Pop Mićo i pop Mićović

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Stari Heleni izmislili su komediju kao moćni bič za kultivisanje sirovosti naroda i njegovo odbijanja od zlih namisli i opačina. Mogao je i Njegoš – da je imao više snage da se odupre duhu vremena – sačiniti komediografsku verziju Gorskog vijenca. Zgoda je bila da  vladici Danilu i popu Miću zamijeni uloge, a sve drugo izvede tragom suptilnih zakona dobre komediografije.

Dublji bi i korisniji trag u duhu narodnom ostavilo djelo u kome je autor sposoban da se ruga glavnim opačinama svoga naroda od bolećivosti prema njima i apoteozi gotovosti na zlo.

Život se, ipak, postarao da sam načini komediografsku preradu Gorskog vijenca. Fabula je krajnje jednostavna. Kao replika Njegoševog literarnog popa Mića, nenadano se u stvarnom životu crnogorskom pojavio pop Mićović. Uz pomoć starog komedijanta slučaja, tuđih sila i domaće beskarakterne stupidnosti, popa Mića – koji je reinkarnirao u popa Mićovića – namještaju u vladičansku stolicu Petrovića.

Šta je ostalo vjerno originalu, a šta se izmijenilo u reinkarnaciji imaginarnog popa Mića u realnog popa Mićovića?

Prvi je bio slabo obrazovan. Morao se pravdati da nije imao uslova za obrazovanje: „Kakav nauk, takvo i čitanje!“ Narod ga je za trud nagrađivao taman prema kvalitetu „čitanja,“ koje bi on rado prepustio boljemu. Evoluiranjem u Mićovića, nije postao temeljnijim u znanju, ali mu je nagrada od naroda postala astronomski velikom. Nikome on ne bi prepustio ono što je postigao u crkvenoj hijerarhiji, nego je na sve spreman da to sačuva.

Imaginarni Mićo nije imao nikakve popovske spreme. Potrudio se, ipak, da zapamti i napamet poje „ka pjesnu na usta“ fraze za “leturđiju, krstit i vjenčati, ka i druge pomanje potrebe.“ Shvatio je da mu više ne treba za „religijske potrebe“ priprostog naroda. Realni Mićović pokušao je studirati filozofiju. Moralo se tu puno pamtiti i misliti, pa je prešao na mjesto đe se može proći i s popovanjem. Shvatio je ne samo da je teško stići do teološkog doktorata, nego da mu nije ni potreban za „duhovnički“ posao i napredovanje u karijeri.

Glavari su pokazali vrlo obzirno da ne drže ozbiljno do popa Mića. Kolege popa Mićovića bezobzirno i višekratno u javnosti su isticali da on nikoga nije zadivio teološkom spremom ni načinom kako je gradio karijeru ni ugledom u Crkvi Srbije.

Njegoš ne otkriva kako je literarni Mićo postao pop. Ostavlja čitaocu da sam zaključi da – u društvu u kome vlada opšta nepismenost – lako zapope prvoga koji im se učini prikladnim. Javnost ne zna, doduše, ni kako je realni Mićović dospio u svijet popova. Sumnjaju neki što su upućeni u stvar da je krštenje otrsio u crkvenoj instituciji koju njegova Crkva Srbije zvanično ne priznaje, no je čak smatra raskolničkom. Čini se kao da ga je Amfilohije primio na posao po običaju – neobično rasprostranjenom u crnogorskoj državnoj službi – na osnovu sumnjivih bosanskih i srbijanskih „fakultetskih“ diploma.

U literarnog popa Mića nema ničega duhovnog ni duhovničkog. Primitivnog je pogleda na svijet. Ne krije ga, ne stidi ga se, ali traži razumijevanje, jer zna i pošteno priznaje granice svojih mogućnosti. Mićovića, isto tako, sveti i obični duh obilaze u širokom luku. Ne smeta mu to, no još i koristi u poslu „duhovnika.“ Ima primitivni pogled na svijet tipičan za ruralne Crnogorce. Ne krije ga, no se njime još i razmeće, jer misli da ga to čini „narodnim čovjekom.“ U „tranzicionom“ vremenu – a vjerovatno je uvijek bilo tako – otanjali su kriteriji svega ljudskog, obrazovanog i civilizovanog, pa i kriteriji pristupa svještenim zanimanjima.

Literarni pop Mićo slab je na misli i riječi. Njegoš ga je štedio koliko je mogao. No, morao ga je dovesti među tipične likove fenomenologije crnogorskog društvenog i povijesnog života da bi pokazao kakav je „duhovnik“ moguć u narodu koji je samo po spoljašnjoj strani primio mrvice hrišćanstva i nakatunio ih na ogromni vulkan prastarog narodnog sujevjerja.

Od imaginarnog Mića do realnog Mićovića ništa se nije u ovom pogledu promijenilo u narodnim „hrišćanskim“ potrebama ni u „duhovnicima!“ Mićović je, štaviše, postao prototip „duhovnika“ današnje Crkve Srbije u Crnoj Gori. On je odgovarajući pastijer stadu koje ne zna ni Očenaš ni bar dvije zapovijesti iz Dekaloga ni osnove hrišćanske vjere ni istoriju crkve u Crnoj Gori ni šta je religijska vjera kao takva!

Ipak, goleme su se aberacije desile u reinkarnaciji popa Mića u popa Mićovića. Njegošev Mićo je dobroćudan i dobronamjeran, oslobođen sumnji i znanja. Slobodan je u beskraju svoga neznanja! Drugoga životnog poziva on nema no da otrša popovsku službu. Nezamislivo bi Njegošu bilo da je popa Mića gurnuo u političke rasprave s glavarima, a s pretenzijom da im bude duhovni ili politički vođa. Nezamislivo je da bi on mogao ustati protiv Crne Gore i Crnogorske crkve.

Mićović nije dobroćudan ni dobronamjeran. Po svemu se – do surove ogoljenosti – vidi da ga pokreće unutrašnja duhovna praznina čobančeta koje je na putu osvajanja svijeta teško naškodilo svojoj duši. Prazninu mu nije mogla popuniti ni visoka dužnost u crkvenoj hijerarhiji. Iz tame te praznine mogla se roditi samo golema zla ambicija bez moralnih obzira. Zakonomjerno je što se u Beogradu rado prihvatio demonskog zadatka da na svaki način čini štetu Crnoj Gori. Sve što groznije bude ječala praznina u njemu, ratoborno će pokušavati da je ušutka revnosnim izvršavanjem zadatka. Tako se prelazi evolutivni put od popa Mića do babe „vještice“ na zadatku širenja smute u narodu crnogorskom!

Pop Mićo kod čitaoca izaziva simpatiju, jer je jasno da nikakvo zlo ne može načiniti. Čak je i svoje neznanje nadoknadio šarmantnom dovitljivošću. Suprotno, kod svakoga kome je suverena građanska Crna Gora na srcu, pop Mićović izaziva odijum. Militantnošću koju demonstriraju samo rođene kukavice, on se gazdama preporučuje u spremnosti za golemo zlo.

Pop Mićo je anarhični lik bez ikakvog gospodara. Njime gospodari samo njegova vlastita šaka obraza. Ona ga čuva da ne čini kakvo zlo. Pop Mićović je vaspitan na zlu fašističkog velikodržavlja i klerikalističkog svetosavlja. Gospodari njime ono što stotinu godina donosi groznicu svim južnoslovenskim narodima!

Pop Mićo je kao vesela zgoda tiho i neprimjetno napustio dramski tok radnje Gorskog vijenca. Pop Mićović je opaka zgoda dramskog toka današnje crnogorske povjesnice. Treba se bojati da je taj čovjek spreman da cijelu Crnu Goru zavije u korotnu robu!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta