Srijeda, 1 Februara, 2023
Rubrika:

Očaj Milančeta iz Rasove i ožiljci na licu crnogorskog novinarstva

Pristati da služiš njemu i njegovom viđenju crnogorskog novinarstva kojim se diriguje iz jednog centra, po sistemu rada nekadašnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, Sovjetskog saveza ili Sjeverne Koreje, svejedno, znači privilegije, novac, status i perspektivu. Dobro, ponekad i po neku psovku upućenu urednicima koji ''ništa ne shvataju'', poneku kritiku da nijesu na liniji, da su od njih ''pametnija goveda iz moje Rasove''...

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Pokušavajući da dešifrujem tragiku aktuelnog trenutka Crne Gore, satkanog od krize identiteta, potrebe za samoponištavanjem i mitova gdje lažemo sebe i druge umišljeni da smo najbolji i najveći, najetjeh na Svetozara Marovića. Veli čovjek, dok je bio u naponu snage i na vrhuncu političkog utacaja sljedeće: „Ja sam tradicionalni Crnogorac, jer moji Grbljani su Srbi pa sam i ja Grbljanin, emotivni Jugosloveni sa prostora Boke, Bokelji u smislu onoga što Crna Gora jeste“.

E pa sad, saberi se majčin sine, stavi prst na čelo i dešifruj misao i identitetski profil čovjeka koji je dvije decenije bio ideolog vlasti i jedna od najbitnijih karika u svemu što se oko nas dešava. Ta kompilacija Crnogorstva, grbaljskog Srpstva, emotivnog Jugoslovenstva i Bokeljstva utkanog u Crnu Goru, zaista je slika onoga što živimo danas. Čak živopisnija od onih kučića koji su se u fazi tjeranja nanizali jedan iza drugoga, čineći neopisiv doprinos deskripciji savremene, dritanovske Crne Gore.

Taman kad sam pomislio da, odustajući od dešifrovanja Sveta Marovića, nikada više neću naići na rebus koji će mi na domaćoj političkoj sceni izazvati toliki poremećaj u varenju, naletjeh na čudo božije! Kakav Sveto, kakvi kučići u tjeranju, ovo što slijedi je opis nad opisima, slika nad slikama naše stvarnosti: oko iste stvari, tumačeći jednu metaforu kao što mali Perica objašnjava astronomiju, ujedinili su se Željko, Ljaljo Bečić, Ljubo Filipović, Dritan, Mićo, ona Đurovićka iz Skupštine i neka, meni nepoznata žena iz kabineta predsjednika! Pokušajte da zamislite događaj, pojavu, proces, dešavanje…o kome ili o čemu isto misle Vijesti, Demokrate, Bemax analitičar, SNP, URA  i služba predsjednika države! Ne znam, možda bi ih tako ujedinio smak svijeta, mada sumnjam da bih imao priliku da se u to uvjerim. Valjda ni oni. Nedostao je jedino Marko Milačić, pa da kompletna, šarolika politička scena Crne Gore bude zastupljena. Nakon toga, čak bi i Sveto Marović morao početi da govori kako je Crna Gora konačno – pomirena!

Kakav Sveto, kakvi kučići u tjeranju – oko iste stvari, tumačeći jednu metaforu kao što mali Perica objašnjava astronomiju, ujedinili su se Željko, Ljaljo Bečić, Ljubo Filipović, Dritan, Mićo, ona Đurovićka iz Skupštine…

Što je to, dakle, što tekst „Očajne domaćice u službi srpskog sveta i Kremlja“ ima, a što bi moglo da zasmeta svima koji su odlučili da tim povodom odapnu otrovne strelice na autora?

Najprije, svi odreda optužili su portal Aktuelno za mizoginiju i nedopustiv odnos prema ženama. To bi bilo sasvim u redu kada bi bilo tačno. Ali, takav stav jedino može da sugeriše kako većina potpisnika reagovanja, nije ni pročitala tekst, već samo naslov! Da jesu, shvatili bi da se termin „očajne domaćice“ koristi isključivo kao aluzija na kultnu američku tv seriju u kojoj se privilegovane žene više klase bave „problemima“ na koje nailaze u svom, inače lagodnom životu.

Sad kad bolje razmislim, da sam znao da će tekst nastati i ko će sve na njega reagovati, sugerisao bih autoru da „očajnim domaćicama“ i „domaćinima“ nazove i svoje kritičare, autore manje ili više nepismenih tvitova koji, osim što pojedu ručak, nemaju nikakve druge obaveze do da kontrolišu, prate i cinkare one čije im je novinarsko autorstvo često nedokučiv ideal.

Uostalom, sve i da su kritike upućene na račun tri ambasadorke prijateljskih zapadnih država i organizacija prizemne, a nijesu, gdje to piše da sloboda medija (za koju se i one deklarativno zalažu) ne dozvoljava da se nečiji rad sagleda na objektivan i analitičan način, uz kritike koje mogu biti lični autorov stav ili stav grupe novinara koji su ga analizirali? Zar su ambasadori moćnih zemalja nedodirljivi samo zato što su im države moćne? Ili možda treba da se ćuti o njihovom radu samo zato što su u pitanju žene?

Da li su zapadne ambasade u Crnoj Gori nepisanim zakonima zaštićene od kritike?

One ipak glasno ćute

Nije sporno da njihove ekselencije Rajnke, Medoks i Popa treba da u Crnoj Gori imaju uvažavanje i gostoprimstvo u skladu sa najvišim standardima diplomatije i onoga što je u tradiciji crnogorskog naroda. Ali, one nijesu ovdje došle da se u svojstvu inžinjera bave trasom autoputa Mateševo-Boljare, ili da rade na uspostavljanju 5G mreže. Njihova misija, osim što je diplomatska, istovremeno je i politička i od veoma velikog je značaja za političke procese u državi. Ova naša, osim što je u političko-pravnom haosu, ima i elemente protektorata.

Nigdje u diplomatskoj teoriji i praksi ne piše da je nepoželjno ili zabranjeno, komentarisati pa i kritikovati rad diplomata na službi u jednoj zemlji. To se posebno odnosi na onaj dio njihove diplomatske aktivnosti koji je javan, mada i novinarska, istraživačka saznanja o njihovim tajnim diplomatskim aktivnostima (ako su nesporno utvrđena) treba da budu komentarisana u skladu sa pravom javnosti da zna.

To što je nekim nepisanim pravilima funkcionisanja političkog života u Crnoj Gori javnosti nametnuta teza kako je diplomatska aktivnost stranih ambasada nešto što uživa visok stepen nedodirljivosti i prava na konspirativnost, druga je stvar. Ipak, od prije par godina živimo u nekoj malčice drugačijoj Crnoj Gori “na koju se moramo navikavati”, pa bi i neka nepisana pravila mogla izgubiti nekadašnje značenje. Uostalom, nije li Demokratski front, dok nije postao dio većine, godinama gradio svoju političku poziciju upravo na kritici diplomatskih predstavnika SAD, Velike Britanije i Evropske unije? Pa to nije smetalo predstavnicima tih država da ugoste gotovo sve političke prvake DF-a od Brisela do Vašingtona!?

Demokratski front: Prvaci napada na zapadne ambasade

Kad bolje pogledam, ispada da se sva hajka na autora teksta koji je objavio portal Aktuelno svodi da primjedbu da je uvrijedio tri diplomatske predstavnice tako što ih je nazvao „očajne domaćice“. Ako tu primjedbu odagnamo kao prvorazrednu glupost, ili diplomatskim jezikom rečeno – nesporazum, šta onda ostaje od kritike spornog teksta? Da li je neko možda osporio osnovnu tezu izrečenu u njemu da su najmanje dvije od njih tri značajno doprinijele smjeni vlasti 30. avgusta 2020. godine i dovođenju na čelo države kleronacionalističkih stranaka koje su za samo dvije godine devastirale sve što se devastirati može u državi Crnoj Gori? Spori li neko da one glasno ćute na klerikalizaciju Crne Gore, na sve jači stisak velikosrpske asimilatorske šape, ne sve devijacije koje je nova vlast naslijedila od stare, ni ne pokušavajući da ih popravi, nego se samo ukapajući u njih? Je li istina da ambasadorke najmoćnijih država svijeta svojim ćutanjem tolerišu širenje anticrnogorskog, antizapadnog i anticivilizacijskog uticaja srpske i ruske državne politike prema državi, članici NATO? I zašto već jednom ne odgovore imaju li sugestiju iz svojih država da Crnu Goru „puste niz vodu“, da dozvole da se utopi u „srpski svet“ i da nestane sa mape svijeta upravo onako kao što su njihovi prethodnici dozvolili da nestane 1919. godine?

Kao neko ko je 22 godine radio za američku Vladinu agenciju, dozvoljavam sebi pravo da takva pitanja, uz puno uvažavanje njenog ljudskog, profesionalnog i dipolomatskog integriteta, postavim najprije ambasadorki SAD, njenoj ekselenciji Džudi Rajzing Rajnke.

Ili će sve opet ostati na onoj situaciji od 1. septembra 2020. godine kada sam od mog urednika iz redakcije Voice of America očekivao poziv i sugestiju kako da se postavim prema smjeni vlasti koja je uslijedila nakon 30 godina. Poziv sa tom temom, nikada se nije desio, iako je taj isti čovjek tačno znao šta da traži od mene, recimo, kada je Crnu Goru trebalo uvesti u NATO. A znao je da postavlja crkveni tepih ispred zgrade Televizije u Vašingtonu kada u nju ulazi Milo Đukanović, dok to nije radio ako bi mu gost bio Aleksandar Vučić.

Ožiljci će biti trajni

Kada se sve to dobro izanalizira, ispada da je onu papazjaniju od reakcija na tekst u portalu Aktuelno, moglo produkovati jedino ujedinjenje raznorodnih struktura oko višeg cilja. Recimo da se taj cilj u ovom slučaju može definisati kao „odbrana vrijednosti tradicionalnog crnogorskog gostoprimstva“. No, zagrebe li se još dublje ispod površine, postoji jedan još viši, zasnovan na poziciji, moći i uticaju jednog čovjeka.

Milan Roćen: Glavni i odgovorni urednik gotovo svih medija u Crnoj Gori specijalizovan za hajke i spletkarenja

Priznajem da nikada sebi neću uspjeti da objasnim odakle u političkim i poslovnim krugovima crpi moć i uticaj opskurna i nimalo harizmatična figura koja se zove Milan Roćen. E sad, vjerovali vi meni ili ne, sve one raznorodne persone – od Željka i Dritana do Ljalja i Brajovićke, objedinjava naklonost, poštovanje, podređenost, podaništvo, poslušnost ili zahvalnost upravo honorarnom savjetniku predsjednika. I gotovo svima koji su reagovali u odbranu „svetinja“, pardon ambasadorki, to je naložio upravo Milan Roćen. Eto, možda nije Bečiću koji je to učinio po inerciji i navici iz vremena uoči smjene vlasti da često ulazi kroz južnu kapiju američke ambasade, sve dok domaćini nijesu shvatilli da se iz SNP-ovskog šinjela teško postaje američki čovjek.

Tek, zajednički sadržalac besprizornog napada na portal Aktuelno i slobodu medija, vođen razlozima osvete zbog niza analitičkih tekstova o njegovom liku i djelu, upravo je lirska, kremaljska duša velikog prijatelja ministra odbrane Rusije Sergeja Šojgua, veliki poznavalac ruske književnosti i koordinator djelovanja većine crnogorskih novinara ne samo suverenističkog bloka – Milan Roćen.

Pristati da služiš njemu i njegovom viđenju crnogorskog novinarstva kojim se diriguje iz jednog centra, po sistemu rada nekadašnjeg Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, Sovjetskog saveza ili Sjeverne Koreje, svejedno, znači privilegije, novac, status i perspektivu. Dobro, ponekad i po neku psovku upućenu urednicima koji ”ništa ne shvataju”, poneku kritiku da nijesu na liniji, da su od njih ”pametnija goveda iz moje Rasove”…

Odbijanje služenja Roćenu, znači progon, trajnu zabranu rada u javnom sektoru, naredbu moćnim privrednicima da takvu osobu ne smiju primiti u svoju firmu, a bogami i nesigurnost za fizički integritet.

Koordiniranje crnogorskim medijskim prostorom, Roćenov je zadatak koji on neumorno radi više od dvije decenije (sa povremenim prekidima, zavisno od neke druge funkcije). Zato vam portali kojima on šefuje neodoljivo liče jedan na drugi. I zato je u njima nepoželjan svak ko ne prihvata da mu se sugeriše pravac u kojem kao novinar treba da djeluje.

Zato su i reakcije na tekst portala Aktuelno bile onako uniformne. I tako će biti sve dok biologija ne učini svoje. No, ožiljci na licu crnogorskog novinarstva će ostati i nakon Milana Roćena. Sloboda medija koju on zagovara, razlikuje se od istinskog poimanja te slobode, taman onoliko koliko se rusko shvatanje demokratije sukobljava sa zapadnoevropskim. Okonča li se što prije takvo nakaradno, roćenovsko poimanje profesije kakva je novinarstvo, biće bolje za sve. Ponajviše za NJ.V. istinu.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

2 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Bokelj
30.11.2022-12:22 12:22

Kompromis nas je i doveo dovde moj Redžo!!

Pe Pera
01.12.2022-11:43 11:43

Pa i milo je pričao da je srbin ali o tome ne smiješ pisat a maetrijala ima ohohoooooo