Srijeda, 14 Aprila, 2021
Rubrika:

Stjepan Radić i crnogorsko pitanje

Vođa HSS i ubjedljive većine hrvatskog naroda Stjepan Radić podržavao je političku borbu crnogorskih federalista u borbi za oslobođenje Crne Gore i pokazao se kao veliki prijatelj crnogorskog naroda. Brojni primarni i sekundarni, publicistički, izvori istoriografskog karaktera govore o političkom djelovanju Stjepana Radića u korist obnove crnogorske državnosti i u podršci pravima crnogorskog naroda, ugnjetenog centralizmom Beograda, u periodu od 1919. do 1928. godine.

Za aktuelno.me

Piše: Mr. Novak ADŽIĆ, doktorand istorijskih nauka

Lider Hrvatske seljačke stranke (HSS) Stjepan Radić[1]  je od 1923. godine, pa sve dok nije podlegao ranama  8. avgusta 1928. godine (poslije izvršenog zločinačkog atentata na njega i druge hrvatske narodne zastupnike, koje je, u beogradskoj skupštini 20. juna 1928. godine, ubio Puniša Račić, radikalski poslanik i agent dvora Aleksandra Karađorđevića), konstantno se zalagao za prava Crne Gore i crnogorskog naroda, koji su, od 1918. godine, bili žrtve violentne velikosrpske politike, nakon okupacije i nasilne aneksije crnogorske države izvršene od strane Srbije koncem 1918. godine.

Crnogorski federalisti (koji su 1925. godine zvanično osnovali Crnogorsku stranku), od 1923. godine eksplicitno i čvrsto su podržavali osnovna politička i ideološka načela Hrvatske (Republikanske) seljačke stranke u borbi protiv velikosrpske supremacije i hegemonije u Kraljevine, Srba, Hrvata i Slovenaca. Zalagali su se za republikanski oblik vladavine i federalno uređenje jugoslovenske države, boreći se zajednički protiv monarhističke i unitarne države pod egidom Karađorđevića. Idejnu i političku akciju Radićevog HSS-a i crnogorskih federalista, objektivno je vezivala njihova čvrsta, zajednička, borba protiv Vidovdanskog ustava KSHS (1921) i pravnog i političkog sistema versajske države Kraljevini SHS.

Crnogorski federalisti (osnovani kao politička grupacija 1919. godine), u borbi za ravnopravnost  Crne Gore u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, čvrsto su svoju političku djelatnost vezivali za Hrvatsku seljačku stranku i njene lidere Stjepana Radića i njegovog nasljednika na kormilu HSS-a dr Vladimira-Vladka Mačeka. U tome je naročito bio zapažen ideolog i neformalni vođ Crnogorske stranke dr Sekula Drljević, koji je sa Radićem i Mačekom, bio kako politički saveznik, tako i lični prijatelj, o čemu Maček svjedoči u svojim „Memoarima“. To formalno i faktičko zajedništvo u borbi protivu velikosrpskog centralizma i hegemonizma u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, između HSS i Crnogorske stranke (zvanično konstituisane 1925. godine) i njihovih prvaka, trajaće intezivno do zavođenja šestojanuarske diktature kralja Aleksandra 1929. godine[2], ukidanja parlamentarizma i zabrane i raspuštanja političkih partija.

Zvanično glasilo Crnogorske stranke, list „Crnogorac“ (izlazio s prekidima tokom 1925. i 1927.) objavljivalo je brojne tekstove, u kojima se promoviše i afirmiše aktivnost HSS i njenog vođstva u pogledu rješavanja nacionalnog pitanja u KSHS i preuređenja države na federalnoj osnovi. S druge strane, listovi HSS-„Slobodni dom“, „Dom“ i „Narodni val“, objavljivali su brojne tekstove dr Sekule Drljevića i druge članke o Crnoj Gori i stanju u njoj, te time aktuelizirali crnogorsko pitanje u KSHS. I kad je zamro, prestao stranački politički život u doba dikature kralja Aleksandra (1929-1934), prvaci Crnogorske stranke, u prvom redu dr Sekula Drljević, nastavili su individualnu, intezivnu saradnju sa liderom HSS dr Vladkom Mačekom i njegovim stranačkim kolegama, protiveći se diktaturi kralja Aleksandra i politici „integralnog jugoslovenstva“, koje je bilo samo maska za velikosrpstvo.

Nakon obnove parlamentarizma i političkog stranačkog života 1935. godine čvrsta saradnja HSS i Crnogorske stranke (federalista) nastaviće se i posebno manifestovati zajedničkim nastupom Crnogorske stranke i Hrvatske seljačke stranke (u okviru Seljačko-demokratske koalicije, kojoj su crnogorski federalisti pripadali od njenog osnivanja 1927. godine, kao i Udruženoj opozicije od 1935. i Bloku narodnog sporazuma od 1937. godine, predvođenih dr Vladimirom Mačekom), na parlamentarnim izborima u Kraljevini Jugoslaviji 1935. i 1938. godine. HSS i Crnogorska stranka biće dosljedna opozicija vladama Bogoljuba Jeftića i dr Milana Stojadinovića (1936-1939), kao što će njeni prvaci biti u političkom sukobu sa ranijom vladom generala Petra Živkovića i ostalim vladama u doba šestojanuarske diktature (1929-1934).

Vođa HSS i ubjedljive većine hrvatskog naroda Stjepan Radić podržavao je političku borbu crnogorskih federalista u borbi za oslobođenje Crne Gore i pokazao se kao veliki prijatelj crnogorskog naroda. Brojni primarni i sekundarni, publicistički, izvori istoriografskog karaktera govore o političkom djelovanju Stjepana Radića u korist obnove crnogorske državnosti i u podršci pravima crnogorskog naroda, ugnjetenog centralizmom Beograda, u periodu od 1919. do 1928. godine. Stjepan Radić se zalagao da se Crnoj Gori omogući plebiscitom da iskaže pravo na samoopredjeljenje naroda, odnosno, da se Crnoj Gori dopustiti da ostvari načelo nacionalne suverenosti i da ona sama odluči o svom državno-pravnom statusu u okviru jugoslovenske državne zajednice.

U Zagrebu je 1. aprila 1921. godine od strane hrvatskih republikanskih političara, među kojima se isticao i Stjepan Radić, donijet akt koji je predlagao Ustav neutralne seljačke Republike Hrvatske i u kojemu se pored ostalog govorio i odnosima Hrvatske spram drugih zemalja i entiteta Južnih Slovena. U tome prijedlogu govori se i o Crnoj Gori pa se u vezi s tim kaže da Hrvatskska, između ostalih i Crnoj Gori priznaje “potpuno pravo narodnoga samoodređenja, koje se imade oživotvoriti slobodnim plebiscitom izvršenim pod međunarodnom konrolom” [3].

List “Slobodni dom“, glavne novine Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepana Radića, objavljivale su informacije o zločinima organa vlasti Kraljevine SHS nad Crnogorcima i pokazivale solidarnost sa patnjama Crne Gore i njenog naroda pod režimom beogradske strahovlade. Glasilo Radićevog HSS je osuđivalo i zgražavalo se nad policijskim i drugim terorom kojeg su vlastodršci provodili prema crnogorskom narodu. Tako je Radićev „Slobodni dom“ u 29. kolovoza/avgusta 1921. godine izvještavao, u članku pod naslovom „Puni su zatvori u Crnoj Gori“, sljedeće: „Puni su zatvori u Crnoj Gori đaka i građana, za koje je beogradska vlada samo posumnjala da su protivni njoj. Najpuniji je zatvor u Podgorici. Zatvorenici žive samo o kruhu i vodi. Uz ovako pune zatvore proveo je Pribićević[4]-općinske izbore-a u Crnoj Gori još nema općina-tako kako bi ih proveli Turci. I još se njegove plaćene novine hvale tom izbornom pobjedom[5].

Tokom 1923. godine Radićev „Slobodni dom“ prenosio je vijesti o situaciji u Crnoj Gori i surovom teroru kojeg snage beogradskog režima vrše nad Crnogorcima i obavještavao hrvatski auditorijum o eksplanaciji crnogorskog državnog pitanja pred relevantnim međunarodnim adresama. U tom smislu pomenuto glasilo HSS navodi: „Crnogorsko pitanje iznio je na sjednici družtva Saveza naroda dne 27. lipnja englezki delegat pukovnik Devis, i on je iznio o beogradskoj upravi u Crnoj Gori takove grozote i takove zločine, navodeći baš kao i Bugarin Kirov za Macedoniju točno i mjesto i dan i žrtve pojedinih zvjerstava, da su se svi izaslanici na toj skupštini ili plenarnoj sjednici u čudu zgražali i pitali, pa jesu li zbilja ti beogradski vlastodržci sasvim pobenavili, ili su se sasvim pozvierili, kad ne samo u vazda pogaženoj Macedoniji, nego i u nikad nepokorenoj Crnoj Gori, provode sistem najsurovije sile, pljačke i nečovještva.

Englez Devis predlagao je da se rješenje crnogorskog pitanja proglasi prešnim ili hitnim, ali je sama prešnost iliti hitnost odgođena sa 10 glasova 9 protiv, no sam predlog prihvaćen je sa svim glasovima protiv jednom glasu Srbina Čorovića.

Važno je spomenuti da se kod rasprave i o macedonskom i crnogorskom pitanju sa svih strana isticalo, da se divljaštva i zvjerstva, kakva se u Macedoniji i u Crnoj Gori događaju dnevno, zbivaju vrlo često i u Bosni i Hercegovini, gdje se narod bez razlike vjere već priučio na jednu posve europsku upravu, pa za to tim teže snosi beogradsku pljačku i tiraniju[6].

Stjepan Radić će se nakon parlamentarnih izbora 1923. godine i odlaska u emigraciju značajnije pozabaviti i crnogorskim pitanjem. Zapravo, Radić je među “potlačenim narodima” u KSHS smatrao i Crnogorce. Odlaskom u egzil, polovinom, 1923. godine Radić je, dok je boravio u Londonu u jednom pismu istakao svoj zahtjev i htjenje svoje stranke i pristalica da je potrebno uspostaviti potpunu nezavisnost Hrvatske, te ustrojiti konfederaciju sa Srbijom, dok je Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Banatu i Bačkoj ostavljao na slobodnu volju i tražio da im se prizna pravo da se odluče referendumom hoće li biti sa „centralističkom Srbijom ili stvarati federaciju sa Hrvatskom“.[7] Radić je napisao u to vrijeme više pisama ostalom dijelu vođstva HSS koje se nalazilo u KSHS, u kojima se nalaze jasno artikulisani prijedlozi i stavovi o, kako navodi hrvatski povjesničar dr Željko Karaula, „dualističkoj konfederaciji Hrvatske i Srbije, a ostale jedinice buduće jugoslovenske unije neka odluče sa kime će[8], prema Radićevim riječima ili sa „centralističkom Srbijom ili mirotvornom i neutralnom Hrvatskom[9]. Stjepan Radić je tada, doista, oštro osuđivao teror i zločine koje organi zvaničnog Beograda vrše nad Crnom Gorom i crnogorskim narodom, te je iz izbjeglištva u Londonu 1923. godine „pozivao da srbijanska vlada prestane sa masakrima i nasiljima u Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, jer Hrvati ne mogu sklopiti nikakav sporazum sa Srbima ako ta nasilja ne prestanu[10]. Doduše, Radić je tada još uvijek bio oprezan i uzdržan oko uspostavljanja konkretne saradnje sa Crnogorcima, te je na javni upit Aleksandra Divajna[11], najvećeg prijatelja, branioca i protagoniste nezavisnosti Crne Gore u anglosaksonskom svijetu, „odgovorio da Hrvati i HRSS ne mogu prihvatiti relovuliconarne metode, njihov monarhizam[12] i određenu ovisnost o Italiji. No on će ipak nastojati surađivati sa svima, pa i Crnogorcima i tako ‘okružiti Srbiju sa svih strana’[13]. Nešto docnije, Stjepan Radić je revidirao, korigovao stvoj tadašnji stav po istom pitanju, pa je odavao priznanje Crnoj Gori, za koju je govorio, da je ona „danas samo hrpa spaljenih sela“, zato što Crnogorci, misleći na vođstvo, članove i pristaše političke partije crnogorskih federalista, otvoreno i javno „govore da su za republiku i da će sa Hrvatima osnovati federatinu seljačku republiku, u kojoj će Crna Gora biti ravnopravan član[14]. Dok je boravio u Londonu, Radić se predstavljao ne samo kao zastupnik Hrvatske, već je, pored ostaloga, konstatovao da predstavlja i Crnu Goru i da ona, po njegovom mišljenju i ocjeni, stoji iza njega i njegovog federalističkog koncepta državnog uređenja. U vrijeme svoje londonske emigrantske misije i akcije, Stjepan Radić je „podržao jedan dokument u kojemu se pojavljuje nezavisna Hrvatska i Crna Gora u konfederativnoj Jugoslaviji“.[15].

Hrvatska štampa koja je promovisala Stjepana Radića i bila sljedbenik njegove političke ideologije i akcije, a pogotovo partijsko glasilo HSS, zagrebački „Slobodni dom“ posvećivali su znatnu pažnju stanju u Crnoj Gori i žandarmerijsko-vojnoj opresiji i okrutnim zločinima koja su sprovođena nad ugnjetenim Crnogorcima. Između ostalog, u HRSS-ovom „Slobodnom domu“ tada je (23. januara 1924) publiciran i tekst hrvatskog narodnog poslanika Rude Bačinića, u kojemu se, uz druga zapažanja i iznesene fakte, iz pera ovog hrvatskog političara piše o „nevjerovatnom nasilju u Crnoj Gori gdje vlasti ‘pribijaju čavlima dlanove’ pobunjenicima[16], odnosno, crnogorskim zelenaškim i suverenističkim gerilskim, komitskim borbima iz narodnog pokreta „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“. U vrijeme londonskog egzila Stejapana Radića javlja on početkom aprila 1924. godine, u jednom od pisama upućenim svojim saborcima u zemlji, između ostalog, obavještava ih da se u Londonu pojavila jedna brošura „pod naslovom ‘Engleska brošura o crnogorskom i hrvatskom pitanju’ a u kojoj se ističe da narasli hrvatski/federalistički pokret pod vođstvom HRSS treba poručavati jer on itekako ima veze sa Crnom Gorom, jer on polako do nje dopire i postaje njena najveća nada[17].

Crnogorska stranka i Hrvatska seljačka stranka, po mnogo čemu srodne u programskom i političkom smislu, osuđivali su srpske zločine počinjene nad Crnogorcima, naročito u periodu 1919-1925. godine. Srpska žandarmerija u Crnoj Gori nemilosrdno je ubijala, mučila i zatvarala crnogorske rodoljube. Tako je smrtno stradao kao žrtva mučenja i torture 21. februara 1924. godine, oficir, odnosno, komandir (major) crnogorske vojske Šćepan Mijušković[18], čije se ubistvo dogodilo u vrijeme kad je »vlast pokušavala da konačno likvidira odmetnički pokret u Crnoj Gori«[19]. Šćepan Miujušković[20] je od strane organa vlasti  sumnjičen da je bio »odmetnički jatak«.

Organizator i izvršilac njegovog okrutnog ubistva 21. februara 1924. godine, bio je srpski žandarmerijski oficir Milan Kalabić iz Podnovlja kod Dervente, komandant žandarmerije u Nikšiću. Žandarmerijski kapetan Milan Kalabić ubio je, sa svojim pomagačima, oficirima Vasilijom Grbićem i Krstom Đurđevićem i žandarmom Petrom Feralom i ostalima, između 21. i 22. februara 1924. godine na svirep i okrutan način komandira (majora) i brigadira, crnogorske vojske Šćepana Mijuškovića, istaknutog crnogorskog junaka i patriotu iz sela Kunka u Poviji-Pješivci kod Nikšića, kao i njegog brata od strica perjanika crnogorskog Stevana Mijuškovića, a nanio je mučenjem teške tjelesne povrede Šćepanovom rođenom bratu poručniku crnogorske vojske Đorđiju Mijuškoviću, kao i Aleksi Mijuškoviću, Radovanu Magovčeviću, Đorđiju Vukićeviću i Đorđiju Vulanoviću. Nakon ubijstva ubice kako bi sakrili svoj zločin, Šćepanov lješ su bacili u jednu jamu na Trebjesi, đe je pronađen poslije 72 dana, a lješ Stevana Mijuškovića odnijeli su i ostavili na putu kod Careva mosta u džepu sa podmetnutom »policijskom legitimacijom«, kako bi prikazali da su ga navodno ubili crnogorski ustanici, komiti[21] kao navodno »povjerljivog čovjeka režima«. Milan Kalabić je za ovaj zločin unaprijeđen decembra 1927. godine s tim što mu se novi čin računao od decembra 1923. godine[22]. Ovo unapređenje bilo je nagrada za ubistvo Šćepana i Stevana Mijuškovića[23].

O ubistvu Šćepana Mijuškovića i stanju u Crnoj Gori pisao je i vođa HSS i lider Hrvata Stjepan Radić u članku «CRNA GORA POD SATANSKOM VLADOM»[24]. U tome autorskom članku od 30. marta 1924. godine, Stjepan Radić navodi i ovo :

«U Crnoj Gori se međutim nastavljaju strahovita mučenja, koja su na vlas slična najkrvavijim progonima prvih kršćana za najkrvoločnijih careva rimskih.

             Baš ovih dana crnogorski zastupnici federalisti Mihailo Ivanović i Milo Dragojević stavili su na ministra unutrašnjih poslova (to je sada bosanski radikal Srškić) jednu takvu interpelaciju, kakve za stalno još nije bilo u nijednom parlamentu na svijetu. Interpelaciju je donio doslovce zagrebački « Hrvat » od 16. travnja na uvodnom mjestu pod naslovom « Krvavi režim ».

          Glavni je sadržaj interpelacije ovo. Na oružničku postaju u Bogetiće stigli su dne 21 veljače kapetan Milan Kalabić i podporučnik Grbić, da kao oružnički zapovjednici iz Danilova grada tobože preslušaju po oružnicima optužene Crnogorce majora Šćepana Mijuškovića, podporučnika Đorđa Mijuškovića i četiti crnogorska seljaka. Sva šestorica iz sela Pješivaca.

         Počeli su ih preslušavati ovako : Dali su ih svezati, zapovijedili su ih svezane tući, a i sami su ih tukli kundacima, vrećicama pijeska i kamenjem, dok se njihove žrtve nijesu u svojoj krvi onesvijestile. Dok su još ove žrtve jaukale, zaustaviše se tri prolaznika čuvši iz oružničke vojarne jaukanje, Kalabić dvojicu (Vulanovića i Vukićevića) dade uhvatiti, svezati i na mrtvo ime izprebijati i baciti među onu onesviješćenu šestoricu.Treći je prolaznik neki Radovan Đuričić pobjegao.

          Tad je Kalabić dao svu osmoricu odvesti na teretnom automobilu u Nikšić i onako polumrtve bacitiu nekakvu ledenicu 20 metara pod zemljom. U toj ledenici zatvaraju crnogorske seljake, okivahu ih u teška gvožđa i napištaju u nju vode do koljena.

Ovu zadnu dvojicu pustiše noću uz najstrožiju zapovijed da o svem šute, ako im je draga glava na ramenu.

Poslije dva dana iznesli su iz te ledenice majora Šćepana Mijuškovića mrtva. Njegovi su rođaci tražili njegovo mrtvo tijelo, ali uzalud. Tu su žrtvu tako mučili, da su tomu Mijuškoviću otpala oba bubrega i da mu je slomljeno pet rebara. I drugomu Mijuškoviću odbijeni su bubrezi, polomljena rebra i slomljena jedna ruka, te već i on umro.Ostala četiri mučenika prevezena su u bolnicu.

Na temelju svega ovoga pitaju crnogorski zastupnici je li ministar unutršnjih polsova zna za ovaj zločin i td, te traže istragu i kaznu za počinitelja.

U interprelaciji se na više mjesta ističe, da su ovi Crnogorci bijeni i izmrcvareni posve nevini bez ikakvoga razloga, očito samo zato što su Crnogorci, a što nisu radikali.

« Hrvat « je ovo nazvao krvavi režim. To je preblago. Ovo nisu ni divljaštva ni zvjerstva. Za ovo je jedan engleski general iz Kanade našao pravu riječ « paudemonium », što znači pakao pobješnjelih đavola. 

I zaista sve ono, što su radili i sv rade Pribićevićevi batinaši, i Pašićevi radikali u Crnoj Gori, to nisu zločini za interpelaciju ili za sudbeni progon, nego to su bezboštva, radi kojih treba srušiti i zauvijek onemogućiti čitav ovaj radikalsko-batinaški sistem.

Pašićevi radikali i Pribićevićevi batinaši nisu obični politički protivnici svemu, što im se ne pokorava, i nisu obični tlačitelji i progonitelji. Oni su takvi neljudi, da ih je i jedan stranac iz daleke Kanade morao nazvati besomučnim đavolima. Zato je za  nas Hrvate sada prvi posao, da i u beogradskoj skupštini, a također i izvan nje, rušimo i oboravo ove bjesomučnike, koliko god možemo. A mi već sami možemo mnogo, u zajednici pak sa Slovencima, s muslimanskom braćom iz Herceg-Bosne, te sa svim poštenim i čovječnim Srbima i Nesrbima možemo osloboditi i Crnu Goru i Makedoniju, a i sebe same, od ovih, za koje eto nemamo u svom jeziku niti pravoga izraza.

Tko je poslije ovakvih zločina uz Pašićeve radikale i Pribićevićeve batinaše, taj je kao i oni, i narod će mu suditi kao i njima.

Stjepan Radić »[25].

Navedeno ubistvo Mijuškovića snažno je odjeknulo, kako u štampi, tako i u političkim krugovima u zemlji i u inostranstvu. Poslanici Crnogorske stranke u parlamentu KSHS, radi rasvljetljavanja njegovog ubistva i dovođenja krivica pred sud i lice pravde, podnosili su interpelacije[26] ministru unutrašnjih djela i držali govore u Skupštini, u kojima su opisivali tok i način tog svirepog i bezobzirnog ubistva i identificirali njegove izvršioce.

Crnogorska štampa u egzilu je registrovala Radićevu političku aktivnost, njegove javne nastupe, govore, intervjue u prilog Crnoj Gori i prava Crnogoraca. Stjepan Radić je, osuđujući velikosrpski imperijalizam u KSHS i tvrdeći da u toj državi nema slobode, 27. marta 1924. godine izjavio da vlast u Beogradu nastupa poput tiranina i da u Crnoj Gori bijesni “politička korupcija i nasilje”[27]. Između ostalog, Radić je tada poručio: “Crna Gora će se osloboditi divlje hajke protiv njenog stanovništva i rušenja njenih sela…Što se Crne Gore tiče: Ona će biti gospodar same sebe. Crna Gora je Crnogoraca”![28].

Povodom masovnih zločina koje je srpski osvajački režim vršio u Crnoj Gori nad crnogorskim narodom Stjepan Radić i njegovi najbliži saradnici iz vođastva Hrvatske (republikanske) stranke su u znak prijateljstva i solidarnosti sa potlačenom crnogorskom nacijom uputili jedan direktni proglas (manifest) Crnogorcima.

U  tome Manifestu Radićevog HSS, enunciranom, objavljenom 1. maja 1924. godine, kojeg su podržali 70 hrvatskih poslanika u parlamentu u Beogradu, protiv srpskih zločina u Crnoj Gori stoji i ovo:

»Braćo Crnogorci!

Mi, Hrvati, imamo na najljepšim stranicama naše književnosti[29], nazvan Crna Gora, veličanstveni oltar slobode u najčudesnijem hramu božanskog djela. Mi smo vas proglasili, Crnogorci, ne samo predstavnicima ideala herojstva već primjerom nedostižne čestitosti i poštenja. Mi, Hrvati, suzbijamo beogradski centralizam i Pašićevu korupciju ne samo iz ovog razloga već naročito zato što svojim nečistim rukama uništavaju veličanstveni oltar crnogorske slobode, divljački vas progone i đavoljski zlostavljaju. Čak i da ovaj beogradski centralizam nije učinio drugo zlo do da prezire, sramotno i divljački, čast i slobodu Crne Gore i da pretvara Crnu Goru u mjesto na kojem vlada strah i trepet, mi se, Hrvati, nikada nećemo moći pomiriti sa tim groznim zločincima«[30]. U tome proglasu Stjepan Radić poziva Crnogorce da ruše beogradski centralizam »radi toga što svojim poganim rukama razvaljuje veličanstveni žrtvenik crnogorskog naroda i Crnu Goru pretvara u jedno strašno zgarište i grobnicu«[31].

Stjepan Radić je dosljedno i odvažno promovisao pravo na postojanje Crne Gore i zalagao se za njenu emancipaciju od beogradske monarhističko-radikalske hegemonističke uprave. Takvu Radićevu aktivnost u korist Crne Gore prenosio je detroitski crnogorski emigranski list “Crnogorski glasnik”. Radić je u Londonu 14. maja 1924. godine govorio o vjekovnoj i slavnoj slobodi crnogorskog naroda, napadnutoj od strane Srba, nakon što su Srbi nasiljem zaposjeli Crnu Goru. U članku pod naslovom “Radić u prilog Crne Gore”, “Crnogorski glasnik” navodi: “U svom predavanju kojeg je držao u društvu za Istok u Londonu, 14. pr. mj. Radić je u prilog Crne Gore citirao urednički članak u “Kristijan Sajens Monitoru-u” od 30. decembra 1923., u kojemu se, između ostalog, kaže: “Crnogorci su, sve dok Crnu Goru nijesu zaposjeli Srbi, branili kroz pet stotina godina svoju slobodu tako uspješno i stekli takvu junačku slavu da joj na njoj može zaviđeti svaki narod”. Ali šovinističkom Srbinu sve je to malo-pa ništa”.[32]

Tako emigrantski list „Crnogorski glasnik“, oficijelni organ „Crnogorskog potpornog saveza“ i „Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika“, 1. avgusta 1924. godine objavljuje i članak pod naslovom „Radić o Crnoj Gori“, u kojemu navodi i ovo: „U Sofijskom listu „Zora“, Radić je istakao program Hrvatske. Rekao je: „Srbijanci smatraju Ustav batinom, fizičkim i moralnim ugnjetavanjem.- Oni su za centralizaciju. Hrvati su za KONFEDERACIJU slobodnih i nezavisnih država. Pod konfederacijom razumijem slobodni savez slobodnih i nezavisnih država, Hrvatske, Srbije, Makedonije i Slovenije. Crnoj Gori pripada sloboda da se sama opredijeli.“ Naša je maksima „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Treba srušti biogradsku vladu i formirati izbore na proljeće“[33].

U predizbornoj kampanji za parlamentarne izvore u KSHS, koji su održani 11. septembra 1927. godine, Stjepan Radić je u svojim proglasima, obraćao zavidnu pažnju na Crnu Goru i Crnogorce. Računao je na njihovu podršku njegovoj političkoj borbi za temeljnu rekonstrukciju postojeće države; podršku u cilju ukidanja unitarizma i centralizma i uspostavljanje federativne jugosloveske državne zajednice. Stjepan Radić je eksplicitno pozivao Crnogorce da mu se politički pridruže, kako je Radić pisao, „svojim seljačkim junačstvom“ je, ističe Radić, „braćo Crnogorci, vi ste do jučer imali seljačku državu, slobodnu, ponosnu, u cijelom svijetu poznatu i od cijelog svijeta poštivanu. A za vas je morala biti propast, što su iz Beograda cincarski, pa i pravi srpski političari postupali s vama još gore nago s nama Hrvatima. Vas je do kraja obuzela mržnja i osveta i da ste svojim palikućama do vijeka odgovarati bodežom i bombom, vama bi omrklo (…) vi ste danas s nama u političkim redovima, (…) vašu prirodnu dobrotu i plemenitost je ovjekovječio naš besmrtni Mažuranić, koji je vas i nas duhovno sdružio za sva vremena, da budemo suci tiraniji i korupciji koja i danas oko nas ostavlja tako strašne i užasne tragove[34].

Vođstvo Hrvatske seljačke stranke zalagalo se za i za ravnopravnost Crne Gore u jugoslovenskoj federaciji i zato je bilo prirodni saveznik Crnogorske stranke i njenih prvaka, naročito dr Sekule Drljevića, koji je u borbi hrvatskog naroda za slobodnu Hrvatsku vidio puno saglasje sa težnjama jednog značajnog dijela Crnogoraca čiju je borbu simbolizirao za uspostavom slobodne i ravnopravne Crne Gore sa ostalim zemljama i narodima unutar ondašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

 

 

[1] O Stjepanu Radiću vidjeti monografiju: Dr Ivan Mužić, “Stjepan Radić u Kraljevini, Srba, Hrvata i Slovenaca”, Ljubljana, 1987.

[2] Vidi više o tome: Prof. Dr Dimitrije-Dimo Vujović, „Crnogorski federalisti 1919-1929“, CANU, Titograd 1981 i Prof. Dr Šerbo Rastoder, „Političke stranke u Crnoj Gori 1919-1929“, Bar, 2000; Prof. Dr Šerbo Rastoder, „politički život u Crnoj Gori 1929-1941“, Podgorica, 2015; Dr Danilo Radojević, „Dr Sekula Drljević-politička misao“, Podgorica, 2007. Vidi o tome i zbornik radova „Dr Sekula Drljević-ličnost, djelo, vrijeme“; DANU, 2011. Vidi o dugoročnoj saradnji Crnogorske stranke (federalista) i HSS i: Dr Sekula Drljević, „Balkanski sukobi 1905-1941“, Zagreb, 1944 (reprint izdanje, Zagreb, 1990, s pogovorom dr Danila Radojevića). O tome vidi i: Novak Adžić „Crnogorska stranka 1925-1945“ (doktorska disertacija u rukopisu).

[3] Stjepan Radić, „Politički spisi“, priredio Zvonimir  Kulundžić, Zagreb, 1971, 367-393; Prof. Dr Branko Petranović i prof. dr Momčilo Zečević, „Jugoslovenski federalizam-ideje i stvarnost“, Tom I, 1914-1943, Prosveta, Beograd, 1981. str.120.

[4] Svetozar Pribićević.

[5] “Slobodni dom”, Zagreb, god XV, br. 35, od 29. kolovoza 1921. godine, str.4.

[6] “Slobodni dom”, Zagreb, god XV, br. 29, od 11. srpnja 1923. godine, str.7.

[7] Dr Željko Karaula: „Hrvatska (republikanska) seljačka stranka (HRSS) Stjepana Radića i crnogorski federalisti (1923-1929), Prilozi, 36, Sarajevo, 2007, str. 76.

[8] Ibidem, str. 76.

[9] Ibidem

[10] Ibidem

[11] U ondašnjem političkom životu Velike Britanije, djelovala je grupa političara u parlamentu i istaknutih javnih ličnosti koji su promovisali crnogorsko pitanje i bavili se velikim političkim i nacionalnim problemima unutar KSHS, značajnim dijelom i zbog toga što su bili u saznanju o brutalnim represijama koje organi vlasti pod skiptrom Beograda sprovode u Crnoj Gori. Sa prof. Aleksandrom Divajnom (1865-1930), britanskim intelektualcem, novinarom i piscem, najvećim braniocem nezavisnosti Crne Gore u anglosaksonskom svijetu, Radić je uspostavio kontakt dok je bio u Londonu i sa njime je vodio razgovore, između ostaloga, i o crnogorskom pitanju. Aleksandar Divajn je permanentno potencirao, promovisao i legitimizirao političku i drugu borbu za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru i Hrvatsku i bio je decidirani, konzistentni i rezistentni protivnik unitarističko-centralističke vladajuće politike i pravnog poretka KSHS u kojemu dominira hegemonistička Srbija. Divajn je napisao i objavio brojne knjige i tekstove širom Velike Britanije o crnogorskom pitanju i patnjama Crne Gore i posve je tada podržavao nacionalnu, političku i emancipatorsku borbu Stjepana Radića, sa kojim je postao osobni prijatelj i politički samišljenik te je, u tom smislu, Aleksandar Divajn 1925. godine, kada se Radić već vratio iz emigracije u  KSHS i iz političkih razloga bio proganjan, uhapšen i zatvoren, objavio brošuru pod naslovom „The arrest of Stephen Raditch“ („Uhićenje Stjepana Radića“).

[12] Misli na crnogorski monahizam. Riječ je o borbi crnogorskih zelenaša, političkoj, legalnoj, koju su poduzimali crnogorski federalisti okupljeni u Crnogorskoj stranci (zvanično konstituisanoj 1925. godine), ali i oružanoj, gerilskoj borbi, te djelovanju crnogorskih emigranata, koji su bili pristalice kralja Nikole I Petrovića-Njegoša do njegove smrti 1. marta 1921. godine u Francuskoj, te za koje se tvrdilo da su pristaše očuvanja crnogorske monarhije.

[13] Dr Željko Karaula: „Hrvatska (republikanska) seljačka stranka (HRSS) Stjepana Radića i crnogorski federalisti (1923-1929), Prilozi, 36, Sarajevo, 2007, str. 77.

[14] Ibidem, str. 77

[15] Ibidem

[16] Dr Željko Karaula: „Hrvatska (republikanska) seljačka stranka (HRSS) Stjepana Radića i crnogorski federalisti (1923-1929), Prilozi, 36, Sarajevo, 2007, str. 78.

[17] Ibidem, str. 78.

[18] O majoru Šćepanu Mijuškoviću vidi primarne istorijske izvore, koje je istražio dr Šerbo Rastoder i objavio u svojoj četvorotomnoj studiji i tematskoj zbirci dokumenata: »Skrivana strana istorije-crnogorska buna i odmetnički pokret 1918-1929«, II izdanje, Cetinje-Podgorica, 2005 (prvo izdanje, Bar, 1997), Tom II, str. 1129, Tom III, str. 1617, tom IV, str. 1991, 2222-2223. O životu i smrti komandira i brigadira crnogorske vojske Šćepana Mijuškovića iz Pješivaca vidjeti više: Savo F. Čelebić, “Vijenac na grobu Šćepana Mijuškovića”, Detroit, Mičigen, SAD, 1925; Gojko Samardžić, “Ekonomsko i političko porobjavanje Crne Gore”, “Borba”, broj 4 i 5 od 13. i 20. marta 1926; Savić Marković Štedimlija, “Gorštačka krv-Crna Gora 1918-1928, Beograd, 1928; Jovan Ćetković, “Smrt majora Šćepana Mijuškovića pred sudom”, Nikšić, 1930.; “Zeta”, broj 40, Podgorica, 1940; “Politika”, Beograd,  1924. i 1930, »Pravda«, Beograd, oktobar 1930. “Vreme”, Beograd, 1940; “Štampa- Radni narod i Glas Crne Gore”, (zbornik građe za istoriju radničkog pokreta Crne Gore) Tom I, knjiga I, Titograd, 1958, “Izvori za istoriju radničkog pokreta i revolucije u Crnoj Gori”, Serija I, knjiga I (1918-192), obradio i priredio dr Jovan R. Bojović, Titograd, 1971; dr Dimitrije Dimo Vujović, “Crnogorski federalisti 1919-1929”, Titograd, 1981; Mile Kordić, “Crngorska buna 1919-1924”, Beograd, 1986,; Vlado Mićunović, “Tragovi vremena”, Novi Sad, 1990; dr Šerbo Rastoder, “Janusovo lice istorije”, Podogrica, 2000; Novak Adžić, “Crnogorski heroji Savo Raspopović i Petar Zvicer”,Cetinje, 2003; dr Šerbo Rastoder, “Crna Gora u egzilu 1918-1925”, knjiga I i II, Podgorica, 2004, Novak Adžić, »Sudbine crnogorskih patriota 1919-1941“, Podgorica, 2004, 99-113. Vidi biografiju Šćepana Mijuškovića: dr Šerbo Rastoder, “Janusovo lice istorije”, »Slučaj majora Šćepana Mijuškovića-od zločina do osvete«, Vijesti, Podgorica, 2000, str. 220-239. Biografiju Šćepana Mijuškovića  vidi u: Dr Šerbo Rastoder, »Crna Gora u egzilu 1918-1925«, knjiga II, Podgorica, 2004. str. 546; te Istorijski leksikon Crne Gore, (urednici dr Šerbo Rastoder i dr Živko M. Andrijašević), Vijesti, Podgorica, 2006, knjiga 4, str. 878-879: Novak Adžić, »Politička suđenja u Crnoj Gori 1920-1940«, Cetinje, 2013.

[19] Dr Šerbo Rastoder, “Janusovo lice istorije”, Podgorica, 2000, str. 222.

[20] Šćepan Mijušković rođen je 1872. godine u selu Kunak, Pješivci kod Nikšića. Završio podoficirsku i oficirsku školu na Cetinju. godine 1910. proizveden u čin kapetana, a 1911. u čin komandira crnogorske vojske. Šćepan Mijušković je bio komandir crnogorske vojske, istaknuti junak, učesnik u balkanskim ratovima 1912-1913. godine. Bio je komandant Pješivačkog bataljona, a u drugom balkanskom ratu bio je komandant kombinovanog Čevsko-Bjeličko-Pješivačkog bataljona. Učestvovao je i u prvom svjetskom ratu (1914-1916). Po slomu Crne Gore bio je 1916. godine, konfiniran, zatočen u mađarski logor Boldogason, u kojemu je ostao do sloma Austro-Ugarske, kad se oslobođen vratio u Crnu Goru. Bio je protivnik srpske okupacije i nasilne aneksije Crne Gore sprovedene 1918. godine. Jedan je od organizatora i učesnika Božićnog ustanka 21. XII 1918. godine i učesnik u oružanim akcijama u ustanku u nikšićkom kraju početkom januara 1919. godine, nakon čijeg je sloma, uhapšen i odveden u nikšićku tamnicu iz koje je porom prebačen u Centralni kazneni zavod „Jusovača“ u Podgorici u kojemu je robijao od kraja januara 1919. do aprila 1921. godine, kad je primjenom akta o amnestiji i aboliciji regenta Aleksandra, odlukom podgoričkog okružnog suda, nakon suđenja, pušten na slobodu. Po izlasku iz zatvora, odbio je da položi zakletvu kralju Petru Karađorđeviću i odbio je da primi državnu penziju Kraljevine SHS. Od 1919.godine, nakon sloma ustanka, do 1921. godine bio je politički zatvorenik u podgoričkom zatvoru “Jusovača”. Kad je oslobođen bio je stalno pod prismotrom vlasti i vlasti su ga smatrale kao protivnika postojećeg stanja i komitskog jataka-za lice koje podržavala komitsku akciju, pomaže i pruža pomoć i daje utočišće crnogorskim komitima. Do svoje smrti februara 1924. Godine živio je u rodnim Pješivcima. Postoji sačuvan arhivski dokument, u kojemu se nalazi spisak od 55 (pedesetpet) zatvaranih crnogorskih oficira – protivnika aneksije Crne Gore poslije 1918. godine. Među brojnim zatvorenicima bili su i: divizijar vojvoda Đuro Petrović iz Nikšića, komandir Petar Lompar sa Bokova, komandir Đuro Šoć sa Ljubotinja i komandir Šćepan Mijušković iz Pješivaca, čije se ime na tom spisku nalazi pod brojem 11 (jedanaest). Nema sumnje da je major Šćepan Mijušković bio protivnik uništenja crnogorske državne samostalnosti i ugnjetavanja i terora koji je sprovođen nad crnogorskim narodom, ali nije poznata njegova politička aktivnost nakon puštabnja iz zatvora, a još manje da je bio u stvarnoj vezi s komitima. Major Šćepan Mijušković je, kao politički zatvorenik, zajedno sa svojih 43 drugova, boraca i pregaoca za crnogorsku slobodu i samostalnost, u Centralnom kaznenom zavodu u Podgorici (Jusovača), u kojemu je bio utamničen, potpisao 14. oktobra 1920.godine jednu Izjavu, kojom se dokazuje  protivpravnost i ništavnost odluka tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. godine. Njeni potpisnici, istaknuti i ugledni crnogorski narodni prvaci, sudije, političari, oficiri, vojnici, među kojima i major Šćepan Mijušković, navode razloge zbog kojih prekidaju svaku dalju saradnju sa Okružnim sudom u Podgorici, koji je protiv njih vodio krvični postupak, a kojega oni smatraju nezakonitim i nenadležnim.  Načelnik Okruga podgoričkog, Radovan Bošković, u jednom izvještaju načelniku Okruga cetinjskog ( Pov. Br. 181 ) od 8. februara 1922. godine, dostavlja spisak, po njegovim riječima, » glavnih agenata Jovana Plamenca i  Milutina Vučinića koji rade po njihovim instrukcijama i sa kojima stoje u stalnoj vezi«. Taj spisak odnosi se na istaknute ličnosti iz okruga: cetinjskog, barskog, podgoričkog, nikšićkog, kolašinskog, bjelopoljskog, andrijevačkog i pećkog. (Vidi o tome: Dr Šerbo Rastoder, »Skrivana strana istorije«, Bar 1997, I izdanje, knj. IV, dok. Br.1507, str. 1990-1991).

[21] Vidi o tome i: »Borba«, Zagreb, od 27. februara 1926.

[22] »Radni narod«, 15. mart 1918. godine.

[23] Batrić Jovanović, »Komunistička partija u Crnoj Gori 1919-1941«, Vojno delo, Beograd, 1959. str. 36-37.

[24] Stjepan Radić, članak „Crna Gora pod sotonskom vladom“,“Slobodni dom“, glavne novine Hrvatske republikanske seljačke stranke, broj 18, Zagreb, 30 travnja 1924, str. 3.

[25] Ibidem

[26] Zbog svirepog i zločinačkog ubistva majora Šćepana Mijuškovića i njegovog bratučeda Stevana Mijuškovića, nekadašnjeg crnogorskog perjanika, koje je izvršeno 21. februara 1924. godine, poslanici Crnogorske federalističke stranke u Narodnoj skupštini KSHS, Mihailo Ivanović i Milo Dragojević podnijeli su 11. aprila 1924. godine interpelaciju Ministru unutrašnjih poslova, na koju uopšte nije odgovoreno. Ta interpelacija objavljena je u listu »Crnogorac«, zvaničnom organu Crnogorske stranke (federalista), u broju 9. od 21. februara 1925. godine.

[27] „Crnogorski glasnik“, Detroit, Mičigen, SAD, broj 56, 15. maja 1924. str. 2, članak „Program Hrvatske“.

[28] Ibidem

[29] Radi se o spjevu Ivana Mažuranića, „Smrt Smail-age Čengića“.

[30] Dr Šerbo Rastoder, “Crna Gora u egzilu 1918-1925”, Podgorica, 2004, str. 548-549.

[31]Taj proglas prenosi i beogradska »Politika« u članku »Radić i Crnogorci« u broju 5762 od 10. maja 1924. godine. Vidi o tome i: „Crnogorski glasnik“, Detroit, Mičigen, SAD, broj 57, 1. juna 1924. str. 4. Članak “Proglas Radićeve Seljačke stranke” i Dr Sekula Drljević, Balkanski sukobi 1905-1941”, reprint izdanje, Zagreb, 1990, str. 129-130.

[32] „Crnogorski glasnik“, Detroit, Mičigen, SAD, broj 57, 1. juna 1924. str. 1.

[33]  „Crnogorski glasnik“, broj 61, godina IX, petak 1. avgust 1924. Detroit, Mičigen, USA, na str.1 i 2

[34]  Vidi o tome i: „Narodni val“, br. 9, od 27. VII 1927. str. 1.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Ustati pa reći Milo Đukanović!

Za Antenu M piše: Dragan Bursać  Sprski svet mrzi, baš mrzi Đukanovića, ne zato što nije demokratičan ili što je autarh i ostale ublehe, nego...

Ministarstvo pripremilo izmjene Krivičnog zakonika, strože kazne za krivična djela počinjena prema djeci

Na inicijativu Kabineta predsjednika Vlade Crne Gore od 12. aprila 2021. godine, Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava bez odlaganja je pristupilo izradi Predloga...

Grbić: Ovo su najljepši trenuci moje karijere

Strast koju on nosi kada se grb Budućnosti nađe na njegovom srcu, morali bi da imaju svi dječaci od prvog trenutka kada navuku plavobijeli...

Srbija: Sveštenik SPC uhapšen zbog polnog uznemiravanja djevojčice

Sveštenik jednog sela u svilajnačkoj opštini uhapšen je zbog polnog uznemiravanja 14-godišnje djevojčice, javljaju beogradski mediji. Kako navode, svešteniku je određen pritvor do 30 dana. Sumnja...

Ministar trgovine Australije dolazi u Evropu po vakcine

Australija će 15. aprila poslati svog ministra trgovine Dana Tehana u Evropu povodom spora o tri miliona doza vakcina proizvedenih u EU koje je...

Najčitanije

Povezano

O raspeću Crne Gore poslije 1918. godine

Za aktuelno.me Piše: Mr Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar Crna Gora i Crnogorci pružali su od početka 1919. godine i godinama potom energičan vojno-politički narodni oslobodilački...

Adžić: Crkva udara na Crnu Goru preko aktuelne vlade

Nakon što je izabrana 42. Vlada Crne Gore, gotovo je postao manir da se u institucijama sekularne države često spominje crkva. Zato istoričara i...

Vojvoda Božo Petrović-Njegoš pod represijom okupatorskog srpskog režima

Za aktuelno.me Piše: Mr Novak ADŽIĆ Vojvoda Božo Petrović Njegoš (1845–1927) bio je bliski rođak kralja Nikole, Predsjednik Crnogorskog Senata, komandant Južnog sektora crnogorske vojske u...

Kad je zajahala pogubna anticrnogorska koterija i štreberska hajka protiv Crne Gore i crnogorske samonikle kulture

Piše: Novak Adžić Dr Dragan Koprivica, slavista, rusista, koji je promijenio više političkih partija, nego košulja ili čarapa, on, stari, interesni, partijski i drugi kameleon...

Komentari

4 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Donji kraj
01.04.2021-11:16 11:16

Novače legendo istorijske montenegristike, nijenas briga za Stjepana Radića. Zato ovaj tvoj prikaz nećemo u neđelju deklamovati. Samo jedan dalji rođak i jedan blizi komsija su bili da uvrstimo ovaj tekst u nas program. Oba su bila vrlo loša iz istorije tako da nijesmo uvazili njinu zelju. Osim toga nije fer jer srbi su nasi glavni turisti po nasim kucama po nasoj miloj Boki. Bolje da se ljute njih dvojica nego nasi gosti.Molimo za razumijevanje.Naravno pozdravicemote sa E VIVA NOVAK jer je NOLE rezervisano za nasega tenisera ali bez E VIVA danebi bilo zabune.

Nikola
01.04.2021-14:07 14:07

Dje si CUCKOLD….sto krijes da volis da gledas dok ti pitonom burgijam kastigulje a one ga vole u svaku rupu…taman ka I ti sto volis da loces brlju uz bajati picoustanski sendvic.. posto si plakao dok si edao ovi put nema E VIVA, no da se sledeci put popravis I bolje gledas dako sta naucis. Govedo picousto :))))))

Bo
02.04.2021-11:37 11:37

Baš je ustašan mali Novica

Za Nikolu
03.04.2021-12:44 12:44

Nikola nije fer da tako vrijeđaš naseg istoričara i pravnika. Sujetansi na njegovo znanje i diplome. Izvinise.