O tragediji i bestijalnom zločinu u Rokočima (Cucama) 1923. godine

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Vijest  o  svirepom  ubistvu porodice Petra Zvicera zabilježili su i listovi »Narodna riječ«, br. 31 od 2. maja 1923. godine i »Crna Gora«, br. 28 od 4. maja 1923. godine. “Narodna riječ” u pomenutom broju objavljuje članak naslovljen “Krvava i strašna drama u Cucama”. U tom članku se navodi da su oružane snage upale u kuću Petra Zvicera u Cucama i “pretukli majku, ženu i brata od 14. godina odmetnika Zvicera, njegovu sestru ubili na 20-tak metara od kuće, a potom su kuću sa ubijenima zapalili. Od cijele porodice ostala je tom prilikom baba odmetnika Zvicera, stara preko 80. godina…koja je iza izvršenih ubistava i paljevine kuće odmah poludjela. Bilo je i ranije paljevina i ubistava u Crnoj Gori, ali ovakvog kasapljenja baba i djece, kasapljenja i paljenja u kući leševa žena i djece, nije zapamtila ni stara ni nova Crna Gora”[1], navodi “Narodna riječ”. U još jednom tekstu na tu temu u jednim od narednih brojeva ponovo je pisala “Narodna riječ”.

Prenoseći taj članak integralno, crnogorski emigrantski list “Crnogorski Glasnik”, Detroit, SAD, 1923. godine, u redakcijskom tekstu na njega reaguje tvrdeći da je list “Narodna riječ” glasilo beogradske Demokratske stranke Ljube Davidovića i drugih, pa dodaje sljedeće: “Demokrati i radikali su se zavadili, pa jedni druge sad optužuju, a da nije toga, mi za ovo ubistvo, nezapamćeno varvarstvo u istoriji, ne bi znali. …Urednik “Narodne riječi”, ne smije javno i otvoreno da reče, da je ovo divljaštvo izvršila policija kralja Aleksandra i Nikole Pašića, jer bi došao s onu stranu brave- pa veli drugim riječima-ova krvava drama utoliko je misterioznija, u koliko se priča, da su uoči izvršenja ovoga strašnoga zločina, 26. prošlog mjeseca, oko kuće krstarile dvije žandarmerijske patrole, jedna od Grahova, a druga od Čeva, pa ipak nijesu uspjele ni da spriječe ovo nečuveno varvarstvo, niti da uđu u trag izvršiocima ovoga zločina. Dakle, jasno ko sunce je«, piše dalje da urednik »Narodne riječi«  »drugim riječima jasno kaže, da je ovo u istoriji nečuveno varvarstvo izvršila žandarmerija kralja Aleksandra i Nikole Pašića, pa ko ima uši, neka čuje, a ko ima oči, neka vidi.

Mi naročito skrećemo pažnju na ova varvarstva onoj braći Crnogorcima, koja još slijepo vjeruju u demokratizam Srbije i Karađorđevića, a tako i onoj braći koja vele: mi smo Crnogorci! Hladnokrvno sve ovo posmatraju, a biva da se i naljute, kad se upozore, da stupaju u redove boraca.

Istina, Petar Zvicer je odmetnik i ne priznaje srbijanske vlasti, i njega trebali bi Srbijanci osuditi i kazniti, a ne ubiti mu familiju i kuću mu zapaliti. Što ovako nijesu ni divljaci radili.

Mi im poručujemo: Žarite, braćo Srbinaci, palite, ubijajte, ali znadite, da ćete sve ove zločine platiti i Bogu i narodu, dok god jednog Crnogorca teče”, završava svoj komendar uredništvo detroitskog “Crnogorskog Glasnika”.

Doktor pravnih nauka Sekula Drljević  objavio je i svoj govor održan u Narodnoj Skupštini Kraljevine SHS u Beogradu 16. februara 1926. godine, u kojemu je naglasio, između ostalog, i ovo:

»Crna Gora pretvorena je u vježbalište zločinačkih instikata državnih organa, čega su žalosni svjedoci, mnogobrojne ljudske žrtve, preko pet hiljada popaljenih domova i mnoga druga poništena imovina, i što je najstrašnije: »Krv što ledi, oči što zatvara, što kameni i što poražava« – pepeo spaljene majke sa đecom na sred onoga istočnika slobode, na samom podnožju Lovćena! Mjesto, na kome su Turci spalili, ne Sv. Savu, nego mošti Sv. Save, svetinja je.

Mjesto, na kome je spaljena majka sa đecom, ostaće sveto mjesto dok je Lovćena i njegove Crne Gore. (Milutin Tomić: To su učinili tvoji birači). Ne, nego državni žandarmri, oni isti koji su tebe ovamo poslali. (Milutin Tomić: Imao si svega 700 birača u tom srezu). Tako ti je istina sve što govoriš (Dugotrajna vika i protesti. Radikali dižu zaglušnu graju. Predsjednik zvoni).

Nije mi namjera, da razgrebam po ranama prošlosti, ali sam morao ovoliko reći, da jače istaknem, koliki zločin vlada ne samo prema Crnoj Gori nego, i to u daleko većem stepenu prema državnoj zajednici, svojim odbijanjem, da država naknadi prouzrokovane materijalne štete.

Sve posljedice ne dadu se popraviti, jer su mnoge od njih nepopravive. Nemoguće je dići mrtve iz grobova, ali je moguće ispaliti popaljene kuće i uništenu imovinu« [2] , apostrofira u tome govoru dr Sekula Drljević.

U ovom govoru dr Sekula Drljević pravi jasnu aluziju na stradanje familije Petra Zvicera, na spaljivanje njegove đece i žene u Cucama.

Emigrantski crnogorski list »Crnogorski glasnik«, broj 73, Detroit, SAD, 1925. godine, u članku »Govor dr Sekule Drljevića u verifikacionom odboru«, piše da je vođ Crnogorske stranke u Beogradu 1925. godine govorio o teroru nad crnogorskim narodom, kojeg je provodio režim Radikala, pa, između ostalog, konstatuje da veliki je župan Zetske oblasti KSHS »išao u svako okružno mjesto i po selima, i na javnim zborovima govorio je i ovo: Ko ne glasa za radikale, neće dobiti penziju, a vi već znate šta ću ja s njim učiniti. Kad se sjetite da se to govori u otadžbini Mijuškovića, ubijenog zlikovački u zatvoru, u otadžbini, u kojoj su spaljeni žena i djeca na sred Katunske nahije, morate priznati da je ta prijetnja ozbiljna i može da upliviše na izbore, i kad uzmete u obzir da je kapetan Kalabić, ubica Šćepana Mijuškovića, poslije ubistva od kapetana druge klase proizveden za kapetana prve klase«, istakao je Drljević.

O masakru nad porodicom Petra Zvicera pisao je i Savić Marković Štedimlija u svojoj knjiizi »Gorštačka krv-Crna Gora 1918-1928« na strani 37 sljedeće:

  “Petar Zvicer, jedan mladi Crnogorac, iz Cuca, osumnjičen da stoji u vezi s ustanicima, a zbog pritisaka i neprestanog zlostavljanja od vlasti, odmetnuo se jednoga dana, ne smijući im više povjeriti sudbinu svoga života. Poslije izvjesnog vremena data mu je garancija da će dobiti slobodu, samo da se povrati kući, pošto inače nije bio učinio nikakvo kažnjivo djelo. Čim se na taj poziv predao, vezan je i predan jednoj žandarmerijskoj patroli da ga zavede i ubije. On je pobjegao ispred nje prije nego je uspjela da izvrši svoj zadatak i ponovo produžio komitovanje, ne čineći nikakve štete, sem ukoliko je to morao u nužnoj odbrani.

 Kod kuće mu je ostala cijela porodica: baba Đurđa od sto godina, majka Anđa od šesdeset godina, žena Zagorka od dvadesetri godine, sestra Plana djevojka od dvadeset godina i brat Vidak dječko od četnaest godina.

Oko pola noći između 24. i 25. aprila 1923. god. došli su njihovoj kući šest žandarma. Bez ikakvog objašnjenja, kao izvršujući donijetu presudu, poklali su noževima cijelu porodicu, sem stare babe Đurđe.

Da bi njihov krvoločni zločin bio grozniji njoj su ostavili život i izveli je pred kuću, da svojim očima, prije nego će od užasa da svisne poput Majke Jugovića vidi, kako joj u plamenu kuće sagaraju mrtvi leševi poklane porodice.

Na tome mjestu danas je jedna gomila kamenja, jezivi spomenik divljaštva i primjera nenadmašno mučeničke smrti nevinih žena i djece, vječiti podsjetnik Crnogorcima na dane najtežih stradanja u istoriji njiove otadžbine, koji se neće zaboraviti ni od mnogih docnijih pokoljenja…”, pisao je 1928. godine S. M. Štedimlija.

Tragedija porodice Petra Zvicera bila je predmet i jednog proglasa Crnogorske narodne omladine, upućenog 1937. godine crnogorskom narodu, povodom godišnjice  poznatih Belvederskim događaja[3].

Komandir i ustanik Todor Milov Borozan u svom memoarskom zapisu pod naslovom »Crna Gora- nekada i sada«, navodi da je 1918. godine Crnu Goru okupirala srpska vojska pod komandom pukovnika, kasnijeg generala, Dragutina Milutinovića, koji je, kako Todor Borozan piše: »za njegove operacije i ratne zasluge u Crnoj Gori dobio unapređenja i odlikovanja. A kad je preminuo taj strateg i osvajač Crne Gore donijele su beogradske novine njegove velike ratne zasluge koje je učinio u Crnoj Gori. O tome će pričati potomstvo Crne Gore koliko je u njoj popaljenih i zatvorenih domova. Iza ovoga su se borili komandanti za Crnu Goru sve po pušci i krvavoj ruci kao što je bio čuveni i oglašeni Stojan Popović, koji je birao sa sobom ljude kako ono kaže pjesma bez kutnjika i bezobraznika koji nema ni srca ni duše da zlo čine da srca naslade. To je dokazato sa postupkom junaka i čovjeka komandnata brigade Šćepana Mijuškovića, kojega su isprebijanoga bacili u jamu da sakriju svoj zločin, kao i porodicu Petra Zvicera, staru majku, ženu i troje nejake đece zatvorili u kuću i onda je zapalili đe je žalosna porodica i sagorela. Pa što je bilo sa serdarom Jokom Jovićevićem, kojega ukradoše na sred Cetinja i tek deseti dan nađoše putari u dubinu na putu Cetinje-Budva na kilometru desetom ili dvanaestom«, navodi, pored ostalog, Todor Milov Borozan.

O tagičnom kraju porodice Petra Zvicera pisali su i brojni drugi autori.

Tragediju crnogorskog naroda koja ga je snašla u vrijeme poslije 1918. godine pod okupacionom srpskom vlašću opisuje i književni stvaralac pisac i pjesnik Radovan Zogović u noveli »Nerazdvojni«. O zločinu nad porodicom petra Zvicera pisao je i dr Danilo Radojević u novinskom članku »Pogibija čuvenih crnogorskih komita«, kojeg je objavio u listu »Liberal«, u broju za februar- mart 1991. str. 27 i 28.

Književnik Marko Vešović u jednom polemičkom tekstu, objavljenom u »Monitoru«, br. 592, od 22. februara 2002. godine, na strani 53, veli, između ostalog, i o zločinu nad porodicom Petra Zvicera, konstaujući i ovo: »Slučaj sa Zvicerima krajnji je domet velikosrpske okrutnosti u službi pravljenja Države«. Marko Vešović u tome svome tekstu konstatuje da Srbi »majku Petra Zvicera nijesu ni pipnuli, osim što su je svezali za trešnju pred kućom koju su potom spalili skupa sa njenom snahom i unučadima«. U istome tekstu književnik dr Marko Vešović navodi kako mu je Maka Luković pričala, vezano za zločin nad familijom Petra Zvicera,  ovo: »Majka Petrova svezana za trešnju gledala je kako joj gori dom i slušala pisku unučadi i vrisku snajinu iz ognja. Od toga je izluđela. A kad su ljudi ušli unutra, sve izgorjelo, jedino na jedne stube obješena visi torba od kostrijeti, a Petrovoj ženi na glavu stoji pletenica. Kad u kuću ostane koja stvar neizgorjela, naši su stari vikali da kuća gori a amanet stoji. Ta torba bila je amanet. A snajina pletenica – ko da je vatra nije dovaćala!. To pamtim ko da je juče bilo«, bilježi Marko Vešović.

[1] O tome je pisao i zagrebački časopis »Evolucija«, sveska 6-7-8, za jun, jul i avgust 1936. godine, god IV, str. 301.

[2] Vidjeti o tome: Dr Sekula Drljević, »Centralizam ili federaluzam«, Zemun, 1926, str. 42 i 43

[3] O tome je pisao i dr Niko Simov Martinović u knjizi »Radnički pokret u Crnoj Gori«, Beograd, 1955, str.19. To pominje i dr Dimitrije-Dimo Vujović u knjizi »Ujedinjenje Crne Gore i Srbije«, Titograd, 1962. str. 517, konstatujući da je taj zločin izvršila srpska žandarmerijska patrola, ali ne pominjući imena počinilaca zločina niti žrtava. O tome vidjeti i:  Mile Kordić, “Crnogorska buna 1919-1924”, Beograd, 1986, str. 296-297.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta