postupke protiv onih koji su crkvene objekte i imanja upisivali na SPC bez ijednog svojinski valjanog dokumenta. Jer je potpuno jasno da mi ulazimo u period još selektivnije pravde nego što je bila prije njih, a koja je s pravom ranije kritikovana.

Slično je i sa beslovjesnošću kako je prošla vlast uvukla SPC u političku borbu i direktno miješanje u izbornu volju građana. Ako je istina sve ono što se sa te strane govorilo o Zakonu o slobodi vjeroispovjesti  sa parolom „ne damo svetinje“, zašto je morala Crkva da se stavlja na čelo te borbe? Zar su pristalice opozicionih partija mediokriteti pa im se nijesu mogle političkim djelovanjem objasniti mane tog Zakona, nego je morala Crkva da im ispira mozgove lažima, zloupotrebljavajući moć  i upliv koji ima na njihovu svijest kroz bezuslovno, nekritičko vjerovanje? Zloupotreba vjere i vjerskih ośećanja u sekularnim stvarima je teška crkvena jeres  i  najantihrišćanskija rabota o kojoj se Hrist vrlo izričito izjasnio u jevanđeljima. Ni crkveni, ni svetovni zakoni ne dozvoljavaju takav vid djelovanja religijskih organizacija, jer se smatra, zbog svog uticaja koji imaju na njih, da vjernici ne izražavaju na takvim izborima svoju slobodnu volju, već nametnutu duhovnom zavisnošću. A slobodna volja je preduslov za sve slobodne izbore!

Vrlo je zanimljivo kako je u Srbiji plebiscitarno prihvaćena blasfemija o prihvatljivom miješanju Crkve u političku utakmicu, pa se odjednom i u tzv. građanskim krugovima Amfilohije glorifikuje kao najharizmatičnija ličnost SPC i traži u crkvenim redovima sličan koji će promjeniti Vučićev režim. Umjesto da se pozabave time što (i kako) Vučić troši novac poreskih obveznika iz Srbije, bez obzira na nacionalnost, na izdašnu pomoć RS, poklanjanjanju zgrade i novca srpskim strankama i institucijama u Crnoj Gori i građenju nekakvog „Srpskog sveta“, uništavajući tako ideju moderne države i društva u kojem građani, kao poreski obveznici, plaćaju svoju administraciju da se bavi problemima onih koji je finansiraju. Užasno je kada građani Srbije misle da je dužnost predśednika Srbije, ne da bude predśednik te države i onih koji ga plaćaju, već predśednik svih Srba. To su politički modeli koji su dokazano odnijeli mnogobrojne živote u samoj Evropi i koji se mogu jedino kvalifikivati kao procesi iz vremena njemačkog trećeg rajha.

Pošto voditeljka sa jedne opskurne televizije često navodi da se sintagma „Srpski svet“ manipulativno koristi, neka nam ona objasni što je ideja tog „Srpskog sveta“? Možda se pozabavi izjavama i programskim načelim pokretača i promotera tog projekta pa joj neće trebati dodatna objašnjenja. Dakle radi se o vrlo jasnom programskom promovisanju velikosrpske ideje, koja će, za razliku od ranijih pokušaja, ovaj put u prvi plan staviti nacionalni prostor, a ne državne granice. Odnosno, shodno okolnostima neće se otvorenom agresijom praviti velika država, već će se lažima i propagandnom, medijskom, kulturnom agresijom, davanjem pogodnosti za studiranje, liječenje i sl.  širiti broj pripadnika koji će se izjašnjavati kao nacionalni Srbi.

Gostovanje jednog mog mladog prijatelja, poznatog režisera, na istoj toj televiziji, podstaklo me je da primjetim količinu proizvoljnosti u tumačenju vremena socijalizma i uslova u kojima se živjelo u to vrijeme od onih koji su rođeni nakon ili neposredno pred njegovu propast i koji su to mogli čuti samo od svojih starijih rođaka ili prijatelja. A, ustvari, nijedno od tih tumačenja ne odgovara istini i svako je prozvod manipulacija iz rakursa današnjeg vremena. Od neutemeljenog glorifikovanja, do izmišljanja kako nijesu mnogi mogli biti ono što su danas, jer im je neko zabranjivao? Naravno, radi se o klasičnoj laži, a laž je postao manir i današnje i jučerašnje Crne Gore. Većina iz sadašnje vlasti je na laži napravila karijere. Izvrtanje i distorzija, izostavljanje bitnih detalja, selektivno korišćenje činjenica, prizemna retorika, neofašizam, etno-tenzije, klero-manipulacije, samo su neki od instrumenata koji se koriste u zavođenju i kontuzovanju građana Crne Gore.

Pošto se bavim pojavama a ne dnevnim događajima, teško je ne primjetiti nedemokratski i staljinistički pristup vlasti prema svakoj odluci institucija koje im ne odgovaraju. Taj manir etiketiranja kako se radi o institucijama pod uticajem DPS-a je providan način da se uguši svaka samostalnost, nezavisnost i profesionalnost crnogorskih institucija i da se one pretvore u najobičniji servis postojeće vlasti. Način na koji se olako smjenjuju ljudi zbog nečije lične ostrašćenosti govori o nepoštovanju elementarnog profesionalnog i ljudskog dostojanstva, što će u konačnom imati trijumf prośečnosti i nesposobnosti. Jer niko sa integritetom neće dozvoliti da ga ćuškaju kao neku krpenjaču. Potonja smjena u policiji Nikšića „paljenjem Rajstaga“ samo je odraz takve neljudske, papanske i antidemokratske politike, kojoj nije namjera da od pripadnika snaga bezbjednosti napravi profesionalce koji poštuju zakone zemlje i svoju profesiju, već obične sluge i puke izvršioce samovolje nedoraslih i polupismenih skorojevića. Neodgovornim trošenjem ljudi i dovođenjem krpa na najodgovornija mjesta urušiće se efikasnost države. Što je sljedeće? Smjena sudija koje su presudile u slučaju plaže „Ploče“?

Činjenica da svakodnevno slušamo floskulu „to građani od nas traže“, kao najočitiji izraz najgoreg populizma šešeljevsko – radikalskog tipa, govori da vlast politiku doživljava kao zloupotrebu, umjesto odgovornog vođenja države u korist boljeg života SVIH građana. Posebno što nije sigurno da bi na izborima koji bi se sada održali ostvarili večinu. Zato se odgovorna politika bavi državničkim vizionarstvom, a ne populizmom i pozivanjem na jednostranu ultimativnu volju sa izbora, na kojima su većinu ostvarili najvećim dijelom zahvaljujući uticaju SPC, a ne onome što su oni nudili građanima!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta