Sijač mržnje

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Amfilohije Radović je dopao pod nadležnost značenja sentence njemačkog mistika Toma Kempijskog: „Kako prolazi slava od ovoga svijeta“ (Sic transit gloria mundi!).

U crkovnim i svjetovnim peripetijama života brzo mu je izništao negdašnji značaj, taman kao i dugo stvarani pričin o vlastitoj vrijednosti. Raspršile su se sanjarije cetinjskog vikara da će mu golemi rad na svetosavlju i velikosrpstvu biti nagrađen prijemom u pravoslavni svetački „panteon“!

Crkva Srbije s lakoćom je zaboravila sve što je Amfilohije bio i što je želio biti. Nije prvina da „nezahvalno srpstvo“ tako postupi s crnogorskim nacionalnim konvertitima. Mnogi od njih – od Marka Dakovića, preko Slobodana Miloševića, do potonje metamorfoze Milovana Đilasa –  trudili su se da „zaduže srpstvo“ činjenjem manjih i većih šteta Crnoj Gori i Crnogorcima.

Amfilohije nije nikada uspio – kao ni oni – shvatiti da sve laudacije političkog Beograda srpstvujušćim Crnogorcima – od negdašnje „Univerzitetske omladine“ do danas – nijesu drugo do sokoljenje ambicioznih, lakomih i nepametnih slugu da istraju u svom destruktivnom poslu protiv Crne Gore. Potpuni zaborav uvijek je bio konačna „nagrada“ Beograda za njihov renegatski rad.

Čaša otrova zaborava nije mogla razminuti ni Radovića! Nad njegovim odrom niko nije pustio suzu istinske tuge, što je najužasnije svjedočanstvo u šta je otišao jedan život. Zaboravljen je i prije no što mu se navršila četrdesnica. Ostalo je od njega samo opšte polemičko mjesto u svađalačkim sudarima interesa njegovih doskorašnjih trabanata, sljedbenika i konkurenata. Crkva Srbije nije časila ni časa da poništi i obesmisli sve što je on dao da mu se napiše na grobnoj ploči. Odavno nije viđen takav prizor da pokojniku – dok još putuje Bogu na istinu – prekriže cijelu biografiju oni kojima je neumorno služio.

Po nesreći, ostavio je Amfilohije iza sebe ogromno zlo nasljeđe mržnje koju je posijao u mnoštvu ljudskih duša i po cijeloj geografiji Crne Gore! Liše Stevana Nemanje, ne bi se u hiljadugodišnjoj povjesnici Crne Gore našlo čovjeka koji ju je strasnije mrzio i rušio od Amfilohija. Obojicu je vodila ista namisao. Nemanja je duhovno i fizički satirao zetsku državu, Amfilohije je rušio nezavisnu i suverenu Crnu Goru. Nemanja je rušio njene temelje, Amfilohije ih je rušio prepravljanjem!

Amfilohije je trideset godina mrzio Crnu Goru, kao da nije bio službenik hrišćanskog boga ljubavi, no kakvog mitološkog htoničkog božanstva adske omraze. Cjelokupne njegove razoriteljske prepravke sakralnog blaga Crne Gore – baš kao i hramovi koje je podigao u Podgorici i Baru – nijesu djela božanske ljubavi, no demonske mržnje. Nijesu manje grdne, štetne i demonske njegove prepravke ljudskih duša. Učio je Amfilohije Crnogorce da mrze Crnogorce u ime svetosavlja. Učio ih je da mrze muslimane i sve na čemu počiva današnja zapadna civilizacija.

Śeme mržnje koje je trideset godina sijao u najlošijem, najprimitivnijem i najsujevjernijem antropološkom humusu, primilo se, ukorijenilo i iždžikljalo na svim stranama današnje egzistencije Crne Gore. Od svih nesreća koje su je pogodile u potonjih stotinu i više godina, Crna Gora će se najteže i najduže oporavljati od Amfilohijevog nasljeđa mržnje usađene u konvertirane Crnogorce.

Šta je toga nesretnoga čovjeka navodilo da među Crnogorce neumorno baca smutu i omrazu? Šta drugo do njegova teška mržnja prema Crnoj Gori i Crnogorcima! Negativno, neprijateljsko i destruktivno ośećanje nenavisti bilo je vidljivo u svakoj njegovoj riječi i postupku. Valja ostaviti po strani frojdističke analize pitanja šta je njega učinilo toliko prijemčivim za mržnju, šta je u njemu uspostavilo i učvrstilo mehanizam omrze na sve što je crnogorsko, šta su bili motivi njegove mržnje. Od te tajne u njegovom su grobu ključevi.

Dva osnovna činioca njegove mržnje nijesu se mogli ničim sakriti. Njegovo školovanje u Crkvi Srbije i svjetonazorno formiranje u njenom duhovnom i političkom krugu nužno je vodilo pristajanju na generalnu netrpeljivost prema svemu crnogorskom. U religijskoj ideologiji Crkve Srbije davno je ukorijenjen animozitet prema crnogorskoj  ideologiji slobode na kojoj je počivala i Crnogorska crkva.

Ambiciozni crkveni pitomac nije izabrao otpor tome animozitetu. Sebe je osudio na interiorizaciju svetosavske „reaktivne mržnje.“ Odviše, kao „Crnogorac poreklom“ – na koga se gleda s podozrenjem – morao se dokazivati na zadatku mržnje prema Crnogorcima. Kolektivna psihopatologija institucije koja ga je vaspitavala opredmetila u njegovom ličnom „oslobađanju agresivne napetosti“ koja će se trideset godina iskaljivati na Crnogorcima. Njegovoj mrziteljskoj agresivnosti stalno je bio potreban neprijatelj. Dobio je neprijatelja „po svojoj mjeri“ kad su ga po specijalnom zadatku poslali u Crnu Goru. Znali su oni da se jedino formulom „Crnogorcem na Crnogorce“ može doakati Crnoj Gori!

Amfilohijeva mržnja bila je uslovljena i njegovim ličnim karakterom. Svakim gestom on je pokazivao makijavelistički samoljubivi karakter. Uz svetosavlje, samoljublje je bilo oblikovna snaga njegove mržnje.

Njegov primjer pokazuje da se Erih From nije prevario u stavu da porijeklo mržnje nije u negativnom obrtanju ljubavi, nego u obrtanju narcizma kao „lažne vrste ljubavi.“

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta