Princ Milo Petrović Njegoš o nezavisnosti malih nacija i zatiranju Crne Gore

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

U Londonu 1931. godine crnogorski politički emigrant i suverenista princ Milo Petrović Njegoš objavio drugo izdanje svoga autorskog djela,  brošure pod naslovom: „The independence of small nations and the extincion of Montenegro“- Princ Milo of Montenegro, second edition, (štampano za Britanske prijatelje Crne Gore u novembru 1930.god., od strane, Hazell, Watson & Viney, Ltd, London and Aylesbury. Ponovo štampano u januaru 1931.god).

U prijevodu na naš jezik ta brošura nosi naslov „NEZAVISNOST MALIH NACIJA I ZATIRANJE CRNE GORE“ od Princa Mila od Crne Gore, drugo izdanje. Primjerak (faksimil) te brošure, koji je Milo Petrović- Njegoš s posvetom i potpisom poklonio američkom pukovniku Čarlsu Welingtonu Furlongu (posveta nosi datum, London, 15. maj 1935.) nalazi se u Furlongovim spisima na Huverovom institutu, Standford univerzitetu, Kalifornija, U. S. A.

Milo Petrović-Njegoš na početku navedene brošure u dijelu pod naslovom „Uvodna napomena“ piše:

„Časne ljude svih nacija molimo da pažljivo pročitaju sljedeće stranice, u kojima će naći rezime jedne od najvećih izdaja u čitavoj istoriji. Činjenica da je jedna Knjaževina, mala po teritoriji, ali velike vrijednosti i integriteta, koja se pet vjekova branila pobjednički od stalnih pokolja od strane Turaka, mogla na kraju biti lišena svoje nezavisnosti, i to ne od strane muslimanskih neprijatelja, već od strane hrišćanskih Saveznika, mogla bi se učiniti nevjerovatnom, da se ova tragedija nije zaista dogodila.

Tokom Mirovne konferencije 1919.godine, javnost je mnogo slušala o ”samo-opredijeljenosti naroda“’ i ”pravima malih naroda”, ali većina nije realizovala ono što se desilo.U teškim okolnostima 1914.godine, Kralj Srbije tražio je i dobio pomoć od crnogorskog Kralja Nikole i njegove vojske; i izrazio duboku zahvalnost za pruženu podršku. Međutim, stara izreka koja kaže da se najveća doborčinstva nagrađuju samo većom nezahvalnošću, rijetko da je imala upečatljiviji primjer nego kada je srpska nagrada za crnogorsku pomoć dobila ironičan ishod u obliku prinudne aneksije Kraljevine Kralja Nikole i porobljavanja njegovog naroda.

Međutim, nije samo Srbija bila kriva. Ništa nije moglo biti  uvjerljivije od uvjeravanja gospodina Asquith-a, Predsjednika Wilson-a, gospodina Lloyd Geogre-a, i drugih, upućenih Kralju Nikoli, da će Velike sile vratiti Crnoj Gori njenu pređašnju nezavisnost. Uprkos tome, Engleska i Amerika dozvolile su Srbiji da okupira i osvoji Kraljevinu Crnu Goru; i francuske trupe učestvovale su u ovom osvajanju.

Prema principima demokratije, svaki član biračkog tijela postaje odgovoran za postupke onih u čije ruke stavlja glas naroda i povjerava im na taj način moć svog naroda. U Engleskoj  međutim, i vjerovatno u Americi, biračko tijelo nije znalo o tome što je zadesilo Crnu Goru, sve dok se nije desio akt izdaje. Čak i tada, kao i tokom jedanaest interventnih godina, većina engleskih birača bila je tako loše obaviještena o spoljnjim poslovima da su i do danas ostali nesvjesni zločina u kome je i njihova zemlja iskorišćena kao jedan od instrumenata.

Pošto je naša Britanska imperija još uvijek najveća i najmoćnija imperija na svijetu, a Sjedinjene Države najbogatija republika, njihovi građani mogu da traže da njihovi predstavnici postupaju po obećanjima koja su data u ime Engleske i Amerike.

Pokojni Kralj Nikola, posljednji patrijarhalni monarh, bio je voljen od čitavog svog naroda. Najskromniji seljak mogao je doći kod njega; i nijedan Suveren nije mogao biti popularniji od njega. Sloboda Crnogoraca, tokom pet stotina godina, od turske dominacije (kojoj su susjedne kraljevine tako često podlijegale) duguje se velikoj hrabrosti i neposustalom partiotizmu koji su ujednjavali vladare i one kojima oni vladaju.

Retorika britanskog državnika, koji je 1920.godine čestitao Crnogorcima na tome što im je rat pružio ”priliku” da zamijene svoju drevnu ”primitivnu” slobodu za ”kulturnu” absorpciju u novo-osnovanu Jugo-Slaviju, bila je tim više neutemeljena jer je Forin ofis posjedovao kompletne podatke o bijedi Crne Gore, o čemu svjedoči i Grof de Salis, kao i povjerljivi izvještaj iz 1919.godine. 

Iščeznuće Crne Gore otkriva činjenicu da je Međunarodna Pravda samo prazan naziv; jer obećanja Velikih sila u vrijeme Rata nijesu više predstavljala nikakvu garanciju za to što će njihovi političari uraditi u ime Mira“.

Zatim, Milo Petrović- Njegoš u nastavku brošure, konstatuje:

„U vrijeme izbijanja rata, moja zemlja, Crna Gora, bila je prva od Saveznika koja je pritekla u pomoć Srbiji kada je ta zemlja napadnuta od strane Austrije. Mi nijesmo čekali da vidimo šta drugi narodi namjeravaju da urade. Kralj Nikola je odmah mobilizovao cjelokupnu svoju vojsku od 53.000 ljudi, koja se sastojala od svih sposobnih muškaraca iz zemlje, starosti od sedamnaest do šezdeset dvije godine.

Naša mala sila odmah je napala Austriju; do septembra 1914.god. , probili smo se kroz Hercegovinu i pola Bosne sve do Sarajeva. Tamo smo shvatili kolika je snaga našeg neprijatelja, jer je Austrija poslala na nas vojsku četiri puta veću od naše. Normalno, morali smo da se povučemo, a neprijatelj nas je pratio do Crne Gore.

Tokom oktobra 1915.god., kada je srpska vojska postala potpuno demoralisana, kada su srpski vojnici posvuda odlagali svoje oružje u nemoći pred nadirućim Austrijancima, snažnim, sa ljudstvom od šezdeset hiljada, crnogorska vojska od petnaeset hiljada ljudi pokrivala je povlačenje Srba i omogućila im bjekstvo sa crnogorske teritorije. Dana 17. novembra 1915.godine, srpski Princ Aleksandar[1] došao je na Cetinje, crnogorsku prijestonicu, da se lično zahvali Kralju Nikoli što je na taj način spasio njegove trupe; 9. decembra iste godine , Premijer Srbije, Pašić, došao je istim povodom. Da li je naš Kralj mogao predvidjeti da će, za tri godine od tada, vidjeti istu tu dvojicu ljudi kako otvoreno i namjerno oduzimaju Crnoj Gori slobodu i nezavisnost, namjerno ga držeći u prisilnom izgnanstvu dok zadovolje svoje sopstvene ambicije. Međutim, 1915.godine, oni su se ulagivali  u svojoj zahvalnosti!

Godine 1916., austrijska vojska, nadmoćna u artiljeriji, napala je tvrđavu Kuk (Lovćen), koju je branilo samo sedam stotina ljudi. Čak i u takvim okolnostima, Austrijancima su trebala tri dana i dvije noći neprestanih borbi da pomjere naše spartanske ratnike. Nijedan od Saveznika nije mogao pokazati takav rekord u borbi protiv toliko veće sile; a ipak, kasnije, otkrili smo da smo bili optuženi da smo se prebrzo povukli!

Postepeno, u toku 1916.godine, austrijske trupe okupirale su Crnu Goru i najveći dio teritorije Srbije. Crnogorska Vlada bila je prinuđena da se povuče sa Cetinja i da negdje drugo traži utočište. Prihvatila je gostoprimstvo Francuske i tako i ne znajući ušetala u lavlju jazbinu.

Čudno koliko to može biti, ovo povlačenje crnogorske Vlade kasnije je označeno kao kukavičluk, iako su i Kralj Albert od Belgije i Kralj Petar od Srbije napustili svoje prijestonice prije toga, ne izazivajući nikakve komentare na preduzimanje jednog takvog, očigledno neophodnog koraka.

Nakog toga, uslijedile su nove borbe. Čuli smo da je Amerika ušla u rat u ime principa demokratije. Konačno, 1918. godine, primirje. Austrijanci su se povukli iz Crne Gore, a mi se spremili da idemo kući. Međutim, na iznenađenje svih, otkrili smo da je srpska vojska okupirala našu zemlju. Vratili smo se, međutim, i pozdravili naše ”goste” kao braću. Zar oni nisu bili naša braća? Zar se nijesmo borili rame uz rame sa njima tokom rata? Zar nijesmo štitili njihovo povlačenje uz žrtvovanje naših sopstvenih trupa? U radosti zbog pobjede, prihvatili smo njihovo objašnjenje da će oni samo da okupiraju našu zemlju do povratka Vlade i do povratka svih naših vojnika, od kojih su mnogu bili internirani u Austriji. Mogli smo se zapitati, da smo bili sumnjičavi,  zašto je Francuska odlagala polazak našeg Kralja i njegovih ministara. Znali smo da nije bilo nikakvih prepreka na putu Kralja Alberta od Belgije kada je poželio da se vrati u svoju zemlju poslije rata. Mogli smo se zapitati zašto je francuska Vlada poslala jednog francuskog generala u Crnu Goru i zašto su ove strane trupe nastavile da zauzimaju sva strateška mjesta u našoj zemlji.

Dana 26. novembra 1918.god., zapanjili smo se još više. Srpska Vlada sazvala je skupštinu od dvije stotine ljudi, od kojih su neki bili stari Crnogorci koji nijesu uopšte bili na frontu, a neki Srbi. Skupština je održana u Podgorici, pod ”zaštitom” srpskih bajoneta, obaviješteni su da oni treba da konstituišu Crnogorsku narodnu skupštinu! Ti ljudi, koji nijesu imali nikakvog znanja o načinu izbora, trebalo je da budu smatrani narodnim parlamentom naše slobodne ustavne Crne Gore! Dok je naša stvarna Vlada nestrpljivo čekala da joj bude dozvoljen povratak! I dok je Francuska zadržavala naše zakonite ministre uz sve moguće izgovore! I dok se većina naših vojnika još nije bila vratila u Crnu Goru! …

Ipak, ovo tijelo sastavljeno od takvih osoba počelo je da preduzima akcije kao da je zakonito izabrana skupština. Što je još gore, oni su bili prisiljeni da glasaju o pitanju nezavisnosti Crne Gore!  Crna Gora, slobodna više od pet stotina godina, da doživi da njena sloboda bude izdana od strane dvije stotine ljudi zaplašenih srpskim bajonetima, u odsustvu Kralja, Vlade i velikog dijela muške populacije.

Teško je sada uvjeriti ljude da se takav jedan događaj zaista desio i da su Vlade Saveznika stale na stranu tlačitelja. Samo činjenica da je ostatak svijeta bio zauzet proslavljanjem pobjede demokratije, spriječio je da takav jedan autokratski čin ostane neprimijećen. Mi vojnici koji smo već bili kući, nijesmo mogli da vjerujemo svojim ušima kada smo čuli tu zapanjujuću vijest da je dvjesta ljudi u Podgorici stavilo našu zemlju u srpski jaram; i da će u očima svijeta tim ljudima, koji su se sastali u strahu pod srpskim puškama, biti dato ovlašćenje za takav jedan čin.

Zemlja je bila puna Srba. Naše braće! Zbog njih smo ušli u rat. Štitili smo njihovo povlačenje na svoj sopstveni račun. Primili smo ih u našu zemlju kao saveznike. Sada, oni su bili naši smrtni neprijatelji. Oni su osigurali jedan izdajnički obruč na sve naše odbrane na temelju pretpostavljenog prijateljstva. Oni su bili dobro naoružani i držali su sve zalihe. Oni su zadržavali svu pomoć koju je slao Crveni krst iz drugih zemalja. Naše sopstvene žene i djeca su umirala od  gladi i niko nije mogao dobiti hranu ili medicinske potrepštine bez znanja Srbije. Šta smo mogli da uradimo? Da od drugih naroda tražimo pravdu? Narodi su bili umorni od rata. Pored toga, bili su preokupirani proslavama uspjeha principa demokratije i prava malih naroda! Štoviše, nijesmo znali nijednu zemlju koja bi uvrijedila Francusku zarad male Crne Gore; a Francuska je nadgledala čitaj taj događaj, od snabdijevanja novcem i oružjem do držanja našeg Kralja i Vlade u Francuskoj dok Srbija ne paralizira citavu našu zemlju.

Samo je jedan put bio otvoren za nas. Borićemo se za svoju slobodu. Nije se to sada po prvi put desilo da je Crnu Goru napao moćni neprijatelj. Petsto godina su hrabri ratnici Crne Planine / Gore držali svoju slobodu na vrhu mača  jer nam je uvijek neki neprijatelj zavidio na našem domu u planinama i prijetio nam da će nam ga oduzeti. U prošlosti, neprijatelj nam je bio Turska, a uvijek smo bili izazov za vojske Islama, i Crna Gora držala je ponosa vrijedan rekord da je jedina zemlja na Balkanu koju nikada nije pokorio muhamedanski porobljivač. Međutim, ovoga puta bilo je drugačije. Naš neprijatelj bio je naš brat – Srbin. I mi smo bili u sasvim neugodnom položaju, jer smo im dali slobodan pristup našoj zemlji i oni su kontrolisali sve naše zalihe. Nekolicina nas Crnogoraca sakupila se i odlučila da se na neki način suprostavi ovoj nepravdi. Držali smo tajne sastanke i napravili plan akcije. Srbi su bili posvuda, sumnjičavi prema svakom potezu značajnijih Crnogoraca i teško je bilo u tajnosti razgovarati sa vođama na različitim udaljenim mjestima. Konačno, sve smo organizovali. Vojska, ili onaj njen ostatak koji se vratio, trebalo je da napadne Srbe, a jedna mala skupina naših bivših parlamantarnih lidera trebalo je da zauzme Cetinje. Ali, nijesmo mogli ostati neprimijećeni, tako da su Srbi zarobili petoricu naših vođa. Parlamentarni lider pobjegao je u Albaniju i na pomolu nam je bila katastrofa.

Međutim, bili smo odlučni u najmeri da se ne predamo bez pokušaja da se izborimo za svoju slobodu. Na Badnje veče, tri hiljade naših boraca, naoružanih samo puškama, spustilo se sa brda, sa mjesta u kojima su se krili, i napali dobro naoružane srpske snage od pedeset hiljada ljudi. Borbe su trajale tri nedjelje, a onda su nas naši gubici primorali da shvatimo da je naša borba beznadežna. Francuski general¹ pozvao nas je da položimo oružje i predamo ga Srbima. Mi smo, međutim, više voljeli da se povučemo, boreći se dok odlazimo. Da se predamo Srbima? Nakon što smo ih branili četiri godine, od nas traže da im se predamo! Ali, kako je mogla Francuska, jedna od Saveznika, dati takav prijedlog! Zašto je uopšte Francuska imala svog Generala[2] u našoj zemlji?

Srbi su bili odlučni u tome da nam ne dozvole da se povučemo i mi smo imali samo nekoliko slabih mogućnosti za bjekstvo. Jedne noći, jedan dio nas potpuno je opkolila znatno jača sila. Mislili su da nas imaju, ali smo mi sačekali do zore, a onda, kada su se oni okupili za doručak, probili smo se. Dok su se oni oporavili od iznenađenja i bili u stanju da pucaju na nas, mi smo već bili daleko odmakli; i tako smo stigli do mora, gdje smo došli do italijanskih ratnih brodova koji su nas čekali da nas odvezu u sigurnost. Na sličan način i mnogi drugi su se spasili i pobjegli u sigurnost preko mora, dok su ostali pobjegli u brda i živjeli kao grupe neregularne vojske, povremeno vodeći gerilske borbe.

Civilno stanovništvo bilo je potpuno slomljeno. Mučenja, glad, grabež, pljačke, ubistva i najveće surovosti koje je ogavno i opisivati, odvele su crnogorsko stanovništvo u nevoljno ropstvo; njihove nemoćne žalbe nikada nijesu mogle doprijeti do spoljašnjeg svijeta. Povremeno bi neki srpski diplomata izjavio da je Crna Gora srećna i zadovoljna, a ponekad bi Srbija dovela nekog zaplašenog Crnogorca da to isto kaže. Međutim, sve dok Srbija ne izađe iz male obespravljene zemlje, dok se sve vojne snage ne sklone od očajnih stanovnika Crne Planine / Gore, glas istine neće moći da se čuje.

I tako je svijet još uvijek u neznanju o velikoj nepravdi koja je učinjena Crnoj Gori, a tiranin još na vlasti.

Od tog zlosrećnog dana, od prije dvanaest godina, kada sam se ukrcao na italijanski brod, ja nijesam nogom kročio na moje rodno tlo. Niti sam poželio da to učinim dok se narodi na kraju ne uzdignu, dok se ne stigne do pravde, dok Sile ne čuju apel moje izdane otadžbine i dok ne ustraju u instistiranju da Srbija otpusti ugnjetački stisak koje je tako izdajnički dobila“.

***

Ovo su samo pojedini djelovi iz navedene brošure Mila Petrovića-Njegoša, koji govore o golgoti Crne Gore u prvom svjetskom ratu i o njenom zatiranju od kraja 1918. godine od strane velikosrpskih okupacionih vlasti, nakon njene bespravne i brutalne aneksije od strane Srbije.

[1] Sadašnji Kralj-Napomena Mila Petrovića-Njegoša.

[2] Generala Venela-Napomena je Mila Petrovića-Njegoša.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta