Rejtinzi

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Možda je dobar trenutak da se otvore sve karte i da se, po cijenu da će mi ostrašćeni adepti apriori zalijepiti etikete pristrasnosti i pripadnosti, realno sagledaju političke prilike u Crnoj Gori i potencijali crnogorskog društva. U više navrata sam iznosio tezu da su najveći dometi koje je crnogorsko društvo moglo da iznese u demokratskom, državničkom i vanjskopolitičkom, pa i u ekonomskom smislu, ostvareni za vrijeme prošle vlasti i koalicija oko Đukanovićevog DPS-a. Kao neko ko je rođen u Crnoj Gori, odrastao u njoj i stalno vezan za nju nikada nijesam vjerovao u sposobnost crnogorskog društva da će uspjeti sebe da uzdigne do suverenog državnog statusa, članstva u bezbjednosnom društvu koje čini naslobodniji i najdemokratskiji dio svijeta i ekonomski dovede sebe ispred svih zemalja nastalih raspadom Jugoslavije, ne računajući uvijek najrazvijenije, Sloveniju i Hrvatsku. Da podśetim najzaboravnije da je Crna Gora, barabar sa Kosovom, bila najnerazvijenija u bivšoj Jugoslaviji. Dalju palicu u demokratizaciji i civilizacijskom napretku trebalo je da preuzme priključenje EU. Nažalost, sada smo mnogo dalje od svih tih procesa, faktički smo se resetovali na sami početak, na vrijeme AB revolucije.

Ovo što imamo danas u Crnoj Gori, politički, ekonomski, bezbjednosno, to je ta realna Crna Gora. Držim da je izuzetna vještina bila sa takvom Crnom Gorom postići sve ono što je Crna Gora postigla do 2020. godine. A i to bi bilo teško postići da Đukanović nije bio dio jedinstvenog DPS-a u kojem je stekao širu popularnost i da nije sa razlazom sa politikom jedinstvenog DPS-a, zahvaljujući toj popularnosti, uspio veliki broj sljedbenika privući na stranu potpuno suprotnu od dotadašnje politike. Mnogi će odmah reagovati sa optužbama da je u toj vlasti bilo previše korupcije, kriminala, što je vjerovatno istina, mada sigurno ne u mjeri u kojoj su politički, medijski i NVO protivnici uspjeli da joj nakače. Uostalom, DPS i jeste bio u neku ruku reprezent crnogorske populacije i u dobrom i u lošem smislu. Teško da ne bi u bilo kojoj vlasti koja je trajala toliko dugo bilo ljudi spremnih da svoju poziciju iskoriste u ličnu korist. SNS u Srbiji je u vlasti deset godina, pa je DPS za njih mala maca kada su u pitanju kompletna uzurpacija svih poslova, korupcija, krađa, kršenje procedura kod nabavki i ugovaranja poslova, itd. U Vučićevoj Srbiji ne bi firma Mandićeve žene mogla učestvovati u izgradnji autoputa, niti bi mogao koncern Vijesti postati najveći medijski koncern.

Potonji lokalni izbori u Ulcinju i Beranama protekli su u slavljenju pobjeda svih aktera. Mnogi su propratili mahanje rejtinzima od strane suverenističkih partija riječima da dok se „oni“ hvale rejtinzima Crna Gora propada sve niže i niže. Rejtinzi jesu veoma važni, jer bez visokih rejtinga se ne može osvojiti vlast. Mnogi očekuju da će političke partije „gurati“ politiku isključivo okrenutu onima kojima i sami pripadaju, da se neće povoditi za rejtinzima i tražiti glasove van tog korpusa. Svi znamo koliki je rejting imao LSCG sa svojom vrlo čistom političkom orjentacijom. Teško da bi DPS sa Milom Đukanovićom iskljućivo sa pristalicama takve političke orjentacije uspio donijeti Crnoj Gori nezavisnost i članstvo u NATO. Iako mi očekujemo od političkih organizacija da im Crna Gora bude ispred svih kalkulacija, moramo shvatiti da, ko god uđe u partijsko vrzino kolo, vezuje uspjeh, odnosno rejting, svoje partije za boljitak Crne Gore, onako kako ga doživljavaju. Hoću reći, interes partije postaje dominantan. Viđeli smo to na Cetinju i u beskorisnim apelima ka Draginji Vuksanović.

Neću ništa novo reći ako kažem da je Crkva Srbije u Grnoj Gori jedan od najznačajnijih, ako ne i najznačajniji faktor opredjeljivanja građana i u političkom i u nacionalnom smislu. Pokazalo se tokom anticivilizacijskih litija da je u njima učestvovao veliki broj građana iz redova glasača i članova suverenističkih stranaka, ili, da budem tačniji, najviše iz DPS-a. Nesumnjivo je da je uticaj Crkve Srbije i opredjelio sudbinu prošlih izbora. Iako imam veliko opravdanje što je DPS privukao u svoje redove široku populaciju, što je tako obezbjedio pobjedu na referendumu 2006, ne mogu ga naći zašto se nije mnogo aktivnije uticalo na to biračko tijelo u učvršćenju političkog i nacionalnog identiteta, već je ogroman prostor prepušten Crkvi Srbije. Jednako tako smatram veoma odgovornim mnoge suvereniste koji nijesu razumjeli važnost većeg prodora CPC u javni život i njeno omasovljenje. Umjesto što su joj tražili mane, mnogi je nazivali DPS-ovskom crkvom, a Vladiku DPS-ovskim vladikom, tražeći od CPC da bude njihov politička batina prema tadašnjoj vlasti. Stranačka logika govori da su skupovi CPC bili mnogo masovniji, da su u CPC viđeli veliko biračko tijelo, manje bi se ulagivali Crkvi Srbije i više bi pomagali CPC. Da su vjernici Crkve Srbije tražili mane toj crkvi litije bi ličile na Bečićeve proteste.

Svojevremeno smo nas nekolicina poslali pismo tadašnjem predśedniku Crne Gore, Filipu Vujanoviću, da se politički vrh uključi u rješavanje crnogorskog crkvenog pitanja prije i na Vaseljenskom saboru na Kritu u novembru 2016. Nažalost, odgovor nije upućen pošiljaocima, već Vladici CPC i glasio je u stilu da je crkva odvojena od države. Naravno da je to bila besmislica, jer u svakom društvu države uređuju odnos prema crkvama, ne miješajući se u njihovo unutrašnje ustrojstvo i djelatnost. I sada smatram da bi bila dužnost političara iz suverenističkog bloka, posebno iz DPS-a, da pośete Vaseljenskog patrijarha i razriješe sa njim laži koje je naveo u pismu, koje je uputio državnom vrhu u junu 2019. Ako je mogao primiti jednog Bečića, vjerovatno bi primio i predśednika Crne Gore.

Svi se śećamo navoda iz pisma Vaseljenskog patrijarha koje bi mogao pobiti osrednji poznavalac vjerskih pitanja u Crnoj Gori i njihovog istorijata. Toliko postoji dokumenta koji nedvosmisleno opovrgavaju sve u tom pismu. Uostalom, treba tražiti da Vaseljnska patrijaršija otvori svoju arhivu i taksativno zahtijevati da objelodani svaki dokument vezan za Crnu Goru i njenu CPC. Posebno pisma vezana za tomos iz 1922. i sam  sadržaj tomosa, iz kojih se jasno vidi kakav je bio status CPC i od kada postoji sadašnja Crkva Srbije u Crnoj Gori, koja se predstavlja kao SPC. Takođe treba postaviti pitanje kako je Vaseljenska patrijaršija pristala na dokument kojim je nekanonski uključena CPC u novostvorenu Ujedinjenu SPC, čime je prestala da postoji i koji su u ime CPC potpisala samo dva člana Sinoda CPC, od sedam, koliko je Sinod imao. I to običnim rukopisom sinodskog sekretara, Iva Kaluđerovića. Kakva je to nužda bila da se taj sramni uradak nije moga otkucati, da liči na dokument jedne do tada uvažene Crkve? Da ne pominjemo da je on bio suprotan Ustavu CPC i kanonskom pravilu da o statusu crkava mogu raspravljati isključivo crkveni sabori.

Iako je to trebalo učiniti mnogo ranije i od toga poći u razriješenju crkvenog pitanja u Crnoj Gori, ni sada nije kasno da se stvari dovedu u red i politički i u skladu sa kononskim pravom, sa 17. pravilom IV Vaseljenskog sabora i 38. pravilom Tulskog sabora, kojima se crkve razređuju u skladu sa državnim statusom. Na iste kanone se pozvao i mitropolit SPC, budući prvi patrijarh Beogradske patrijaršije, Dimitrije Pavlović, 1919. godine u Glasniku SPC kada je tražio da Vaseljenska patrijaršija uvaži političku realnost i nastanak nove države, pod imenom Kraljevina SHS. Sada imamo novu političku realnost, što znači da bi tomos iz 1922. trebalo poništiti i priznati ga samo za Srbiju sa Vojvodinom, kao novim dijelom Srbije. Dok god Crkva Srbije bude imala status u Crnoj Gori koji ima i dok god svoju moć bazira na svom postojanju u tradicionalnim crnogorskim svetilištima, ona će imati i ogromnu političku moć. To podrazumjeva i veće rejtinge stranaka koji je podržavaju..

Koliko je to pitanje važno pokazuju svakodnevni istupi prvog čovjeka Crkve Srbije u Crnoj Gori. Od jasnog pozicioniranja Crkve Srbije kao najvažnijeg ruskog i velikosrpskog igrača u Crnoj Gori, do nacističkih izjava o Crnogorcima, njihovim poređenjem sa sudbinom Ukrajinaca, nazivanjem zapada, Ukrajinaca i Crnogoraca bezbožničkim i konstantnim podizanjem nacionalnih tenzija najavama obnavljanja kapele Karađorđevića na Lovćenu i mnogih drugih provokacija. Riješite crkveno pitanje, riješili ste većim djelom destabilizaciju Crne Gore, njeno batrganje po bespućima prevaziđenih ideologija i njeno udaljavanje od normalnog svijeta. Crnoj Gori su potrebni državnici, odgovorna vlast i jasni politički ciljevi, a ne popovske opskurantnosti i pravljenje od crnogorskih gradova mizanscena za srednjovjekovne filmove.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta