Premijer prepodobni

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

„Đe se krše ljudska prava, građanska neposlušnost je dužnost“, 

Jirgen Habermas.

Francuski filozof Blez Paskal je napisao da ljudi ne čine zlo nikada tako potpuno i radosno kao iz vjerskog ubjeđenja. Bakunjin u knjizi “Bog i država” kaže: ” Sve religije sa svojim bogovima, svojim demonima i prorocima, svojim mesijama i svecima, su stvorene maštom ljudi punih predrasuda, koji nisu prihvatili svoj potpuni razvoj i potpunu kontrolu nad svojim moćima“. Premijer Crne Gore je nedavno, na press konferenciji, potvrdio navedene riječi i moje pisanje od ranije da on svoja naučnofantastična uvjerenja o budućim rezultatima vlade na čijem je čelu ne temelji na realnim činjenicama, potencijalima same vlade  i kontrolom svoje (ne)moći, već na metafizičkoj podršci utemeljenoj na svetosavskoj vjeri. U svijetu iracionalnog ni Luksemburg nije nedostižan.

O kontemplacijama Premijera na temu duhovnosti nema se što posebno reći sem da se radi o popovskim frazetinama i simplifikovanju i poistovjećivanju duhovnosti sa starim, mahom paganskim običajima ili ritualima, svjesnom i podsvjesnom obuzetošću magijsko-animističko-tradicionalnim doživljajem religioznosti. Čak i kad bi poistovjetili vjeru i duhovnost crnogorski premijer je daleko od suštine hrišćanstva i „ohristovljenja“ njegove paganske duše. Svaka religija je eshatološka i sama po sebi isključiva, tj. bavi se krajnjom svrhom postojanja, kao što je i svaki eshatološki način razmišljanja – religija. Premijerove opaske o „opredjeljenju za ono što je osnov vaskrsenja“ i haosu koji nastaje ako ne pratimo tu njegovu vertikalu je nešto što je odavno obesmišljeno i u teorijskom i u praktičnom smislu. Etika, odnosno moral je iskustvena i filozofska kategorija i ne pripada eksluzivno nijednoj  ideologiji ili religiji, iako se često ta dva pojma preplijeću. I u doba socijalizma smo imali vrlo rasprostanjen tzv socijalistički moral, koji je, možda djelimično i rigodnošću sistema, bio mnogo učinkovitiji od današnje, stvarne ili mimikrijske, povišene religioznosti.

Može se reći da sve religije, manje–više, propovjedaju da je čovjek neponovljivo biće i da, kao najveće Božije djelo, ima prednost, uprošćeno rečeno, nad dogmom. Ja ideju o neponovljivom biću razumijem kao osvještenje samoga sebe kao osobe, kao jedinstvenog, neponovljivog, kao ličnosti. Ta vrsta „duhovne atmosfere“, koja se može najkraće definisati kao „bjekstvo od slobode“ kroz kolektivnu svijest, a koja se nudi danas građanima Crne Gore, od malih nogu pa nadalje, preko dogmatskog zatupljivanja, čak ex katedra sa naviših nivoa države, u suprotnosti je sa svim vrijednostima kojima bi deklarativno trebalo da teži crnogorsko društvo. Čak je i u suštini hrišćanskog učenja da se vjera ne nameće već otkriva. Vlasti Crne Gore su, izgleda, riješene da od Crne Gore prave državu po modelu teokratskog društva, čak teologizacijom i školstva, kao načinu kojim se uređuju svi odnosi u društvu. Umjesto epikureizma, eklezijastika.

Koliko licemjerja ima u svemu tome govore riječi Premijera o materijalnom i o pogubnom oslanjanju samo na materijalno. Čovjek koji sigurno spada u među materijalno situiranijim osobama u Crnoj Gori, čovjek koji je, po svom kazivanju, duhovno povezan sa Crkvom koja pozlaćuje kupole, naručuje skupocjen kamen, zlatnim pločicama ispisuje mozaike, … koja ima vozni park najreprezentativnijih njemačkih i britanskih vozila, cinično baca u lice eluzije o svojoj posvećenosti duhovnom i nematerijalnom.

To me podsjeti na sliku, koju je objavio podgorički Dan 11. aprila 2014. godine, sa sveštenikom SPC, Veliborom Džomićem, koji treba Bjelopoljcima da održi predavanje o postu, sve sa svojih sto i još poprilično kila i trbuhom devetomjesečne trudnice, kao paradigmu tog licemjerja u kojem učestvuju sve strane. Dok god građani Crne Gore ne progledaju na oba oka i ne prestanu da sve posmatraju kroz nacionalne, partijske, vjerske naočari, biće žrtve očite neodgovornosti, odsustva meritokratije i bahatosti likova kakvih je prepuna javna scena Crne Gore. Još je Platon rekao da bez valjanog čovjeka nema ni valjanog društva. „Kakvi ljudi – takve država“.

Progutaće tako lako bezobrazluke ministra policije, koje ne bi oprostili bivšoj vlasti, i fakinsko obrazloženje kako nećemo hapsiti zbog „dvije-tri flaše piva“, bagatelišući da je visoki finkcioner Vlade, vozeći službeni auto sa „civilnim“ tablicama i sa poprilično maligana u krvi, udario u drugo vozilo i izvao saobraćajni udes vozeći pod rotacijom kroz crveno svijetlo? Mislim da se tu steklo najmanje 5 djela za koje se odgovara, što krivično, što prekršajno. O onim pridikama premijera o moralu i haosu i da ne govorimo.

Ako bi se stalno osvrtao u tekstovima na svakodnevne pojave koje produciraju sadašnje vlasti, onda bi svaki tekst bio brevijar samo njihovih gafova, kršenja zakona, nepotizma, partijskog zapošljavanja, bezobrazluka i osionosti, primitivizma, … i samo bih ponavljao ono što mediji dnevno objavljuju. Ako građani sami ne umiju da procjene dalekosežne posljedice svega toga, džabe će im se ukazivati po ko zna koji put na iste pojave. Ono što mene zanima jeste kakva je to ideja okupila ovaj konglomerat velikosrpskog nacizma, otvorenog ili salonskog, klerikalizma,  klerofašizma, rusofilstva, mrzitelja zapadnih vrijednost, … sa onima koji to makar nijesu bili, a koji su im omogućili da sprovode svoje politike? Koja je to njihova vizija države Crne Gore u budućnosti? Svako logično promišljanje stvara mi jezu.

Zahvaljujući neshvatljivoj indolenciji i pasivnosti opozicionih partija, njihovog potpunog odsustva komunikacija sa međunarodnom zajednicom i sposobnosti da se ona upozna sa malignim, anticivilizacijskim razaranjem Crne Gore i prepušteni već ustanovljenoj propagandnoj matrici koja potiče iz istih krugova u Crnoj Gori i stranih ambasada, građani Crne Gore, bez istinskog vođstva, samozadovoljavaju se patriotskim manifestacijama koje unaprijed dobijaju etiketu „poraženih snaga“ ili, u najboljem slučaju, crnogorskih nacionalista! Tako da međunarodna zajednica, zahvaljujući lokalnim bestidnicima i lihvarima, podržava one koji su duhovni srodnici zla sa kojim se zapad suočio u velikosrpskoj agresiji na susjedne države devedestih godina prošlog stoljeća, a odbacuje, ili čak proskribuje onaj dio stanovništva koji je privržen zapadu, njegovim vrijednostima i civilizaciji koju predstavlja.

Nevladin sektor, pojedini mediji uticajni u ambasadama i kod predstavnika EU, koji se u vrijeme prošlih vlasti bili izrazito kritični i prežali na svaku grešku vlasti, sada su glavne apologete sadašnje katastrofalne vlasti, a mnogi su postali i vladini službenici. Makar je sada jasno da njihov cilj nije bila demokratizacija Crne Gore i pravno uređena država. Samo pomislite da je epizoda sa pijanim visokim funkcionerom vlasti bila u vrijeme prošle vlasti, koji bi to odijum bio? Zanimljivo, ali, pored svega toga te iste nevladine organizacije i mediji diktiraju mnjenje u tijelima EU i međunarodnoj zajednici. Otuda mediokritetske i idiotske pohvale Dritanu Abazoviću pojedinaca iz organa EU na nekakve epohalne rezultate, što, takođe, pokazuje sa kojom posvećenošću se oni bave Crnom Gorom. A sa druge strane govori da se lagano svijet pretvara u svijet koji funkcioniše na principima propagande i privida, na principima sposobnosti u okretanju stvarnosti, obmanjivanja i lažiranja, svijet oportunizma, površnosti i trulih kompromisa. Ako je Zdravko lik koji za EU predstavlja prihvatljivog lidera u Crnoj Gori koji zavrijeđuje podršku, onda je ta EU postala leglo patologije, nezdravih ideoloških tendencija i organizacija bez moderne vizije!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta