Za aktuelno.me
piše: Željko Vukmirović
Scena prva. Srpska patrijaršija, Beograd.
Amfilohije dolazi kod Irineja. Ovaj mu prosipa foru kako je čuo da tamo nije dobrodošao. Poslije su, kao, malo pričali. Nešto o Bijeloj kući, penkalu i izdaji.
Scena druga. U isto vrijeme u Patrijaršiju ulaze srpski prvoborci iz Crne Gore, Andrija Mandić i Milan Knežević, Onda im neko kaže da je i Amfilohije tu. Istog časa napuste zgradu. Kao, zvanično, nisu se dugo zadržali. Ionako su bili u društvu Vučićevog čovjeka i jednog sveštenika za kojeg se priča da je nedavno bio umješan u neku otmicu.
Scena treća. U isto vrijeme u Podgorici se nalazi trojka pobjedničke koalicije koja potpisuje nešto što nazivaju “istorijskim sporazumom”. O tome šta su ta trojica umislili, ne nudeći ništa do svog patetičnog druženja, definitivno niko ništa ne zna.
Scena četvrta. O sceni tri saznaju i prvoborci Mandić i Knežević. Njih, pak, niko ništa ne pita.
Scena pet. Milanče saznaje da bi mogao biti šef ANB-a. O tome odgovara “zagonetno”. Kao, diplomatski. Kao, figurira za to radno mjesto. I to sa figurom mu je bilo najbolje iz cijele priče. Ili bi možda htio da o tom svom diplomatskom maniru malo popriča sa nekim diplomatama i onda objasni šta, kako i zašto to zamišlja.
Kraj cijele priče svakako pripada srpskim prvoborcima iz Crne Gore koje očigledno stiže spoznaja o tome koliko su nevažni. A i potrošeni. Onda ide zatamnjenje. Piše “konec”.
Ipak, ako im je za utjehu, uvijek će imati svog beogradskog šefa.
I nešto o Bijeloj kući, penkalu i izdaji.
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta