SAO Cetinjski manastir

Za aktuelno.me

Milenko A. Perović

Crkva Srbije vijekovima se držala novozavjetnog Isusovog uputstva: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje,“ jer joj nije moglo biti drukčije. Bila je poslušna prema Nemanjićima i Vizantiji, Turcima, Obrenovićima, Karađorđevićima, komunistima i Miloševiću. Više je nego poslušna – uz odgovarajući tržišnu cijenu – današnjim vlastima Srbije.

Bila bi ona poslušna i u Crnoj Gori poslije tzv. AB revolucije – kao što je bila i prije – da su vlast držali oni koji znaju kako se mora postupati s vjerskim zajednicama da se i njima i državi ne popnu na glavu.

Vlast je Crkvi Srbije trideset godina popuštala, ne znajući đe treba da joj bude mjesto u sekularnom društvu. Nije Crkva, nego vlast dala veliki zamah desekularizaciji Crne Gore. Nije joj padalo na pamet da se ugleda na srbijansku vlast koja – uz sve politikantske trgovačke aranžmane – „duhovnicima“ Crkve Srbije niđe nije dala da se primaknu realnoj vlasti.

Kad se dugo i nepromišljeno popušta onome ko je naučio da sluša i skuplja mrvice s kraja državnog tavulina, sluga u mantiji uobrazi da je silan. Povjeruje da mu niko ništa ne može i da svoje želje može ostvarivati nasiljem.

Kad u to povjeruje i vlast – koja bi po službenoj dužnosti morala takvoj crkvenoj ambiciji postaviti jasnu granicu – država gubi sposobnost da crkvu drži pod kontrolom. Tada crkva počne kontrolisati državu!

Kad su djelovanjem niza okolnosti pripomogli padu prošle vlasti, „duhovnici“ Crkve Srbije uobrazili da je došlo vrijeme da u Crnoj Gori ostvare ambicija koje prije niđe i nikad nijesu smjeli ni sanjati. Ubijedili su sebe da je vrijeme da cijeloj Crnoj Gori mogu trajno „držati šaku pod nos“ i tako usrećiti svoga neospornog beogradskog gospodara i neformalnog patrijarha.

Svečani čin objelodanjivanja svog uvjerenja da su nadohvat trajne okupacijske pobjede nad Crnom Gorom zakazali su za početak septembra u Cetinjskom manastiru.

Više je dobrohotnosti pokazao Mahmut-paša Bušatlija kad je spalio Cetinjski manastir 1785. godine, no osiljeni srpski popovi od kada su ga oteli od Crnogoraca 1920. godine. Bušatlija ga je na mač dobio i samo spalio, a srpski popovi dobili su ga nasilnom i golemom podlošću i ruže ga svakoga dana već stotinu godina i misle tako zauvijek.

Srpske popovske sluge zapalo je da se malo igraju gospodara. Učinilo im  se da im je sretni obrt banalnih političkih okolnosti dao mogućnost da zaista budu gospodari ili bar transmisija volje gospodara. Uz ulogu gospodara u njihovom svjetonazoru uvijek ide atribut moći činjenja nasilja. Očito, ništa o hrišćanstvu nijesu naučili u popovskim školama, no misle i djeluju kao antihristi, jer na svakom koraku pokazuju neutaživu mržnju prema istini i ljubav prema zlu i nasilju.

Zaludu ih i poslije dvije hiljade godina na moralnost i mudrost nenasilja upozorava onaj koga bez ikakvog osnova smatraju svojim učiteljem. Kad su došli da hapse Isusa Hristosa, njegov učenik Simon Petar mačem je odśekao uvo stražaru Malhusu: „Tada mu Isus reče: vrati svoj mač na njegovo mjesto, jer sve što se mača lati, od mača će poginuti“ (Mat. 26:51-52).

„Oduzimanjem mača“ (Tertulijan), Hristos je svojim sljedbenicima oduzeo pravo na uvjerenje da se nasiljem mogu valjano rješavati ljudske stvari. Ujedno ih je upozorio da se pouzdavanje u silu uvijek može loše završiti po nasilnika!

„Duhovnicima“ Crkve Srbije još niko nije javio blagu vijest o moralnoj mudrosti izbjegavanja nasilja. Oni postupaju kao da je nikad i niđe nijesu čuli. Od vremena kad je Stevan Nemanja satirao bogumile do Mladićevog satiranja Bošnjaka, uvijek su u blizini bili srpski „duhovnici“ da podstaknu i posvete nasilnike i zlikovce. Nikad nijesu bili na strani poniženih i uvrijeđenih, nego uvijek iz nasilnike. Nikad se nijesu „obeštali“ ljudskoj moći nenasilja, nego demonskoj moći nasilja!

Sve što su činili u Crnoj Gori, počivalo je na nasilju, laži i podlosti. Samo te „hrišćanske“ kvalitete donijeli su u Crnu Goru. Sve što su u njoj činili stotinu godina bilo je prožeto čistim zlom nasilja.

No, veli vladika Rade: „Krv je ljudska (h)rana naopaka!“ I nasilje je hrana naopaka! Sve što je stvoreno nasiljem, proniknuto je strahom nasilnika da će mu biti oduzeto. „Duhovnici“ Crkve Srbije nikad nijesu uspjeli sakriti svoj stalni strah da će im biti oduzeto ono što su silom oteli u Crnoj Gori. Golemi strah te vrste pokretao je lanjske litije. To nijesu uspjeli shvatiti samo oni koji su im morali službeno stati na put.

„Litije“ su pokazivale kako su srpski „duhovnici“ upali u začarani krug dijalektike nasilja i straha. Na njihovom vođi do potpune prozirnosti pokazalo se kako radi dijalektika nasilnika s zečjim srcem.

Danas je više nego jasno, mjera agresije srpskih popova prema Crnogorcima je mjera njihovog straha od Crnogoraca! Što su prestrašeniji, to su su agresivniji! Zaslužila je Crna Gora i takvo nevjerovatno iskustvo, jer nikad prije nije imala takvoga strašivoga okupatora u pokušaju!

Psihološka osnova dijalektičkog igrokaza agresije i straha jasno se pokazuje u namjeri srpskih popova da ga odigraju na Cetinju.

Nikad se oni ne bi usudili da sami odigraju pseudo-hrišćanski izgrokaz pokušaja zastrašivanja Crnogoraca. Da im drže strah, oni skupljaju mobu organizovanih domaćih i stranih kriminalaca, falangista koji čine oficijelnu vlast u Crnoj Gori, „bratskih“ službi iz Beograda i svakakve plaćeničke kvislinške ološi. Tako su junaci u mantijama činili i devedesetih godina kad su dovodili ubice i kriminalce da im čuvaju strah od Crnogoraca.

Zovući ološ na mobu, srpski popovi misle rješavati „crkveno pitanje,“ kao što je beogradska politička pamet rješavala „srpsko pitanje“ u sutonu Jugoslavije, dakle, nasiljem, zastrašivanjem i stvaranjem velikog zla s bezbjedne distance i stalnim „pranjem ruku.“

Narečena „pamet“ je provodila „saoizaciju,“ tj. teritorijalno čerečenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer nije bila dovoljno silna da jednim potezom sklepa „Veliku Srbiju.“ Nikle su tada „srpske autonomne oblasti:“ SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem, SAO Krajina, SAO Hercegovina i „Dubrovačka republika.“ Silom su one nastajale, silom su nestale, jer je radila dijalektika drugog kraja batine.

Militantne srpske popove ova dijalektika ničemu nije naučila. Za njenu nauku treba pameti i karaktera. Glavinjaju oni da načine simboličku „saoizaciju“ Cetinjskog manastira i tako oglase veliku pripremu sloma Crne Gore.

Crnu Goru oni neće slomiti, kao što je niko nikada nije uspio slomiti! Slomiće se oni na Crnoj Gori. Slomiće se i njihovi beogradski gospodari na Crnoj Gori. Slomiće se na Crnoj Gori i domaća kvislinška ološ.

Crkva Srbije je spremna da – do posljednjeg posrbljenog Crnogorca – brani blago koje je uzurpirala i opljačkala u Crnoj Gori. Prava bi se misaona revolucija desila u glavama srpstvujušćih Crnogoraca kad bi napokon – poslije sto pedeset godina teškog magarčenja – uspjeli shvatiti da su „srpstvu“ mili taman koliko i Crnogorci.

Beogradskim klerofašistima i „običnim“ fašistima početkom septembra ne bi stizalo milijega glasa no da se čuje kako su se Crnogorci i posrbljeni Crnogorci – na Cetinju ili bilo đe drugo – zakrvili i međusobno istrijebili do posljednjega! Vijest o opštoj pogibiji obje crnogorske strane bila bi trajni melem za kosovske i sve druge istorijske frustracije.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta