piše: Željko Vukmirović
Pare ne muče, no buče. Suština djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori je upravo toliko jednostavna. I dok se izvršna vlast zabavlja sa svojim inicijativama u vezi stvaranja krize zvane Ustavni sud i frustrirane smišljotine u ponudi novog Zakona o predsjedniku, te stalnih odigravanja produžetaka za bilo šta, srpska crkva gleda svoja posla. Naročito ona teritorijalna i građevinska. Sa sve donacijama i svojim dijelom iz državnog budžeta.
Puna kapa.
Poslovno stambeni objekti samo niču. A i temelji za nove vjerske. Uz to, a imajući u vidu činjenicu da je “privatna svojina, neprikosnovena svojina”, Crne Gore je sve manje, a teritorije srpske crkve je sve više. Pa šta i ako su parcele na kojima se udaraju temelji buduće svojine srpske crkve, poput onih u Kolašinu ili Žabljaku, državna svojina? Možda i jesu malo. Zasigurno nisu mnogo niti dovoljno da bi se zaustavila ili onemogućila gradnja. Uostalom, potpisani Temeljni ugovor podrazumjeva uknjižbu nepokretnosti na eparhije SPC u Crnoj Gori bez dokaza o vlasništvu. Stvar je riješena.
One litije i slogan “Ne damo svetinje” su davno odradile svoj posao. Prvobitni Zakon o slobodi vjeroispovjesti je povučen, a ispostavljen je novi i odgovarajući po srpsku crkvu. Poslovna ekspanzija je samo logičan slijed okolnosti. Puna kapa.
Uz napomenu, eventualna društvena korist nije u ponudi.
Za sve one uvjerene kako žive u sekularnoj i građanskoj državi ostaje samo sasvim dovoljno razloga da sumnjaju kako uopšte imaju državu. A imaju i sasvim dovoljno svakodnevno istovarenih novih uvjerenja u negiranju bilo čega crnogorskog da im život bude i dodatno intelektualno zagorčan. Plus, kako su uzgred odnedavno registrovani kao desničarski ekstremisti i kao takvi još obilježeni na mapama, dnevnik uvreda je kompletiran.
A to je već pun kufer.