Resetovanje grobara evropske Crne Gore

Piše: Goran Popović

Pod pokroviteljstvom Aleksandra Vučića, nakon što su „rujno vino pili u potaji“, premijer Crne Gore u tehničkom mandatu Dritan Abazović poslao je iz Beograda nekoliko fermana o vlastitoj privrženosti agendi predsjednika Srbije, uz poruku inicijatorima resetovanja nove-stare parlamentarne većine da ga glavni šef još ne pušta niz vodu i da ozbiljno računa na njega u nastavku devastacije Crne Gore koja traje, evo, već pune dvije godine.

Vučić je bio decidan. Prvo je rekao: Dritane, ja sam još na nogama! A zatim je konstatovao da je Abazović za sto dana uradio više nego svi njegovi prethodnici u Crnoj Gori. Ako znamo da je Dritan za sto dana samo potpisao tzv. temeljni ugovor sa Crkvom Srbije i uspješno opstruirao evropske integracije Crne Gore, sasvim je jasno zašto su stigle pohvale od Vučića, kao što je bilo očekivano da dobije i njegovu direktnu podršku za produženo djelovanje na štetu ove države. Dritan je odmah Vučiću uzvratio kako će, ako ostane premijer, nastaviti da “donosi teške odluke”, odnosno da će “Crna Gora uskoro postati punopravni član Otvorenog Balkana”.

I dok su se Vučić i Abazović uz rujno vino družili u Beogradu, Andrija Mandić je bio zadužen da ovdje u Podgorici ponovo okupi sve one koji su se u minule dvije godine već zorno dokazali kao grobari evropske Crne Gore. Iako se međusobno intenzivno ne podnose, juče su na novi politički sporazum stavili potpis predstavnici DF-a, SNP-a, Demokrata i Ure, kao i još neki kleronacionalistički politički prirepci. A o kakvom je sporazumu riječ, najbolje svjedoči njegov sadržaj. Očekivano, kao prva i najvažnija  tačka djelovanja “nove vlade i parlamentarne većine” u ovom sporazumu je obaveza da se DPS-u ni na koji način ne dozvoli povratak u strukturu vlasti, što otkriva enormnu količinu frustracija potpisnika da bi se Crne Gora nekako mogla vratiti na svoj evropski put.

Osim izanđalih floskula o “borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala”, u ovom sporazumu se i vanredni parlamentarni izbori (ako ih ikako bude) planiraju “ne prije redovnih predsjedničkih izbora” naredne godine, što otkriva veliki strah potpisnika od narednog izjašnjavanja građana, bez obzira što bi oni upravljali izbornim procesom, jer aktuelna istraživanja pokazuju da svi bilježe značajan pad rejtinga, pa bi da dobiju što više vremena za dalju intenzivnu razgradnju države Crne Gore prije no što se definitivno vrate u opozicione klupe.

Na kraju, tek u pretposljednjoj alineji ovog sporazuma uzgredno se pominju i evropske integracije, što je bilo sasvim očekivano od  resetujućih grobara evropske Crne Gore.

Da li će ovaj sporazum zaživjeti u narednih 15 dana teško je predvidjeti. Prvo, zbog toga što do sada potpisi Dritana Abazovića, u kriminalnim krugovima poznatog kao “brat Abaz”, i njegovih saučesnika iz Ure, ni na jednom sporazumu nijesu značili ništa – ni onaj sa Krivokapićem i Bečićem iz 2020. godine, ni onaj sa DPS, SDP i manjinskim partijama iz 2022. godine. Prosto nas iskustvo uči da će Dritan i Ura svakoga izdati kad za to dođe vrijeme. Mandić, ipak, pod pritiskom iz Beograda, nevoljno pristaje na rizik da ga Dritan i Civis opet prevare, stalno ponavljajući kako je spreman da im oprosti prethodnu izdaju. Takođe, Mandić je stidljivo negdje nagovijestio da bi možda i on mogao biti novi premijer, ali poslije fermana iz Beograda je rekao da to nije uslov za resetovanje.

Drugo, zbog izuzetne netrpeljivosti poslaničkih klubova sa “više djece”,  onih “bez kučeta i mačeta” i Ure na trećoj strani, te njihovih nepomirljivih stavova o tome da li aktulena predsjednica parlamenta Danijela Đurović, koja je takođe dio resetujuće parlamentarne većine (?!), treba da bude smijenjena ili ne. Zato DF, principijelno, nije insistirao na svojoj inicijativi da predsjednica Đurović bude juče smijenjena, pa smo na prijedlog Slavena Radunovića dobili najdužu pauzu skupštinskog zasijedanja u istoriji crnogorskog parlamentarizma – od punih 15 dana.

I, treće, neizvjesnost uspješnog resetovanja “oslobodilaca” sa tuđim zastavama od 30. avgusta 2020. godine posebno je pojačana i stavovima evroatlanstskih partnera Crne Gore. Prvo je iz Vašintona ponovljeno da  Demokratski front nikako ne vide kao  partnera, a i Bilčik je takođe bio eksplicitan kako ni Evropska unija neće pružiti podršku nekoj novoj crnogorskoj vladi u kojoj bi bili frontovci.

Jer, svima je sada postalo sasvim jasno da bi resetovanje grobara evropske Crne Gore moglo da bude završni čin uništenja ove države.