Predsjednik, zamalo

piše: Željko Vukmirović

Taman kad pošten svijet pomisli kako se pritisnut činjenicama o bezprizornoj štetnosti svog političkog angažmana zavukao u nekakvu rupu i da ga niđe nema, premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović se vraća na scenu “jači nego ikad”. I ‘ladno preuzima predsjedničke nadležnosti. Ko te pita…

Legitimitet? Kredibilitet?

Frustracija tog obima, zaista, teško može ostati neprimjećena. A i suvislo objašnjena.

Još kad sve to zakuva uzgrednim iznošenjem novih tajni sa kojima raspolaže, ali neće da nam kaže, samo je nebo granica. Pa još kad onda spomene onaj ANB niz čije se skale svojevremeno pri izlasku umalo nije suturao ne pozdravljajući čak ni strane diplomate u prolazu, cijela priča postaje interesantnija. Plus, tvrdnja da su sve to zamutila neka četvorica, bolje on zna, pozornost je zagarantovana.

A i što ne bi izazivao pažnju? Ionako kompromitovan po raznim pitanjima, njegov slučaj je pravo izvorište zanimljivosti. Banalno i prozaično. Lako čitljivo. Lišeno svake misterije. Od onog “terorizma” na Cetinju do “zaplijene” skladištenih cigareta u Baru.

Pa još kada krene da drugome spočitava propast na izborima, dok slovi za čelnika stranke koja puca po svim šavovima i kojoj je dostizanje cenzusa u rangu fantazije, onda smijurija ne gine. I eto ti razonode. I prisustvo u medijima se onda može smatrati potpuno opravdanim. Makar kao crni humor. Ili nešto crnji.

To je taj legitimitet. I kredibilitet. I predsjednik, zamalo.