Šta će biti s „dobronamjernom hegemonijom“ Amerike?

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Traje politička, vojna i psihološka igra između Rusije i Amerike (tj. „kolektivnog Zapada“). Akteri i zainteresovana publika uglavnom se trude da otežaju razumijevanje događaja, svodeći ih na pitanje hoće li Rusija vojno napasti Ukrajinu.

Šta se uistinu dešava na istoku Evrope?

Ruski predśednik skoro je oživio slavnu ratnu krilaticu Crvene armije nastalu u jesen  1941. godine: „Nema se kud odstupati“ («Велика Россия, а отступать некуда — позади Москва!»). Mahom dragovoljno upregnuta u ratnu mašineriju njemačkog nacizma, gotovo cijela tadašnja Evropa jurišala je na Moskvu s namjerom da uništi Sovjetski Savez.

U istoj krilatici on je sažeo bit odnosa Rusije i „kolektivnog Zapada“ te poručio Americi i njenim voljnim i nevoljnim saveznicima isto ono što su Evropi ujedinjenoj pod Hitlerom poručivali krasnoarmejci 1941. godine.

Krilatici je dao višeznačnu ultimativnu formu. Najprije, predočio je da Rusija više neće trpjeti širenje NATO pakta prema svojim granicama. Kao ni Sovjetski Savez 1941. godine, Rusija danas nema odstupnicu.

NATO pakt od osnivanja deklarativno ima odbrambenu funkciju. Nestankom Sovjetskog Saveza i Varšavskog pakta ipak se počeo širiti na istok Evrope, iako mu otuda ne prijeti opasnost. Oslabljena i dezorijentisana jeljcinovska Rusija nije mu u tome bila nikakva smetnja.

Ciničan je bio pseudo-argument Zapadnjaka da se širenjem  NATO pakta obuzdava „iranska prijetnja.“ Još je ciničnije bilo američko i evropsko ignorisanje interesa Rusije za bezbjednošću. Nije bilo teško predviđati da se vojno širenje neće zaustaviti na granicama Rusije. Nijedan osvajački pohod sa Zapada nije na njima stao (Karl XII, Napoleon, Hitler). Bilo je to vrijeme kad je legitimitet mogla imati – ima ga i danas – ideja da nije dovoljno što je raskomadan Sovjetski Savez, nego i Rusiju treba usitniti. Medlin Olbrajt, naprimjer, predlagala je da se Rusiji oduzme Sibir, jer je nepravedno da njegovi planetarno značajni sirovinski resursi budu u pośedu propale države!

Ruski predśednik predočio je Americi kao lideru „slobodnog svijeta“ da Rusija više neće odstupati. Naprotiv, oduprijeće se namjeri Amerike da upotrijebi Ukrajinu (kasnije i Gruziju) kao potonju kariku osvajačkog lanca koji se zateže Rusiji oko grla i vuče je u katastrofu. Uz to, zahtijeva da se ofanzivni vojni efektivi NATO pakta povuku na pozicije iz 1997. godine.

Ove pozicije označio je kao „crvene linije“ bezbjednosti Rusije i zatražio od Zapada formalne garancije svoje bezbjednosti po uzusima međunarodnog prava. Eksplicirao je da će te linije Rusija braniti i da ih ima čime braniti! Mislio je na borbene sisteme „Avangard,“ „Kinžal,“ „Bulava,“ „Topolj,“ „Iskander,“ „Sarmat,“ „Posejdon,“ „Kalibar,“ „Nudolj,“ „nuklearnu trijadu“ etc., kao i sirijsko ratno iskustvo dobrog dijela komandnog sastava Ruske armije.

Zapadni politički lideri i stručnjaci za propagandu pred ultimatumom Rusije odmah su „zamijenili tezu.“ Počeli su uvjeravati i psihotizirati svijet da se na istoku Evrope odlučuje o sudbini Ukrajine. Dakako, znaju oni vrlo dobro da se radi o nečemu mnogo bitnijem. Radi se o tome da li će uspjeti njihov davno započeti Drang nach Osten. Danas je prikladnije nazvati ga Drive to the East. Najbitnije je da se ovđe odlučuje o američkoj vojnoj, političkoj, ekonomskoj i kulturnoj dominaciji nad Evropom i svijetom.

Odlučuje se dokle će se održati „dobronamjerna globalna hegemonija“ (benevolent global hegemony) Amerike nad svijetom (Pax americana).

Pax americana je eufemizam za američku planetarnu dominaciju. Staljin joj je duhovito osvijetlio bit mnogo prije no što je ostvarena: „Uvijek sam mislio da je demokratija – vlast naroda, a onda me je Ruzvelt pokušao uvjeriti da je demokratija – vlast američkog naroda!“

Američka dominacija nad svijetom, nazvana „Američki mir,“ korjeni se u ideologemu „američke izuzetnosti“ (American exceptionalism), kako ju je nazvao Aleksis de Tokvil sredinom 19. vijeka. Ona je čista esencija kapitalizma! Njen savremeni oblik je američki unipolarni svijet kao „novi svjetski poredak“ (New World Order). On je čedo američkog neokonzervativizma i globalizacije.

Princip Pax americana je neograničeno makijavelističko „prava jačega.“ Pośedovanje dominantne moći – koje je Amerika licencirala kao svoje pravo – legitimira pravo upotrebe moći svuda i svagda. Ona je učinila neosporivom svrhu dominacije nad svijetom, uljepšavajući je draperijom plemenitosti „širenja demokratije“ i „zaštite ljudskih prava.“

Sistem američke hegemonije je neoimperijalizam i neokolonijalizam. Najviša svrha ove hegemonije je održavanje i uvećavanje vlastite moći koje se demonstrira u ideološkim, svjetonazornim, političkim, pravnim, ekonomskim, kulturnim pa i sportskim stvarima.

Politička i vojna moć komplementarne su njenoj ekonomskoj moći i dominaciji u svjetskoj ekonomiji. Međunarodno pravo je pod diktatom njenih lukrativnih i pragmatičnih politika. Ono se negira i zamjenjuje svojevrsnim američkim decizionizmom po diktatu „unutrašnjih političkih borbi.“

Hrvatski sociolog Ivan Kuvačić je naslovom knjige Obilje i nasilje izrazio bit američkog načina života i glavni modus njene planetarne dominacije. Amerika decenijama upotrebljava „meku moć“ po svijetu. Provodi subverzivne aktivnosti, izaziva „obojene revolucije,“ propagandno i vojno napada na suverene zemlje, izaziva ratove, okupira pojedine zemlje, drži vojne kontingente u mnogim zemljama svijeta, jednim slovom, drži svijet u stanju permanentne kriznosti!

„Amerikanizacija svijeta“ implicira kulturnu dominaciju. Počiva na nametanju načina života i utilitarističkog pogleda na svijet. Glavno ideološko opravdanje cijelog sistema sažima se u hipokrizijskoj sentenci „dobronamjerne globalne hegemonije“ (Benevolent global hegemony).

Koliko se mnogima čini neodoljivim, “Američki mir” danas je neprihvatljiv brojnim zemljama Azije, Afrike, Latinske Amerike, dobrom dijelu arapskog svijeta, posebno Kini i Rusiji. Neprihvatljivo je mnogima sâmo postojanje svjetskog hegemona i njegova politika sile u svim međunarodnim pitanjima i odnosima.

Država koja decenijama propagira svoje vođstvo u ostvarivanju “vječnog mira” glavni je uzročnik nemira, nasilja i ratova širom planete. Na njenu dušu padaju mnogi regionalni sporovi, teritorijalni sukobi i ratovi koje je vodila protivno principima međunarodnog prava, bez saglasnosti Ujedinjanih Nacija i Savjeta bezbjednosti.

Uticaj u svijetu Amerika je ostvarivala podržavanjem marionetskih režima, stvaranjem kolonija, vojnim osvajanjima, diplomatskih i ekonomskim ratovima te sankcijama protiv neposlušnih zemalja, iznuđenim međudržavnim sporazumima, ucjenama, finansiranjem proameričkih stranaka, nevladinih organizacija i terorističkih organizacija etc.

Kao država koja je pretendovala da vodi svjetsku borbu protiv siromaštva, ona najviše doprinosi da se jaz između bogatih i siromašnih stalno produbljuje. Nije stabilizovala svjetsku ekonomiju, nego svoje ekonomske krize i finansijske rizike uvijek prebacuje na svijet. In genere, cinična je pretenzija Amerike da bilo kome u svjetu bude moralni uzor!

Američka planetarna moć – po mnogim mišljenjima i s puno konkretnih argumenata – ipak je na silaznoj putanji. U toj činjenici sadržan je dio odgovora zašto Rusija baš sada postavlja ultimatum Americi na pitanju svoje bezbjednosti. Rusija je oporavljena u vojno-političkom pogledu toliko da može kao moćna nuklearna sila tražiti početak procesa preraspodjele moći u međunarodnim odnosima. Takođe, za razliku od vremena tzv. Hladnog rata, Rusija ima Kinu kao moćnog saveznika. Udružuje ih interes odupiranja američkoj svjetskoj hegemoniji.

Kako god da se završi sadašnja kriza na istoku Evrope – a vjerovatno će se završiti diskretnim američkim povlačenjem s “bojišta” uz obavezno propagandno proglašenje pobjede i pozivanje na humanost – svijet će načiniti veliki korak prema multipolarnosti!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta