Sekula Drljević o svirepom ubistvu porodice crnogorskog ustanika Petra Zvicera

Za aktuelno.me

Piše: Mr Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

Petar Tomašev Zvicer  (rođen 1896, selo Rokoči, Cuce, Katunska nahija, Cetinje- ubijen 28. decembra 1923. godine, Ščepan do, Rubeži, NIkšić), bio je crnogorski patriota, junak, zelenaš, ustanik, jedan od najčuvenijih, najslavnijih ustaničkih i komitskih vođa u Crnoj Gori od 1921. do kraja 1923. godine, borac za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Srpske okupatorske vlasti su ga ucijenile na 30.000 dinara i oglasile za odmetnika i hajduka. Njegova borba i smrt i tragedija njegove porodice personifikuju užas srpske tiranije u Crnoj Gori, a Zvicerov lik označava simbol herojstva, golgote, žrtve i patriotizma za domovinu, za pravo, čast i slobodu Crne Gore.

U namjeri da vjerno prikažem sliku ondašnjega stanja u Crnoj Gori, u kojemu je živio i borio se i Petar Zvicer, navešću neka relevantna zapažanja poznatog crnogorskog juriste i političara dr Sekule Drljevića, jer je on bio kako svedok tog vremena tako i aktivni sudionik u ondašnjim žestokim političkim borbama.

Dr Sekula Drljević je u svojoj knjizi »Balkanski sukobi 1905-1941«, koja je prvi put štampana 1944. godine, a drugi put, reprintovana, 1990. u Zagrebu, zapisao i ovo: »Na neuspjele ustanke odgovoreno je kaznenim pohodima vojske i janjičara na sva plemena, koja su sudjelovala u ustanku. Spaljivale su se kuće i uništavala pokretna imovina. Vršla su se okrutna nasilja nad starcima, ženama i djecom. Spaljeno je preko 5.000 seljačkih kuća. Porodice, kojih su članovi sudjelovali u ustanku, odnosno u kasnijim gerilskim borbama, ostavljene bez kuća i pokretne imovine, živjele su pod pećinama, ukoliko se nijesu mogle skloniti kod prijatelja. Njihovi odrasli članovi bili su po zatvorima, u kojima su u najviše slučajeva poubijani. Ne samo članovi tih porodica nego i mnogi drugi ugledni Crnogorci poubijani su u zatvorima. Srpski častnici i upravni činovnici dokazali su svojim zvjerstvima u Crnoj Gori, kako su jaki tragovi duge turske vladavine na Balkanu…Pretvarajući Crnu Goru u garište i groblje Beograd nije ostavio nepočinjen nijedan zločin sve do spaljivanja majke s djecom«.

(Dr Sekula Drljević, “Balkanski sukobi 1905-1944”, Zagreb, 1944, str. 108-109)

Dr Sekula Drljević, nekadašnji ministar pravde, ministar prosvjete i crkvenih poslova, ministar finansija i građevina, te zastupnik ministra inostranih poslova Kraljevine Crne Gore u periodu od 1909. do 1913. godine, poslanik Crnogorske narodne skupštine i vođa pravaške opozicije u njoj od 1913 do 1916. godine, poznati crnogorski pravni pisac, sudija Oblasnog suda u Podgorici u doba vladavine kralja Nikole I Petrovića Njegoša i postojanja Kraljevine Crne Gore, potom  advokat, te utemeljivač, ideolog i vođ Crnogorske stranke (federalista) od 1919. do 1941. godine i njen poslanik u Skupštini Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije između 1925 do 1941. godine, objavio je 1926. u Zemunu svoju knjigu »Centralizam ili Federalizam«, koja je skup njegovih govora u Narodnoj skupštini u Beogradu, održanih u periodu od 22. jula 1925 do 26 marta 1926. godine U toj knjizi doktor pravnih nauka Sekula Drljević  objavio je i svoj govor održan u Narodnoj Skupštini Kraljevine SHS u Beogradu 16. februara 1926. godine, u kojemu je naglasio, između ostalog, i ovo:

»Crna Gora pretvorena je u vježbalište zločinačkih instikata državnih organa, čega su žalosni svjedoci, mnogobrojne ljudske žrtve, preko pet hiljada popaljenih domova i mnoga druga poništena imovina, i što je najstrašnije: »Krv što ledi, oči što zatvara, što kameni i što poražava« – pepeo spaljene majke sa đecom na sred onoga istočnika slobode, na samom podnožju Lovćena! Mjesto, na kome su Turci spalili, ne Sv. Savu, nego mošti Sv. Save, svetinja je.

Mjesto, na kome je spaljena majka sa đecom, ostaće sveto mjesto dok je Lovćena i njegove Crne Gore. (Milutin Tomić: To su učinili tvoji birači). Ne, nego državni žandarmri, oni isti koji su tebe ovamo poslali. (Milutin Tomić: Imao si svega 700 birača u tom srezu). Tako ti je istina sve što govoriš (Dugotrajna vika i protesti. Radikali dižu zaglušnu graju. Predsjednik zvoni).

Nije mi namjera, da razgrebam po ranama prošlosti, ali sam morao ovoliko reći, da jače istaknem, koliki zločin vlada ne samo prema Crnoj Gori nego, i to u daleko većem stepenu prema državnoj zajednici, svojim odbijanjem, da država naknadi prouzrokovane materijalne štete.

Sve posljedice ne dadu se popraviti, jer su mnoge od njih nepopravive. Nemoguće je dići mrtve iz grobova, ali je moguće ispaliti popaljene kuće i uništenu imovinu« , apostrofira u tome govoru dr Sekula Drljević.

(Citirano prema: Dr Sekula Drljević, »Centralizam ili federaluzam«, Zemun, 1926, str. 42 i 43).

       U ovom govoru dr Sekula Drljević pravi jasnu aluziju na stradanje familije Petra Zvicera, na spaljivanje njegove đece i žene u Cucama.

Povodom svirepog ubistva porodice Petra Zvicera u to vrijeme je dr Sekula Drljević naspisao pjesmu »Lovćenski poklič«, koju je pod preudonimom »Hajduk Pero« objavio u zagrebačkom listu Hrvat 1923. godine. Ta Drljevićeva pjesma posvećena Petru Zviceru, odnosno,  tragediji njegove familije glasi:

LOVĆENSKI POKLIČ

»Crnogorče care mali«

Nedaj da ti dvore pali.

Da slobodi kopa groblje

Podivljalo tursko roblje,

Nek zablista hadžar sveti,

Ka nekada niz vrleti.

Neka brda odziv dadu

junačkome tvome kliku

Nek dušmani tvoji znadu,

Da si tiran razbojniku.

Neka svijet vidi snova

Djela tvojih padjedova.

Zar ćeš moći slušat mirno

Nepobjedni lave stari,

Kad te budu robom zvali

Jučer turski izmećari?

Il te tvoja prošlost slavna

Tako brzo ostavila?

Il je hrabrost opjevana

Izmišljena priča bila.

Kraj garišta doma tvoga

Ko kam stanac majka mila.

Tvoja sestra ponižena,

Sinoć ti se udavila.

Ljuba kažu, da je luda

Brišuć s oka suzu vrelu

Po garištu gar razgrće

Traži djecu izgorjelu.

Neka bomba strah zadaje

Zavitlana snagom muškom.

Neka oko sokolovo

Smrt raznosi tankom puškom.

Nek krv onu staru svjetlost

Dade našoj novoj zori

Da se ovaj poklič ori

U slobodnoj Crnoj Gori«.

(Dr Sekula Drljević, »Balkanski sukobi 1905-1941«, Zagreb, 1944, str. 106-107).

Emigrantski crnogorski list »Crnogorski glasnik«, broj 73, Detroit, SAD, 1925. godine, u članku »Govor dr Sekule Drljevića u verifikacionom odboru«, piše da je vođ Crnogorske stranke u Beogradu 1925. godine govorio o teroru nad crnogorskim narodom, kojeg je provodio režim Radikala, pa, između ostalog, konstatuje da veliki je župan Milovan Džaković »išao u svako okružno mjesto i po selima, i na javnim zborovima govorio je i ovo: Ko ne glasa za radikale, neće dobiti penziju, a vi već znate šta ću ja s njim učiniti. Kad se sjetite da se to govori u otadžbini Mijuškovića, ubijenog zlikovački u zatvoru, u otadžbini, u kojoj su spaljeni žena i djeca na sred Katunske nahije, morate priznati da je ta prijetnja ozbiljna i može da upliviše na izbore, i kad uzmete u obzir da je kapetan Kalabić, ubica Šćepana Mijuškovića, poslije ubistva od kapetana druge klase proizveden za kapetana prve klase«, istakao je Drljević. Potom se suočio, u debati, sa žestokim napadima radikala, kojima je odgovorio ovako: »Kada govorim kao predstavnik crnogorskog naroda nikome ne dozvoljavam da daje sud o mome patriotizmu sem jedino i samo crnogorskom narodu«.

Dr Sekula Drljević je 1928. godine, u jednoj polemici sa Markom Dakovićem, napisao i ovo: »Daković je dao sebi mnogo truda, da što opsežnije obrazloži režim vatre i krvi, kojim se vladalo Crnom Gorom nakon ujedinjenja. Dobro je što priznaje taj režim za svoj. To priznanje treba svi Crnogorci da čuju i da upamte. Daković kaže da je tako upravljao, da bi učvrstio ujedinjenje, a danas i djeca vide, da je na zgarištima crnogorskih domova izgorelo moralno jedinstvo Srbijanaca i Crnogoraca, koje je prije državnog jedinstva postojalo kroz vjekove… Naposljetku, zar ne zna Daković da nema ideje ni nacionalne ni religiozne ni socijalne radi čijeg bi se ostvarenja smjele spaljivati žene i djeca i paliti seljacima kuće«.

(Vidjeti o tome: Savić Marković Štedimlija, »Crna Gora u Jugoslaviji«, Zagreb, 1936, str. 68-69)

U ovoj polemici sa Markom Dakovićem, dr Sekula Drljević, zapravo, prikazuje režim koji je 1923. godine spalio ženu i djecu Petra Zvicera, kao režim vatre i krvi, kojim se vladalo Crnom Gorom od 1918. godine.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta