Od četvoronožnih do dvonožnih

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Ne mogavši da nađe bilo kakvu sličnost sa crnogorskim vladikama, dośeti se Joanikije Mićović da su on i vladika Rade u djetinjstvu obojica čuvali ovce. I tu prestaje svaka sličnost. Vladici Radu je mantija bila balast, sputavala ga u njegovoj znatiželji, želji da sazna sve o svijetu, životu, ljudskim karakterima, emocijama, da svoj raskošni um obogati što više, Joanikiju je mantija sve. Bez nje je niko. Kulturna matrica, preovlađujuća u svijetu u kojem se kreće, teži da sve obezvrijedi, da oduzme esenciju, obogalji i sve ispljune kao običnu farsu, pa je i dostojnost postala puka forma. Kome i čemu je on dostojan? Joanikije Mićović ne može biti na tronu crnogorskih vladika ni po pripadnosti crkvi, ni po više nego oskudnim duhovnim kapacitetima.

Ako je centrala njegove crkve imala namjeru da podjele i antagonizme u Crnoj Gori podigne na viši nivo, onda je Joanikije pun pogodak. Rakovićev učenik je samim činom ustoličenja stavio do znanja koliko ima težine u njegovim riječima o pomirenju. Čovjek je oskudnih misaonih sposobnosti, zadojen i zagrižen u percepciji državotvornog i nacionalnog crnogorskog pitanja, nesposoban i začauren u prizemnoj matrici kojom se napajao tokom svog života iz najjadnijih mogućih izvora.

Neđe je čuo metaforu o pečurkama pa je u naletu pomiriteljskih poruka uspio da je uđene, i „pomiriteljski“ je poistovjeti sa Crnogorcima. Lomim se između namjere i neznanja, mada u kompletu sa često izgovaranim rečenicama premijereja Crne Gore i Joanikija o vještačkim podjelama, te pečurke dobijaju pun smisao. Nema sumnje, a siguran sam da mi kognitivne sposobnosti omogućuju da razumijem tu prizemnu i lišenu obrazovanja logiku, da je u njihovoj percepciji to vještačko zapravo sadržano u vještački stvorenoj novoj naciji čime je razbijena nacionalna monolitnost, kako je Zdravko i Jovan razumiju.

Nije ni čudo što jedan pop i jedan mašinac, obojica bez opšteg obrazovanja, ne razumiju i ne znaju ništa na temu naroda i nacija, kao socioloških i antropoloških kategorija, kad dobar broj akademika SANU govori o nacionalnim genima i kako će se Crnogorci jednog dana sigurno vratiti „svojim srpskim genima“. Čak će jedan polupjesnik i bolesnik reći kako će se sam gen pobuniti. Nešto mi šapće da su na tom tragu i Joanikije nejaki i Zdravko nejaki.

Da je Joanikije iz sve snage zapeo da se građani Crne Gore izmire u svetosavskom stadu najbolje govori pośeta mirotvorca, Milorada Dodika, manastiru Ždreba(o)nik. A kako i ne bi kad, kako reče Jole, iz Republike Srpske stižu samo poruke ljubavi, pomirenja, sloge. Ima jedan vic koji govori kako je Mujo polagao vozački ispit, pa ga pitali što znači znak na kojem piše Republika Srpska. Mujo ko iz topa odgovori, da okrenem kola i nazad. Ta ljubav je nadaleko poznata i vjerovatno je Joanikije dijeli sa Dodikom, onim nedonoščetom Stanivukovićem  i svim poštovaocima heroja poput Ratka Mladića, Raša Karadžića i inih.

Novi beogradski patrijarh, fan Džoni Štulića i satanske muzike po Amfilohiju Radoviću, naprasno se śetio univerzalnosti crkve, njenog ekumenskog karaktera, pa nas je zasuo pričama kako se crkva ne bavi politikom, kako ne poznaje nacije i kako je otvorena za sve ljude. Lijepo li to zvuči, ali malčice zveči, ima mnogo bruma i šuma.  Pričaše mi jedna moja prijateljica kako se njen otac nervirao kad je slušao vremensku prognozu i kad su pričali o sunčanom danu, a napolju lije kiša. Šćaše reći „pa pogledaj kroz prozor, oca ti j….“. Pa pogledaj kroz prozor, Porfirije Periću, ne ori nam po moždanim vijugama kao da smo društvo Joanikijevo iz djetinjstva. Eparhije Crkve Srbije se ničim drugim nijesu bavili u Crnoj Gori no isključivo politikom i nacionalnim inžinjeringom. Ne samo da su se bavile narečenim, nego su građanima Crne Gore skrojili vlast po svojim retrogradnim i opskurantnim standardima. Da nam ne bi Dritana i Ljalja ko zna đe bi obršili? Možda u Varšavskom ugovoru da izbjegnemo tri puta i tri hiljade puta da nam živo meso otpada od kostiju?

Premijerej je, pošto je sam sebe zadivio otkrivši svoju ratničku stranu, na konferenciji za štampu, nakon svinjarije na Cetinju, izvalio epohalnu glupost. Neće se nasilje na Cetinju izučavati niđe, jedino možda kod Putina, ali hoće ta rečenica kao egzemplar dokle može ići ljudska glupost. Premijereju je prebijanje građana na Cetinju, davljenje enormnim količinama suzavca, gađanje gumenim mecima – početak pomirenja u Crnoj Gori? Pošto čovjek mora da se spusti padobranom na taj misaoni nivo, vjerovatno je mislio kako će on batinom da ućera u nečije glave da se preobrate i tako postanu sretni članovi svetosavske zajednice. Moćan je taj ośećaj kad ti je batina u ruci. Još kad možeš, za razliku od tog bolešljivog zapada, kao premijerej da narediš hapšenje koga hoćeš. ‘Beš Ustav, ‘beš zakone, samo smetaju. A i tu je Draško Šoć da to pretvori u ustavnu i zakonitu rabotu. Odavno su on i mnogi nazovi pravnici, tužioci, sudije, skinuli Justiciji povez sa očiju, a tek će kad vlast formira pravosuđe po svom ćefu. Ako se ne varam, dobićemo u tužilačkom savjetu i genija koji je na suđenju svjedoka saradnika, kao advokat odbrane, pitao zna li ko je – Taras Buljba? Biće to trust mozgova!

Nego, ne znam jeste li primjetili da crnogorska vlast mnogo bolje stoje u Srbiji, nego u Crnoj Gori. Posebno kod srpske opozicije i opozicionih medija. Imaju pik na Mila, on je kriv što postoje odmetinici od srpstva u Crnoj Gori, on stoji iza svake pizdarije u Crnoj Gori, organizovao je državni udar na Cetinju sa ekstremistima i kriminogenim struktarama. Jado moj! Htio da onemogući hirotoniju koja se pet hiljada godina obavlja u Cetinjskom manastiru. Ma što pet, deset! Pa još htio da spasi kokain! I to sve u saradnji sa Vučićem. Hoće obojica da sruše melemnu vladu i Krivokapića. Kao otrgli se Vučiću Mandić i Knežević, nema kontrolu nad njima, pa mora sa Milom da ruši vladu i Zdravka. Muke su to. Fiskovi.

Lako je za Informere, Kurire, Aloe, ne vjeruje njima srpska ineteligencija, posebno opoziciona. Ali N1?! Kad N1 napravi prilog „Ko je Veselin Veljović“, ka’ što su pravili za Bin Ladena slične priloge, pa se tu još nađe novinarka podgoričkih Vijesti da objasni kako je za Veljovićevog vakta čovjeku ukraden bicikl, jednoj babi pita sa prozora i mnogo, mnogo toga. A vrh je bio kad je novinarka donijela ultramudri zaključak, uz pomoć voditeljke N1, da je time što mnogi policajci poštuju Veljovića faktički izvršen, ni manje ni više – nego državni udar. Jbt! Nije mala stvar. Ej, državni udar!

Milo im je smrt na oči. Mi njima želimo da i oni dobiju Mila koji će ih okrenutu zapadnoj civilizaciji, evroatlanskoj budućnosti, odvojiti od azijatskih hazjajina, a oni nama protežiraju smutljivog i nesposobnog Zdravka? Čuvaju ga od njega samoga. Paze da ne ode nijedan snimak đe kleči, ljubi pod, ljubi četnički postament, đe brka riječi, zapliće, priča gluposti, prijeti, ‘apsi. Kesić bi, samo ako hoće, na Zdravku mogao svaki put popuniti pola emisije. Da ‘oće! Svejedno što čitava vlada i vrh Parlamenta pride šene i čekaju da Vučko potapše bedra pa da se strmoglave Vučku pod skute. No ih Vučko čeka da puzeći dođu, ne da dotrče.

Ne razumije Zdravko Cetinje, iako se stalno sumnjivo predstavlja Katunjaninom. Miloševićeva kćerka godinama živi na Cetinju i niko je mrko ne pogleda. A jedan je Slobo. Malo nas je ko sve zadužio ka’ Śokica. Zdravko je zonska liga u odnosu na njega i opet mu đeca ne mogu s mirom biti u Beogradu. To je ta krunska razlika između nas i njih. I još mi njima želimo Britvu, a oni nama potuljenka, bogobojca i nesposobnjakovića. Pa nije u redu, drugovi Srbi!

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta