Pismo crnogorskih političkih emigranata – suverenista, Zelenaša iz Argentine od 21. novembra 1928.

Za aktuelno.me

Piše: Mr sci. Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar, doktorand istorijskih nauka

Crnogorci u političkom egzilu podržavali su pravednu borbu Hrvata protiv velikosrpskog imperijalizma, unitarizma i centralizma, i terora, kao što su to slobodarski činili i prvaci Crnogorske stranke u Kraljevini SHS, koji su tada legalno opoziciono politički djelovali- dr Sekula Drljević, Mihailo Ivanović i Mirko Mijušković (radi se o trojici bivših ministara nezavisne i međunarodno priznate države- Knjaževine i Kraljevine Crne Gore), te su oni oštro osuđivali zločin, atentat radikalskog poslanika Puniše Račića, izvršen u beogradskoj skupštini Kraljevine SHS 20. juna 1928., na hrvatske narodne zastupnike i vođe opozicione Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, odnosno, vođe Hrvata istaknutih u borbi protiv velikosrpske hegemonije i tiranije u KSHS- i to na: Stjepana Radića (umro 8. avgusta 1928. Godine od posljedica atentata), Pavla Radića (ubijen), Đura Basaričeka (ubijen), Ivana Pernara (ranjen) i Ivana Granđu (ranjen).

Grupa crnogorskih političkih emigranata iz Argentine (koji su tamo otišli iz Italije, iz Napulja početkom 1922. godine, na čelu sa Krstom Zrnovim Popovićem i Živkom Mašanovim Nikčevićem, Vaskom Grujičinim Marojevićem i Markom A. Matanovićem), a koji su se konstantno, (kako ranije u Italiji, tako docnije u Argentini), borili za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore, tokom 1928. godine, obznanila je politički proglas, kojeg je objavila tamošnja hrvatska štampa, a prenio zagrebački list, „Narodni val“ (organ Hrvatske seljačke stranke u KSHS), koji je u to vrijeme pokazivao izuzetnu naklonost prema političkim stavovima i ideološkoj djelatnosti Crnogorske stranke i njenih vođa, u prvom redu dr Sekule Drljevića.

Taj poglas crnogorskih političkih emigranata, oficira bivše crnogorske vojske i ustaničkih i komitskih (gerilskih) vođa, zagrebački list je prenio i objavio sa ciljem da bi aktuelizirao crnogorsko pitanje i da bi pružio podršku političkim zalaganjima Crnogorske stranke i njenih čelnika, koji su pripadali, zajedno sa HSS, klubu Seljačko-demokratske koalicije.

Grupa istaknutih političkih egzilanata u Argentini oglasila se 21. novembra 1928. godine u listu „Hrvatska sloga“, koji je izlazio u Buenos Airesu, jasno podržavajući političku borbu Hrvata i Seljačko-Demokratske koalicije na čelu sa dr Vladimirom- Vladkom Mačekom, kojoj je i zvanično pripadala i Crnogorska stranka, a koja se bazirala na zahtjevima za preuređenje KSHS i za slobodom i jednakošću svih istorijskih državno-pravnih i etničkih, nacionalnih konstitucinalnih činilaca u ondašnoj monarhističkoj južnoslovenskoj državi, pod srpskim egidom dinasta, vladara kralja Aleksandra Karađorđevića.

Taj proglas crnogorskih državotvornih političkih emigranata iz Argentine, u osnovi je korespondirao sa tadašnjim ideološko-političkim stavovima i mišljenjem Crnogorske stranke i njenog vođstva u okviru KSHS, koja se zalagala za južnoslovensku/jugoslovensku federalnu državu, na načelima državno-pravne, političke i druge ravnopravnosti udruženih zemalja, koje je sačinjavaju. U tome proglasu, njegovi potpisnici, crnogorski politički, zelenaški, državotvorni i nacionalno emancipatorski Crnogorci iz Arentine, slave kao narodne vođe i stare borce za Crnu Goru dr Sekulu Drljevića, Mihaila Ivanovića i predsjednika Glavog odbora Crnogorske stranke Mirka Mijuškovića, i primarno, nadasve energično, osuđuju zločin ubistva i ranjavanja počinjen od strane Puniše Račića nad Stjepanom i Pavlom Radićem, Đurom Bašaričekom i ostalim vođama HSS, te oni, tada posve eksplicitno i javno, vezuju borbu za prava Crne Gore sa pravdenom borbom Hrvata protiv zločinačkog vladajućeg srpskog režima u KSHS.

U tome proglasu crnogorski politički emigranti okupljeni i organizovani u „Odboru Nezavisnih Crnogoraca“ i „Odboru Crnogorskih seljaka i radnika“ (koji su pripadali političkom i ustaničkom odjelu za Južnu Ameriku Crnogorske narodne stranke seljaka i radnika, koju je u SAD u Njujorku formirao 1923., i čiji je predsjednik bio bivši ministar Kraljevine Crne Gore Milo M. Vujović) podržavaju političku borbu dr Sekule Drljevića, Mihaila Ivanovića, Mirka Mijuškovića i drugova.

Manifest grupe crnogorskih emigranata iz Argenitne, potpisan od strane istaknutih crnogorskih oficira, ustanika, komita i političkih emigranata u Argentini: Krsta Martinovića, Živka Mašanova Nikčevića, Ilije Kontića, Jovana Vujovića, Špira Vučerakovića, Milutina Ćetkovića i Luke Jovanovića, objavio je  list „Narodni val“, Dnevnik Hrvatske seljačke stranke od 30. prosinca 1928. godine, u članku pod naslovom „Uz Hrvate su svi čestiti Crnogorci-odlučan i čestit glas crnogorskih iseljenika-za pravednu borbu Hrvata protiv beogradskih paša i vezira“.

List „Hrvatska sloga“ od 21. studenog 1928. godine, koji je izlazio u Buenos Airesu, cijeli broj posvetio je, kako piše zagrebački „Narodni val“, „crnogorskom pokretu u iseljeništvu, da se svi čestiti Crnogorci iseljenici pridruže pokretu Hrvata i Seljačko-Demokratske Koalicije za slobodu i jednakopravnost“. „Odbor nezavisnih Crnogoraca“, iz Buenos Airesa (Argentina) koji je podržavao Savez za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru, kojeg je u San Francisku 1927. godine osnovao Nikola Petanović i bio na njegovom čelu, te koji je izdavao časopis „Crnogorsko ogledalo“, napisao je, 21. novembra 1928. godine, proglas pod naslovom „UZ HRVATE SU SVI ČESTITI CRNOGORCI“ i uputio ga je Hrvatima, iseljenicima u Buenos Airesu.

Taj proglas Crnogoraca iz Argentine, u nešto skraćenoj verziji, prenešen je u listu „Narodni val“, odakle ga i mi preuzimamo.

„UZ HRVATE SU SVI ČESTITI CRNOGORCI“

„Narodni, seljački pokret u domovini protiv jednoga sramotnoga režima, protiv silnika i ugnjetača narodne slobode, odjeknuo je gromko i žestoko, odjeknuo je strašno i silovito, čiji tunjanj je dopro u svaki kraj, gdje hodi noga našega naroda.

Mi Crnogorci smo uvijek pratili sa simpatijom borbu braće Hrvata protiv bizantizma i balkanizma Beograda. Nešto su nas u tome vezale i iste prilike, pod kojima smo živjeli, jer je Crna Gora od dana „ujedinjenja“ do danas, kao nikoja zemlja jugoslavenske države, bila izvvrgnuta dahiluku Srbijanaca, koji su njen ugled i njenu slavu srozali do nule.

 Obeščašćena, pogažena Crna Gora je trpila i patila kao nikoja druga zemlja, u njoj je vladao vaziluk paša i vezira (misli se povijesno, a simbolički kazano na režim od kraja 1918-Nap. N-A.). Obeščašćene su najsvetije narodne tradicije, obeščašćen je onaj viteški narod, koji se stoljećima očuvao od svih varvarskih nasrtaja neprijatelja, a jer je naivno povjerovao u iskrenost „braće“ i pravog narodnog ujedinjenja, koji mu je za iskrenost i za bratstvo vratio neiskrenost i nebratstvo.

Nas Crnogorce veseli, da se braća Hrvati iseljenici grupiraju, da se kupe i prikupljaju zajedničke snage na okup, na okup za veliki i presudni boj poštenih sa nepoštenim, te kao što su naša braća pod vođstvom narodnih vođa g.g. Sekule Drljevića, M. Ivanovića i šefa Crnogorske stranke Mirka Mijuškovića, starih narodnih, seljačkih boraca, našla se skupa bok uz bok braće Hrvata u domovini, tako ćemo mi u iseljeništvu, da se nađemo rame uz rame sa braćom Hrvatima, na obrani naših zajedničkih prava.

Mi Crnogorci duboko smo uvjereni, da će braći Hrvatima potpuno uspjeti svoje ideale ostvariti, ideale svoje i svog mrtvog Vođe, (Riječ je o Stjepanu Radiću -nap. N.A) koji leži u vječnom počinku kao žrtva jedne razbojničke kaste, jednog krvavog i nezapamćenog režima, da će svojom kulturom, svojom snagom, organizatorskom sposobnošću svojom i svojim sopstvenim pregalaštvom izvojevati ravnopravnost i jednakost svoga naroda. Uvjereni smo i veseli nas, jer pobjeda Hrvatskog naroda je naša i našeg naroda pobjeda; pobjeda potlačenog nad tlačiteljem; pobjeda Boga nad sotonom.

U ovoj borbi ne samo braće Hrvata, već i Crnogoraca, Slovenaca i Srba prečana, mi Crnogorci želimo da učestvujemo svom snagom našom, da našim skromnim sredstvima doprinesemo naš udio u ostvarenju narodne slobode i rušenju jednog nečuvenog, zločinačkog režima, koji se zacario u našoj državi od dana njenoga opstanka.

Crnogorski narod je uvijek bio pobornik jednakosti i ravnopravnosti, pa se oružjem u ruci borio uvijek za svoju slobodu. Još od tada datiraju veze Crnogoraca i Hrvata pod vođstvom blaženo-počivšeg Šćepana Radića, koji je pravednu borbu Crnogoraca uvijek i izdašno pomagao. I kao što su se Hrvati sa neumrlim svojim vođom Šćepanom Radićem nalazili uz bok crnogorskog naroda, danas poslije izvršenog krvavog zločina po plaćenicima režimlija, nad hrvatskim vođom, Crnogorski narod treba da se naće uz bok braće Hrvata. Na strani jednakosti i ravnopravnosti, na strani pobornika i pravednosti!

Crnogorci se gnušaju nad nezapamćenim zločinom, koji je Beograd izvršio nad hrvatskim vođama i taj zločin popraćuje sa onim Vladičinim stihovima:

„Krv je ljudska rana naopaka“.

Pa onda sa onim drugim:

„Ne trebuje carstvo neljudima“.

Dalje: A Vama braćo Hrvati i Srbi, koji se danas nalazite u teškom okršaju sa inspiratorima današnjeg našeg narodnog i državnog zla, šaljemo naše pozdrave i naše simpatije uvjeravajući vas, da će Crna Gora i svi Crnogorci, ma gdje se danas nalazili, biti s vama i uz vas u teškoj, ali časnoj borbi za čovječnost, pravicu i slobodu.

U borbu za pravdu i slobodu, u borbu protiv narodnih tlačitelja, koji smetaju narodnom napretku i slobodi!“

Proglas su potpisali u ime „Odbora nezavisih Crnogoraca“ politički emigranti iz Buenos Airesa: Krsto Martinović, Živko Nikčević, Ilija Kontić, Jovan Vujović, Špiro Vučeraković, Milutin Ćetković i Luka Jovanović.

(Izvor: “Narodni val”, dnevnik Hrvatske seljačke stranke, broj 321, godina II, Zagreb, nedjelja 30 prosinca 1928, str. 5. Napomena: Ovaj tekst sam istražio, pronašao, prije bezmalo jednu deceniju, proučavajući u Zagrebu u Nacionalnoj sveučilišnoj kjižnici relevantnu arhivu i publicistiku, a odnosi se na Crnu Goru, koju ista institucija posjeduje, čuva, sadrži…).

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta