O viševjekovnoj autokefaliji Crnogorske pravoslavne crkve koju velikosrbi osporiti ne mogu

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Istorijska i kanonsko-pravna autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve (kroz povijest ona je imala različite nazive: Zetska mitropolija, Crnogorska mitropolija, Cetinjska mitropolija, Pravoslavna crkva u Crnoj Gori, Crnogorska crkva…) je potvrđivana na taj način što je ona bila, samostalna, nezavisna i ravnopravna u međusobnim odnosima, kako sa Carigradskom patrijaršijom i Ruskom crkvom (Petrogradskom Mitropolijom), tako i u međusobnim odnosima sa drugim pomjesnim autokefalnim crkvama, sa kojima je održavala kanonsko-pravne i bogoslužbne (liturgijske) i druge odnose.

Sve autokefalne pomjesne pravoslavne crkve  priznavale su i poštovale njenu ostvarenu i afirmisanu, vjekovnu, autokefalnost (kanonsku, crkvenu nezavisnost, samostalnost, suverenitet) u pravoslavnom svijetu.

Političko-ideološki negatori, u prošlosti i sadašnjosti, njene viševjekovne autokefalnosti, kao i legitimnog prava na njeno postojanje, uvijek, svjesno i namjerno pretućkuju istorijske i pravne činjenice koje o tome pouzdano i akribično svjedoče, a sve to oni čine sa konkretnim ciljem pokušaja podrivanja državne nezavisnosti Crne Gore i velikosrpske nacionalne, etničke i kulturne negacije  samonike crnogorske nacije i građasnkog društva u modernoj Crnoj Gori.

Relevantno je, ovom prilikom, javnosti prezentirati da još 1889. arhimandrit Nićifor Dučić o tome sasvim precizno piše: »Carigradska patrijaršija nije imala mogućnost da vrši duhovnu kanoničku vlast nad Crnogorskom crkvom. Ruski Sinod priznao je Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori autokefalnom za vrijeme slavnoga mitropolita crnogorskoga Petra I Petrovića-Njegoša«.

(Nićifor Dučić, »Književni radovi«, knjiga 9, Beograd, 1889, str. 245).

Koherentno tome, višedecijski sekretar Crnogorske crkve i član njenog Svetog Sinoda (od ustanovljenja nakon 1903) protođakon Filip Radičević je 1889. g., tvrdio je:

»Pravoslavna naša crkva kao autokefalna, nezavisna je. Ona se kao takva odnosi prema Ruskom Sinodu, Carigradskoj i drugim patrijaršijama, kao i ostalim autokefalnim crkvama.

Sve autokefalne pravoslavne crkve priznaju nezavisnost Crnogorske crkve, svagda joj dostavljaju događaje koji se u pojedinim crkvama zbivaju, na primjer, kad koji patrijarh dolazi na upravu svoje crkve«

(Vidi opširno o tome: Filip Radičević, »Pravoslavna crkva u Crnoj Gori«, Prosvjeta«, državni časopis, X, Cetinje, 1889, str. 322-327).

U tekstu koji dalje slijedi javnosti prezentiram i pismo Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu  od 1. maja 1908. godine, koje glasi:

“Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Knjazu Gospodaru Nikoli I- Topolica

Bog vjerni čuvar Crne Gore kroz duga i teška vremena očuvao je njenu političku nezavisnost i crkvenu autokefalnost. Za ovo zasluga pripada Vašemu Uzvišenome Domu, iz koga su na kormilo državno i crkveno dolazili veliki muževi, duhovni pastiri i svjetski vladari, koji su vazda znali visoko držati ugled Crne Gore.

Između mnogijeh savremenijeh reforama koje je Vaše Kraljevsko Visočanstvo na sreću i blago Crne Gore blagoizvolilo sankcionisati i sveta crkva bila je usrećena duhovnijem zakonima Pravoslavnih Konsistorija i Svetog Sinoda.

Saglasno Ustavu Svetog Sinoda danas prvi put okupljeni sinodski članovi na prvome mjestu za svoju svetu dužnost smatraju, Vašemu Kraljevskom Visočanstvu i Vašemu Uzvišenome Domu izjaviti svoju vjernost i nepokolebljivu odanost. U isto vrijeme Sinod najponiznije, Vama Uzvišeni Gospodaru najtoplije blagodari za nebrojena dobra, koja ste crkvi svojoj učinili.

Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Vaš Uzvišeni Dom i Crnu Goru Sveti Sinod preporučuje promislu Svevišnjga.

Smireni molitvenici:Mitropolit Mitrofan, predsjednik,  naim. episkop  Kiril Mitrović, član, arhimandrit Mihailo Dožić, član, iguman Prokopije Vračar, član,  protođakon Filip Radičević, član, protojerej Aksentije Bojović, član, protojerej Pavle Petrović, član, sekretar  Svetoga Sinoda đakon Ivo Kaluđerović”.  

(»GLAS CRNOGORCA«, Cetinje, broj 19, od 3. maja 1908, str. 1.).  

Knjaz Nikola I Petrović Njegoš proglašen je 1910. godine za crnogorskoga kralja. Između mnogobrojnih čestitki koje je tim povodom primio i čestitku Njegove Svetosti Patrijarha Antiohijskog Grigorija. Ona u prevodu sa arapskog jezika glasi:

“Njegovom Veličanstvu

Preblagočestivom Kralju Nikoli I

Petnaesti avgust, blagosloveni dan, koji mi napominje milosti i obimne blagodati, Našega Gospodara, Boga, jer tog istog dana 1906. godine ja sam uzašao po milosti Svetoga Duha na presto Patrijaršijski Prvoprestolnih Apostola Petra i Pavla, danas postaje izvor radosti i veselja za Sveto Pravoslavlje cijelog svijeta, jer danas vidimo Vašu glavu, obasutu poštovanjem i obožavanjem, a tako i mudrošću ispunjenu, koje Vas je učinila predmetom uvažavanja i divljenja Velikodušnih Ruskih Careva.

S kojom ste mudrošću znali upravljati predstojno Vašu Srećnu Knjaževinu kroz čitavo po vijeka, okrunjenu pravoslavnom krunom i kao što to vidi Vaš vjerni narod, radan i hrabar, predan pravoslavlju i gleda svoga omiljenog Knjaza na dostojanstvu Njihovih Veličanstava Kraljeva.

Sasvim je dakle pravedno da danas naše duše veličaju Gospodara a naši duhovi da se raduju u Gospodu, koji je naš spasitelj, i za to Antiohiska crkva uzimlje udjela u velikoj radosti svoje sestre Svete Crnogorske Crkve. Smatrao sam dužnošću da otslužim sa svim mojim patrijaršijskim klirom u prisustvu velikog broja moje pastve svetu liturgiju, namijenjenu Vašem Veličanstvu vozljubljenom u Gospodu.

Ja ovim uzimljem slobodu da podnesem Vašem Kraljevskom Prestolu moja Patrijaršiska čestitanja i moje očinske želje duboko iskrene, moleći Gospoda i Cara Careva, da Vas sačuva još svetom desnicom za dug i presrećan život na korist i na sreću države koju Vam je Svevišnji povjerio, da sačuva Nj. V. Preblagočestivu Kraljicu Vašu uzvišenu Suprugu, Nj. Kr. V. Knjaza Našljednika i cijelu Kraljevsku porodicu, da blagoslovi Vaš Narod i uzdrži i štiti Vašu Slavnu Kraljevinu.

U znak blagoslova slobodan sam poslat V. Veličanstvu ikonu Sv. Bogorodice, zaštitnice naše patrijaršijske katedralne crkve, i kao dokaz moje istinske ljubavi prema V. Veličanstvu i mog velikog veselja za ovaj srećan dan, ja se usuđujem upraviti Vam ovo pismo, sa kojim Vam podnosim moje duboko poštovanje.

Neka je milost Božja s Vama i neka Vas prati.

Čast mi je biti Vašega Veličanstva vrlo vatreni i ponizni molitvenik u Hristu

Damask, 15. avgust 1910.

Grigorije

Patrijarh Antiohiski i cijelog istoka”.

(“GLAS CRNOGORCA”, Cetinje, od 18. decembar 1910, strana 1).

Prethodno, integralno navedeni, dokument izričito govori da je Antiohijska Patrijaršija, na čijem se čelu 1910, nalazio patrijarh Grigorije, kanonsko-pravno priznavala autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, kao što su je, tada, kao i znatno ranije, prizvavale i ostale pravoslavne autokefalne crkve: Carigradska patrijaršija, Ruska crkva (Petrogradska Mitropolija), Jerusalimska i Aleksandrijska patrijaršija, kao i druge pomjesne crkve, među kojima se (od 1879) nalazila i Srpska crkva u Srbiji (autokefalna Beogradska Mitropolija, Pravoslavna crkva u Kraljevini Srbiji).

Postojanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve eksplicitno dokazuje sačuvana obimna arhivska dokumentacija. Iz nje ću ovom prilikom izdvojiti nekoliko svjedočanstava kojima olako mogu pobiti, kao obmanjivačke, sve konstrukcije kojima se hoće negirati postojanje Crnogorske pravoslavne crkve. Da je Crnogoraka pravoslavna crkva bila autokefalna govore i zapisi dr Gavrila Dožića. Naime, Gavrilo Dožić (1881-1950), episkop raško-prizrenski, episkop pećke eparhiije Crnogorske pravoslavne crkve i član njenog Svetog Sinoda, po ukidanju Crnogorske pravoslavne crkve, od 1920. do 1938. godine, bio je mitropolit crnogorsko-primorske eparhije Srpske pravoslavne crkve, kao i patrijarh Srpske patrijaršije u periodu od 1938 do 1950. godine. Takođe, 1910. godine mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofan Ban slavio je značajan jubilej -25-godišnjicu arhijerejske službe.

Primio je tada Mitrofan Ban brojne čestitke iz zemlje i iz inostranstva, a jednu od njih uputio mu je i dr Gavrilo Dožić iz Soluna. Dožić taj jubilej Mitrofana Bana komentariše ovako:

 »Meni bi bila dužnost ne smao moja skromnost da uzme učešća, već da budem inicijator i, u okolini u kojoj sam se nalazio, da i drugi izvrše ono što su bili prema tome znamenitom momentu u istoriji Crnogorske ckve«.

(Vidjeti o tome: »Spomenica o dvadesetpetogodišnjici arhijerejske službe njegovog Visokopreosvještenstva Mitropolita Crne Gore Mitrofana Bana«, Cetinje, 1911, štampano u Kraljevskoj crnogorskoj državnoj štampariji«)

Kralj Nikola je zborio da je Crnogorska pravoslavna crkva autokefalna. Tako je 1913. godine, kad je dr Gavrilo Dožić određen da bude episkop pećke eparhije Crnogorske pravoslavne crkve, kralj Nikola, tim povodom, rekao i ovo: 

»Gospodo, može li biti ljepšega dana za našu autokefalnu pravoslavnu crkvu od ovoga, u kome sa našega Cetinja spremamo, dr Gavrila Dožića, vrijednog sina zemlje ove na njegovu službu bogu i narodu«.

 (Vidjeti o tome: »Glas Crnogorca« od 30. XI 1913, br. 55, kao i »Cjelokupna djela kralja Nikole I Petrovića Njegoša«, Cetinje 1969)

Mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslave crkve u periodu od 1884 do 1920. godine, kada je nasilno ukinuta, bio je Mitrofan Ban (1841-1920). On je 1910. godine, u pismu, koje je zahvalnica na pozdravni govor kralja Nikoli, naveo i ovo: 

“Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Premilostivi Gospodaru,

Četrdeset godina već je prošlo, od kako mi je velika sreća udio pala da stupim na službu Crnogorske crkve-na službu Vaše, Gospodaru, junačke države”. 

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta