Sindrom Snishodljivoga Sluganstva Srbiji Smetenih Sramotnjaka Samozvanih Srbskih Spartanaca Suludnjaka (I)

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo'a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Glede na to da su (i) ovdašnji Srbalji debelo ponešeni za ona bajagi njihova četiri slova ”S” (4S), početna ”svetim”, a zbiljski nasramotu sklepanim srbskim riječima, tj. sklepanoj uzrečici a la nacionalna ”mantra” – u naslovu sam im sa zadovoljstvom stavio deset riječi koje započinju na slovo ”S” (10S), a doslovice se odnašaju na tamo-njih takve kakvi jesu.

A kakvi su to svi mi crnogorski rodoljubi odlično znademo.

Sad već stara moja tvrdnja glasi: da od 28,73% Srbaljah sa popisa iz 2011. godine – njih u Crnoj Gori realno ima 10% (i to da kam pukne).

U tijeh 10% spadaju i svi oni Srbalji uteklice iz 90-ih (koji nemaju crnogorsko-dukljanske korijene), od kojih je najmanje 95% protivucrnogorskih strašnih spadala i nesojskih Grobolupužina – Crnogorcima neprijateljska i osobito bezočna družina.

Tako nam i treba kad maloumno udomismo srbsku (ogromnom većinom) pogan s konca i konopca Balkana.

Predmet ovoga štiva su onijeh preostalih 18,73% falsifikovanih Srbalja ili Posrbalja ili, kako bi mnozina drugijeh odolen rekla: crnogorskih Posrbica (ovđen ubrajam i Srbalje uteklice koji imaju crnogorsko-dukljanske korijene).

Ako bi me đeko(j)i od tamo-njih 18,73%, ili okolo 116 tisuća zapita’:

Đe su mi dokazi za uporstvo ovakove tvrdnje?

Moj odgovor glasi:

Dokazi su (ne meni no tamo-njemu) pod njegovom čaprom – u venama, u krvi (pa neka izvoli provjerit u evropskim, pouzdanim institutima), i – u povjesnim činjenicama (pa neka izvoli provjerit u autentičnim dokumentima)!

Posrbaljima-Posrbicama preporučujem da se popridrže ozbiljne nauke (što im ne dozvoljava šupljoglavost) – a mainaju mitova ili prdoklačenja (što im ne dozvoljava bandoglavost).

U ovom štivu biće riječi o patološki nečuvenoj identifikaciji posrb(a)ljenih Crnogoraca dukljanskoga porijekla sa pravim Srbaljima iz Srbije.

Pardon, nazovi pravim, jer su u pitanju neviđene pestokupljevine – stoljećima posrb(a)ljeni brojni: Vlasi-Cincari, Bugari, Romi, Crnogorci, … i – mlogobrojna turska kopilad.

Velim: patološki nečuvenoj identifikaciji, sporad toga što u knjigama koje iz oblasti psihologije pročitah, tj. kod nijednoga od buljuka njihovih autora ništa podobno ovdašnjem tipu identifikacije ne sretoh.

Daklen, u pitanju je nauci nepoznat slučaj!

To je i sasma normalno, zarad toga što ovakvoga neobjašnjivoga primjera, ili do sumanutosti problematičnoga poistojvjećivanja dijela jednoga naroda sa – po svemu i u svemu – sasma drugojačim narodom, na planetu Zemlji, u Sunčevom sistemu, pa, vjerovatno, i u vaskolikoj galaksiji Mliječni put – ne postoji.

Ne samo da ne naiđoh na (pre)poznati tip identifikacije pod koji bi se mogla podvesti (pre)ponešenost posrb(a)ljenih Crnogoraca spram Srbije i njezinih žitelja-domorodaca, popraćena ośećajem (pre)bliske povezanosti do sjedinjenosti – no uopšte ne intrah ni na pojam (da ga tako sročim): ”kolektivne identifikacije”.

Jasno, poznat je problem identifikacije pojedinca u oblasti socijalne psihologije, masovne kulture itd., ali ovoga (uslovno rečeno –  mojega): ”kolektivna identifikacija” – nema niđe.

Jedna od definicija (individualne) identifikacije u psihologiji glasi:

”Identifikacija je svjesno ili nesvjesno usvajanje svojstava druge osobe ili skupine ka’ sredstvo za sticanje priznanja ili podrške.”

Kad su u pitanju ”naši” Posrbalji-Posrbice ova definicija itekako drži vodu: strahovito su im mila priznanja (i naređenja) iz Bijeloga grada, tamošnje šupanje po ramenah, vratnijeh žilah i lopaticah, medalje od krtole i pođekoja šužbina u devizama.

Mimogred, poslije svakojega šupanja ovijeh otpadnika i ništaroba, onizi otud (iz BG) od ovdašnjega gadluka jedanak u sedam voda ruke (o)peru.

Pravilo u državnim institucijama u Srbiji glasi (prijevod na crnogorski):

”Na glas o dolasku u pośetu crnogorskih Srbaljah (od kojih su 2/3 Posrbalji-Posrbice – primj. aut.) hitro, po kabinetah i toaletah iz magazina u podrumu, od 31. decembra lanik za tekuću kalendarsku godinu svrsishodno pohranjenih zaliha – donijeti: na stotine sapuna; na desetine kaina sa liksijom; neophodnu količinu rodulica papirnatih ubrusa i vlažnih faculeta; nipošto ne zaboravit pribavit podosta alkohola iz ljekarnicah – da se raskužimo od tijeh avetinjah i vucibatinah!”

Dovoljan razlog za ovu uzbunu im je i samo rukovanje sa ovijema jadovima, gadovima i glibovima.

Povrh toga stoji činjenica da dok nekojega od njih odolen, koji po službenom, izdajničkom zadatku otputova na te tamo bande – u znak ”pohvale” šupaju, dobro znadu, pa ga tako u samijema sebi i tretiraju, da: šupak šupaju.

Jasno, nikad ga ka’ konačno ne pofale; poznata je stvar – izdajnik nikad svoju otpadničkošporku rabotu ne može do konca uzrabotat.

Mimogred, čini mi se da bi vlasti u BG ponajviše odgovaralo da se u Crnoj Gori (kad bi ikako moglo) ozbiljno zapuca i tako podosta krvi prolije.

Ovdašnja pogibija bi joj, mimo priželjkivane naše bruke pred EU i u UN – značilo: manje Crnogoraca sve tri vjere (rodoljuba).

Doduše, manje i crnogorskih Srbalja, ali – lako biše tu ”bracku” žrtvu podnijeli, i te klipane ožalili, tj. folirantski i formalno bi u koroti za njima mrtvijema bili dok bi se utulile TV kamere.

Suština je da bi Srbija, nakon nečesa takvoga, nadalje manje rabote sa Crnom Gorom imala, a njezina još ”raška bona težnja” za pjenom od mora, i sve ozgor (i po svakojemu pitanju) do pjene od mora – ka’ teški je tovar na samar pritiska i dura (barem) od župana Dese (polovica 12. stoljeća).

Vrćem se glavnoj temi.

Identifikacija je i pokušaj slabe osobe da preuzme osobenosti jače osobe da bi tijem umanjila svoj strah – iz česa proizilazi ili, nameće se zaključak da: identifikacija u prvom redu služi težnji za jačanjem i uzdizanjem JA.

A, još kad beznačajnom, neostvarenom i bez upliva čeljadetu ciljano dadnete neku bajagi važnu ulogu (sa ili bez šužbina), taj je smetenjak naredan, od više ośećaja sopstvenoga ”značaja”, tj. švagnute ubijeđenosti da ga neko konačno cijeni – s osobitom predanošću (što bi se reklo) slomiti samoga sebe, ne glede na posljedice, i bez kriterijuma se poniziti sporad dokazivanja podlom nalogo/naredbodavcu – u suštini: sopstvenom dželatu.

Potomci slavnijeh Dukljana nemaju nimalo preše za tijem – NAPROTIV, ali je ”crnogorskim” ckvrnjama, valjda, strašno značajno da budu dio 20-ak puta brojnijega (makar i pestokupljevinskoga) naroda – da u gomili ośete nečesovu (toboš) ličnu jakotu.

U konkretnom slučaju ”kolektivne-masovne identifikacije” Posrbalja-Posrbica, samo doneklen – objašnjenju može doprinijeti poznavanje psihologije mase.

Glede na povjesno zlo iskustvo Duklje i Dukljana sa Raškom (agresorom, dželatom i zlikovcem Nemanjom Beztatićem), i Crne Gore i Crnogoraca sa Srbijom (agresorima, dželatima i krvnicima Perom Životinjom i Acikom Palikućom) dosta ne pomaže ni pokušaj razumijevanja identifikacije žrtve sa agresorom, a još manje mehanizam u osnovi stokholmskoga sindroma.

Za potrebu ovoga štiva neka ostane termin: ”kolektivna identifikacija”, odnosno – ”identifikacija gomile falsifikovanih Srbalja iz (sporad njih takvijeh) nesretnje Crne Gore”.

Jasno, kolektiv ili gomilu posmatrajmo ka’ skup pojedinaca.

Jednostavno rečeno – nemoguće ili neprirodno je poistovjetiti:

• vitezove slobode – sa tuđinskim argatima;
• naoružane junake – sa razoružanim sužnjima;
• ponosne gorštake – sa turskim poslušnicima;
• slavne sokolove – sa nepoznatim svinjegojcima;
• zaštitnike ženske časti – sa običnim Opankošetačima;
• pobjednike brojnih bojeva – sa prijevarnim ”saveznicima”;
• veličanstveni dukljanski gen – sa tankuljavijem genomom;
• pokoljenje slavnih Dukljana – sa pestokupljevinskim pukom;
• one koji čojstvo izmisliše – sa onijema koji čojstvo (po)gaziše;
• zdravi soj – sa frustriranom, iskompleksiranom i inferiornom zbojnom;
• urođenu gospodu koja za istinu poginut ne mari – sa urođenim oberlažovima;
• one koji svoje ognjište za svetinju držaše – sa onijema koji ga noću musafirima ustupaše;
• nekoga ko na mapi Evrope stotinama godina postoja – sa nekim koga tadijer nigđe bilo nije;
• aristokratski narod sa kraljevstvom od 1077. – sa onijema koji ga zadobiše čak 140 godinah potlje;
• vazda za spasonosni boj naredne – sa onijema koji popričekaše da mine blizu 400 ljeta da podignu svoju prvu vajnu pobunicu;
• imaoce crkvenoga zvona, šljemena i ključa od vrata – sa rabima kojima tutori Turci 163 godine crkovna vrata zapatana držaše;
• itd. do prekśutra ujutro!

Napomena:

Zarad nešto normalnih pojedinaca u Srbiji, i nekoliko sjajnih, Crnoj Gori zanago dobronamjernih intelektualaca – nijesam i neću nikad nimalo (ni zeru) promijeniti svoje mišljenje i stavove glede srbskoga naroda: dijela tamošnje nečasne tradicije; najmanje polovice njegove neslavne povjesnice; odvajkada sramnih i sramotnih namjera spram Crne Gore, zloga, krvavoga i funjarskoga činjenja spram Crnogoraca, … – odnosno: neću odustati od činjenica, ili – jedine istine!

Nastavlja se …