Ovoga samo u Crnoj Gori ima

Piše: Slavko Mandić

Budvanski slučaj je dokaz da u Crnoj Gori sve uspijeva. Odlučila je doskorašnja tamošnja vlast, koju je nova skupštinska većina smijenila, da to ne prihvata. Pozvala je i narod u pomoć, a ovi Srpsku crkvu i popove koji su zasukali rukave i krenuli u akciju. Ne damo svetinje, jasno se čulo ispred zgrade budvanske opštine, uz sijaset besprizornih urlikanja, psovki i prijetnji. Vlast je sveta, jer samo ona može da obezbijedi sve što vlastodržac pomisli. A to se baš lako ne ispušta.

Crna Gora je, konstatovano je to više puta, specifična po mnogo čemu. Zato Budva nije izuzetak već samo pravilo. Policija je radila svoj posao pod nemogućim uslovima. Mediji zaduženi za propagandu srpske stvari u Crnoj Gori radili su svoj prljavi posao besprekorno. Bivša vlast ide na posao zajedno sa ovom novoizabranom. Jedni u jednu, a drugi u drugu stranu. U međuvremenu pregovaraju. Službeni list je objavio da ovi bivši više nijesu sadašnjost Budve. Upravni sud nema podnesenu tužbu, kaže predsjednica suda. Pa o čemu se onda radi? O demonstraciji moći i još nečemu s one druge strane, koja napravi korak naprijed, i vrati se potom na početnu poziciju. Godinama tako, pa nije čudo pojava Amfilohija sa popovima, litija sa političarima, prijetnji i pozivanje na oružje, govor mržnje, nepoštovanje pravila Nacionalnog koordinacionog tijela i ruganje sa pandemijom i rezultatima koje je postiglo naše zdravstvo. Zbog toga se danas možda krećemo u susret novoj epidemiji. A oni koji su za to zaslužni, šetaju nesmetano, trujući narod lažima i podmetanjima.

Crna Gora je jedna od rijetkih na čitavoj zemaljskoj kugli kojoj s pravom pripada epitet da je zemlja čuda. Pa ipak, ono u čemu je jedinstvena i po čemu nema ničiju blagonaklonost je činjenica da u njoj postoje, slobodno djeluju i nesmetano rade i oni njeni građani koji je očima ne mogu viđet i koji bi je najrađe u korijenu satrli. Oni kojima je životni san da je vide kako se u krvi guši, ali sa dovoljne distance da slučajno njih što od tog paklenog nauma ne zakači.

Ovo je ko zna koji put da o ovome pišem. I nijesam jedini. Mada ni društvo nije baš brojno. Zato ću opet, sviđalo se to nekome ili ne. Možda probudim uspavanu svijest naše gospode koja s neslućenih akamskih visina ne može ili više ne umije da se spusti u stvarnost i razumije konačno zbog koga su i zbog čeka na pozicijama koje ih čine velikim. U finansijskom i svakom drugom smislu.

Jedinstveni smo i po tome što nam osumnjičeni političari za pokušaj terorizma šetaju izvan Crne Gore usklađujući strategiju sa onima koji bi da ruše naš ustavni poredak i da likvidiraju naše čelnike. Za njih se izdaje obavezujuće upustvo, kako se slučajno ne bi priveli pravdi i konačno kaznili za ono što nesmetano čine više decenija. Štiti ih naš sistem, da bi oni zauzvrat na njega udarali svim raspoložim snagama, domaćim i dijelom zemalja iz okruženja. Tu su i popovi u crnim mantijama od kojih i beštije bježe glavom bez obzira, oni kojima ne pada na pamet da propagiraju vjeru i blagost hrišćanskih poruka. Oni koji kunu i mrze. Oni kojima ni zločini nijesu mrski, pa i aktere zla proglašavaju za svece.

Specifični smo i po tome što kod nas djeluju mediji koje su više političke organizacije i partije, ostrašćeni mrzitelji Crne Gore i onoga što ona predstavlja, zagovornici nestajanja i lažnog predstavljanja naše nacionalne istorije i kulture i podstrekači etablirane mržnje prema Crnogorcima, Crnogorskoj crkvi i Crnogorskom jeziku. To su mediji kojima je cilj da prizovu đavola kako bi imali materijal za naslovnice, pa zato dnevno fabrikuju konstrukcije proizvedene u kužinama ostrašćenih nacionalističko-klerikalnih postrojenja sa bradatom pozadinom i znamenjima od kojih se stidi civilizovana Evropa. Njihovo djelovanje je motivisano željom da se promijeni ustavno pravni poredak i uspostavi onaj kojim bi mogli u značajnoj mjeri da rukovode. Njima je dozvoljeno da javno mrze i da za tu mržnju budu privilegovani. Njih pomaže država, a one druge, one kojima je država sveto pismo, one sa etikom i poštovanjem novinarskih standarda, one kojih je mnogostruko manje, pomaže na kašičicu. To je čudo neviđeno. I ono Živkovo i ovo godinama nakon njega.

Državni mazohizam institucionalnog karaktera u velikoj mjeri. To su neki novi pravci i neke naše stare osobenosti koje nam krče puteve sa kojih, nastavi li se ovako, nema povratka.

Crnogorska pretpolitička scena izaziva potrebu za izučavanjem u svim naučnim institucijama. Samo kod nas mogu ultra lijevi sa ultra desnima. Nemaju ideologiju ni jedni ni drugi. Zajednička im je žeđ za vlašću i privilegijama koje ona nosi u naramcima. A kada oni sa ružom, nakon žestokih uvreda i provokacija kukastih krstova, saopšte da su prvi na liniji odbrane Crne Gore koju su stvarali, to izaziva smijeh grohotom. Jer, odmah nakon te populističke tvrdnje, zatrče se molećivo pod skute koalicionih partnera da im se nađu pri ruci u žestokom naumu satiranja sopstvene države. U tom zajedničkom brlogu sokole jedni druge, nadajući se da će im novi litijaški morački bog omogućiti da postanu kalif umjesto kalifa. Ali, neće. Niti može sa sve Joanikijima, Pahomijima, Kačavendama i malorazumskim Irinejima. Ni uz pomoć ni podršku malog Aleka i njegovih uslugara, a ni onih velik sa istoka.

U tu grupu spadaju i oni uniformisani čije opadanje traje nezaustavljivo. I oni ispodcenzuski, kojima su ovo zadnje ure, ukoliko se ne pripetaju nekima od ružastokukastih kravataških kombinacija. Onima koji su duboko zavukli obje ruke u špag našeg naroda i narodnosti.

Specifični smo i po tome što nam popovi javno izdaju proglase kako jurišnici da udaraju na našu policiju. Kako da ih ponižavaju i vrijeđaju, kunu i nasrću, koristeći produženu ruku zabludjelih građana i onih problematično kriminogenih kojima je finansijska podrška jedina svetinja koju brane. Vrijeme je da tome država konačno kaže DOSTA JE! Ali odlučno i jasno. Da nema razgovora i pregovora oko države. I po tome smo specifični. Kao da nas je strah. Možda neke i jeste i možda za to imaju razloga? To moraju da prepoznaju oni koji su lokomotiva i da zaustave na kratko voz kako bi iskrcali sve nedoumice i inficirane sadržaje iz sopstvenih redova. Jer, ako to ne učine, zaraziće ih upravo oni koje su tetošili i njegovali decenijama unazad.

Specifični smo i po tome što se s razlogom kaže da je u Crnoj Gori najbolje biti protiv države. Sva su vam vrata tada širom otvorena i grabite iz kazana kačom koliko god želite. Valjda zbog toga u Crnoj Gori imamo i srpsku nacionalnu manjinu i one Srbe koji to nijesu. Za taj izum plaćaju se milionski iznosi. Novcem naših građana i dobrima naše države protiv koje se bore svim silama. Još jednom, Čudo neviđeno!

Specifični smo i po tome što nam Srpska crkva u Crnoj Gori zida i doziđuje, kreči i prekrečava kako joj volja. Uzurpiraju i devastiraju što im srcu drago. To ne dira ni lijeve ni one u centru. Moćni su popovi. Još moćnije političke litije, pa je valjda bolje pružiti ruke i na šamaranje i udarce odgovoriti onom porukom „ko tebe kamenom, ti njega hljebom“. Bojim se da je hljeba sve manje i da ga uskoro neće biti. O tome država mora dobro da povede računa.

Iskreno se nadati da i hoće.