Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

Srpska zatvaranja, mučenja i ubijanja Crnogoraca jer nijesu položili zakletvu novom kralju i novoj državi (1919-1924)

''Poslije najširih mogućih izvještaja, bili smo još toliko pažljivi da dobijemo obavještenje od obje strane i da zaključimo da je Crna Gora bila nasilno anektirana. Izbori su izvršeni u prisustvu srbijanskih trupa, dok je glasanje bilo sve usmeno. Štaviše, nijedan od ustaša, koje smo vidjeli gore, nije smio prisustvovati na glasačkim mjestima i ma kom drugom, koji je bio poznat kao protivnik Srbijancima, bilo mu je zabranjeno pravo glasa''

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Crna Gora je 1918. godine, kao članica pobjedničke vojne koalicije, žrtvovana od strane svojih ratnih saveznika iz bloka Velike Antante. Srpski princ regent Aleksandar Karađorđević donio je odluku i izdao naredbu, uz saglasnost francuskih vlasti, sebi potčinjenim militarnim srpskim trupama da izvrše invaziju, okupaciju i aneksiju prostora Kraljevine Crne Gore, međunarodno priznate države čiji je ustavni i legitimni suvren bio kralj Nikola I Petrović-Njegoš, koji je nalazio de facto zatočen u egzilu u Francuskoj.. Bio je to momenat kada je koncem 1918. godine Crna Gora doživjela agresiju i postajala žrtvom krvavog velikosrpskog centralizma, unitarizma i despotizma, koji se zatim uslijedio.

Radi ispitivanja stanja u Crnoj Gori, dolazile se u nju brojne savezničke misije, nakon što je ona bila bespravno anektirana krajem 1918. godine, nelegalno i nelegitimno pripojena Srbiji i preko nje inkorporirana u novu državu Kraljevinu SHS. Američka vlada je radi dobijanja direktnih i pouzdanih informacija o stanju u Crnoj Gori poslala svoju misiju početkom februara  1919. godine. Američka vlada je to uradila preko svoje ambasade u Rimu, „koja je izdala nalog kapetanu Džemsu Brusu, vojnom izaslaniku ambasade, i Rolandu Triju, ličnom sekretaru ambasadorovu, da otputuju u Crnu Goru, ispitaju stanje u ovoj zemlji i o tome podnesu izvještaj, koji će poslati Vilsonu. Oni su proveli u Crnoj Gori preko šest nedjelja. Vodili su razgovore sa mnogim pristalicama i protivnicima ujedinjenja, pa su poslije toga podnijeli izvještaj u kome su konstatovali da je Crna Gora nasilno anektirana od strane Srbije“[1].

Komandir Savo Raspopović (sjedi, drugi red u sredini sa bradom) u Bolonji 1922. sa članovima Komiteta za nezavisnost Crne Gore

Izaslanici američke ambasade Brus i Trije stigli su 4. februara 1919. u Kotor, odakle su se uputili u unutrašnjost zemlje. Ta misija koju je poslala američka Vlada, boravila je u Crnoj Gori više od šest nedjelja i sačinila izvještaj koji je poslat predsjedniku Vilsonu. Oni su kao američki izaslanici razgovarali sa pristalicama i protivnicima bezuslovnog ujedinjenja, t.j. prisajedinjenja Crne Gore Srbiji i konstatovali u svome izvještaju da je Crna Gora bila žrtva nasilne aneksije sprovedene od strane Srbije. Razgovarali su sa organima vlasti KSHS, odnosno, srbijanskim (srpskim) režimom i bjelašima u njihovoj službi, te i sa opozicionim crnogorskim predstavnicima, to jest sa crnogorskim ustanicima, političkim zatvorenicima i komitima [2]. Brus i Trije su, u svom izvještaju, istakli i to da su izbori za tzv. Podgoričku skupštinu bili nezakoniti, a situacija u Crnoj Gori je stvorena prevashodno spoljnom intervencijom. Prema Brusovim saopštenjima crnogorski narod je uvjeren da Francuzi na svojoj teritoriji drže kralja Nikolu kao zarobljenika, te da njegov poznati apel od 22. januara 1919. godine nije nikada saopšten narodu, itd [3]. 

U tome izvještaju konstatovali su da je izvršena nasilna aneksija Crne Gore od strane Srbije i da su lično posjetili zatvore u Nikšiću i Podgorici „gdje su svi crnogorski prvaci, koje su Srbijanci mogli uhvatiti, bili uhapšeni – ni zbog kakvog drugog razloga, osim lojalnosti prema svojoj zemlji“.Američki izaslanici Brus i Trije u izvještaju navode i ovo:

“Mi smo proveli preko šest nedjelja u Crnoj Gori i uspjeli smo da učinimo detaljno upoznavanje velikog djela zemlje, uključujući jednu posjetu u Kotor, a drugu u Skadar. Poslije najširih mogućih izvještaja, bili smo još toliko pažljivi da dobijemo obavještenje od obje strane i da zaključimo da je Crna Gora bila nasilno anektirana. Izbori su izvršeni u prisustvu srbijanskih trupa, dok je glasanje bilo sve usmeno. Štaviše, nijedan od ustaša, koje smo vidjeli gore, nije smio prisustvovati na glasačkim mjestima i ma kom drugom, koji je bio poznat kao protivnik Srbijancima, bilo mu je zabranjeno pravo glasa. Mi smo bili srećni da dođemo u dodir, ne samo sa Crnogorcima, koji su akcentirali srbijansku upravu i okupaciju i kao posljedica toga, dovoljno im je da mirno ostanu kod svojih kuća i sela, nego i sa ustašama, kako ih Srbijanci nazivaju. Pod tom klasifikacijom spadaju svi oni, koji nijesu htjeli primiti srbijansku okupaciju i kao posljedica toga, rastjerani su po planinama, upravo na vrh bajoneta i pod prijetnjom smrti. Ovi nesrećnici, koji sačinjavaju sve što je najbolje u zemlji, raštrkani su po gorama i trpe neopisane muke. Hranu je vrlo teško dobiti, dok im prijeti opasnost životu, ako se pokažu negdje blizu svojih rođenih mjesta.

Kralj Nikola I Petrović Njegoš u egzilu

 Za sve ovo vrijeme njihove žene i djeca su bili ponižavani od strane vlasti, a neki od njih bili su čak i uhapšeni. Takođe smo posjetili tamnice u Nikšiću i Podgorici, gdje su svi crnogorski prvaci, koje su Srbijanci mogli uhvatiti, bili uhapšeni – ni zbog kakvog drugog razloga, osim lojalnosti prema svojoj zemlji. Stalno prisustvo srbijanske vojske, kroz čitavu zemlju, kao god i hapšenju njihovih prvaka veoma je ozlijedilo crnogorski narod; i provala između njih i Srbije svakodnevno postaje veća ». Potrebno je i to veoma potrebno, da odmah i neodložno prestane mučenje i teroriziranje crnogorskog naroda od strane Srbije i da se ostavi na miru da sam riješi o sebi i svoj budućnosti».[4]

Luiđi Kriskuolo (rođen 1881.,- umro 1957.,), uticajni i ugledni njujorški bankar, bio je, iz filatropskih pobuda, iskreni humanista, višedecenijski veliki i dosljedni borac za opstanak Crne Gore. On je bio utemeljivač i čelnik Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore, osnovanog 1924. godine u Njujorku. Kriskuolo je vodio intezivnu političko-propagandnu i diplomatsku akciju kako bi se ispravila nepravda učinjena Crnoj Gori 1918. godine i ona obnovila kao samostalna država. Luiđi Kriskuolo obavljao je, nakon Vilijama Frederika Diksa dužnost nezvaničnog crnogorskog diplomatsko-političkog predstavnika u SAD, opunomoćenog od strane crnogorskog Dvora i Vlade u egzilu. Sa crnogorskom političkom emigracijom u Evropi i SAD intezivno je Kriskuolo sarađivao od kraja 1918. do 1935. godine. Sarađivao je i sa Nikolom Petanovićem i njegovim časopisom „Crnogorsko ogledalo“, koje je izlazilo 1927-1931., u San Francisku

U ime Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore iz Njujorka, Luiđi Kriskuolo je 1. septembra 1924. Godine, uputio predstavku, apel, počasnom predsjedniku i članovima Generalne skupštine Društva (Lige) naroda u Ženevi, sljedeće sadržine:

 

KOMITET ZA CRNOGORSKU NEZAVISNOST

Njujork

Luiđi Kriskuolo, osnivač

Njujork, 1. septembar 1924.godine

 

Počasnom predsjedniku i članovima Skupštine Lige Naroda, Ženeva

Gospodo,

Prošlo je skoro šest godina od kada je pitanje nezavisnosti Crne Gore prvi put pokrenuto pred Ligom naroda. Pa ipak velike sile nisu pronašle nikakvo rješenje i nikakav pokušaj nije učinjen kako bi se ono našlo.

Crnogorsko pitanje je izneseno pred Vašom počasnom Skupštinom mnogo puta, preko zvaničnika ,,de jure’’ Vlade Crne Gore, kao i fizičkih lica raznih zemalja svijeta koje je zanimalo rješenje ovog zločina počinjenog protiv međunarodnog prava.

U pogledu činjenice da je Vaša časna Skupština s vremena na vrijeme bila u potpunosti informisana o situaciji u Crnoj Gori, i tako raspolaže svim činjenicama koje su u vezi sa nametnutom aneksijom Crne Gore Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, ovo neće biti pokušaj navođenja raznih razloga u cilju sadašnjeg razmatranja slučaja.

Dovoljno je pomenuti da užasni uslovi koji postoje u Crnoj Gori od kad se desila nametnuta srpska okupacija  u decembru 1918. sada su opšte poznati u svim predstavništvima Evrope, kao i vladinim krugovima u zemljama Sjeverne i Južne Amerike. O crnogorskom pitanju je diskutovano u Parlamentu Velike Britanije, Italije, Francuske, i drugim zemljama, zaokupila je pažnju komiteta pojedinaca u Engleskoj, Francuskoj, Belgiji, Italiji, Kanadi, Švajcarskoj, Holandiji, Švedskoj, Sjedinjenim Državama, kao i Republici San Marino.

Ne jenjavaju srpska zatvaranja, mučenja i ubijanja crnogorskih muškaraca, loše postupanje pa čak i mučenje žena, proganjanje staraca, samo zato što se nijesu zakleli na odanost novoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i istrajavanje u tome da su Crnogorci i da se njihova suverena prava na državu neće ugrožavati.

Ovaj Komitet skreće pažnju na ova ubistva i mučenja Crnogoraca američkom Crvenom krstu u Vašingtonu i međunarodnom Crvenom krstu u Ženevi, pominjući određene slučajeve ugrožavanja prava od skorijeg datuma. Do sada ovome nije posvećena pažnja osim priznanja o prijemu pisma i predaje slučaja srpskom Crvenom krstu.

Hrabri cilj Lige Naroda je spriječavanje ratova. Godinama, oni koji podržavaju težnje crnogorskog naroda ukazivali su svijetu na nehumanu politiku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prema manjinama samo vodi u novi sukob na Balkanu. Stav hrvatskih separatista pod g. Stjepanom Radićem, makedonske pobune pod Aleksandrovim, crnogorske pobune koje je vodio pokojni Savo Raspopović, dokazuju da postoji iskra koja može pokrenuti novi rat, ako se ne budu ugušile.

Ligi naroda je ovdje upućena peticija da odredi komisiju koja bi ispitala uslove manjina na Balkanu, naročito u Crnoj Gori, kako bi dostigli istinitoost tvrdnji koje smo iznijeli, u cilju vođenja objektivnog plebiscita u Crnoj Gori što je prije moguće.

Ovaj komitet urgira da u cilju sprovođenja objektivne i kontinuirane istrage, Liga Naroda zahtijeva momentalnu evakuaciju vojnog oficira/vođu Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca iz Crne Gore, koji čekaju rezultat plebiscita, ovdje nametnutog.

Sigurni smo da će objektivni plebiscit rezultirati glasanjem u korist odvajanja Crne Gore od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, i u iščekivanju tog događaja, apelujemo na Ligu Naroda da obezbjedi sastanke komesara koji bi vodili-upravljali fiskalnim, pravnim, vojnim, obrazovnim, itd. poslovima u Crnoj Gori.

Sigurni smo da ukoliko Liga Naroda preduzme hitne radnje po ovom pitanju, učiniće značajnu uslugu čovječanstvu, kao i očuvanju međunarodnog prava. Prava naroda se moraju poštovati, ne kršiti. Ako je moguće da male nacije budu nasilno pripojene velikim i da nikakav prigovor ne uloži međunarodni tribunal kakva je Liga Naroda, onda je ovo dokaz da civilizacija prije slabi nego što napreduje.

Nema pitanja koje bi podstaklo vjeru u Ligu Naroda i prikupilo više hiljada protivnika i pristalica kao što je to hitno rješavanje pitanja crnogorske nezavisnosti. Naročito je tako u Sjedinjenim Državama gdje je ovo pitanje iznijeto američkoj javnosti i jako je podržano u štampi te zemlje, koja uvidjevši skoro uzaludnost borbe ipak je u više navrata tvrdila da je prisilno prisajedinjenje Crne Gore Srbiji zločin protiv čovječnosti kao i međunarodnog prava.

Ovaj komitet koga čine građani i subjekti Sjedinjenih Država, Britanije, Kanade, Belgije, Italije, San Marina, Švajcarske, Njemačke, Holandije i Švedske, s punim poštovanjem zahtijeva Vaše momentalno i ozbiljno razmatranje ovog pitanja.

Predato s poštovanjem,

Komitet za crnogorsku nezavisnost

Potpisan: Luiđi Kriskuolo”.

(Luigi Criscuolo, „Montenegro s Right to Live“, by Luigi Criscuolo, New York, 1928. Naš je prijevod teksta, sa engleskog jezika na crnogorski jezik).

 

[1]  Dr Dimitrije Dimo Vujović, „Ujedinjenje Crne Gore i Srbije“, Titograd, 1962, 387-388. Činjenicu koju su konstatovali Brus i Trije da je Crna Gora žrtva nasilne aneksije od strane Srbije notirao je na svojim stranicama i emigrantski „Glas Crnogorca“. Viđi o tome: „Glas Crnogorca“, godina 50, broj 96, 18. jun/1 jul 1922.

[2] Izvještaj Džemsa Brusa, vojnog atašea ambasade SAD u Rimu, o političkim, vojnim i ekonomskim prilikama u Crnoj Gori 20. II 1919. godine. Vidjeti: Hartije Edvarda M. Hausa, Biblioteka Sterling, Jelski univerzitet, Nju Hejven SAD i dr Dragoljub Živojinović, Crna Gora u borbi za opstanak 1914-1922, Beograd, 1996, str. 55-56.

[3] Memorandum Brusa o prilikama u Crnoj Gori, Pariz, 10. III 1919. godine. Vidjeti i: dr Dragoljub Živojinović, “Crna Gora u borbi za opstanak”, Beograd, 1996, str. 454-455.

[4] Viđi o tome: “Glas Crnogorca” od 18. VI/1. VII 1922.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

5 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
RIR
09.06.2023-07:29 07:29

…SVAKA ČAST ! gosp.Adzicu !
Dokumentovano sve ! Postenom svijetu i hriscaninu bi bilo dovoljno da traži oprost za učinjeno i pokajanje A nesojima nikad dosta , nema stida i srama i oce JOŠ -drugacijim metodama a cilj im je isti …
Imaju li oni BOGA -bojeli se njega pusti hrišcani…

Merlin
09.06.2023-09:07 09:07
Reply to  RIR

Definitivno imaš dijagnozu. :)

Lovćen
09.06.2023-10:50 10:50
Reply to  Merlin

Ima za razliku od tebe boluje od istine

Merlin
10.06.2023-10:29 10:29

Da li je istina da ti se sin školuje u Srbiji ?

vlada
15.06.2023-12:04 12:04

Izmanipulisana sirotinja je fasovala ali su zato Plamenac 1924 i Krsto 1928 polozili zakletvu i pride uzeli jugoslovenske penzije. Ubijate se od principa, tamo dole.