O, sveta podlosti!

Za aktuelno.me

Piše: Milenko A. Perović

Spaljivanje filozofa, jeretika i „vještica“ u Srednjem vijeku uvijek je bilo praćeno opštenarodnim veseljem, kao kad turbo-folk „zvijezde“ dođu u Budvu da „koncertiranjem“ spale potonje ostatke kulturne politike Crne Gore.

Kao što svjetina u Budvi urođenički skače oko lomače pod Crnom Gorom i iskazuje podršku udruženoj „crnogorsko-srpskoj“ mentalnoj piromaniji, srednjevjekovna svjetina koristila je priliku da uživa u zlu prilaganjem naramaka drva na lomače za grješnike i iskazivanje lojalnosti duhovnoj i svjetovnoj vlasti sklonoj da sprži sve što joj smeta.

Kad su češkog filozofa i vjerskog reformatora Jana Husa spaljivali 1415. godine u Pragu, nekakva je starica bacila naramak pruća na lomaču da doprinese „izvršenju pravde.“ Jan Hus ni u toj strašnoj uri nije izgubio  želju da ironizira hrišćanski koncept svetosti. Predanje kazuje da je s lomače uzviknuo: „O, sancta simplicitas“ (O, sveta prostoto)!

Kao i Husa, Crnu Goru bi živu spalili za slične grijehe, jer hoće da traje slobodno i dostojanstveno. Drvlje prinosi fukara od svake vrste. Ponajviše je prostodušnih glupana koji nijesu sposobni shvatiti da uništavanjem vlastite države spaljuju jedinu kuću koju imaju! Mnogo su opakiji piromani kojima je podlost gospodar!

U potonjih petnaest godina najistaknutije mjesto među njima zauzeo je jedan vitez tužnoga lika. U strašnoj crnogorskoj konkurenciji, preporučio se da bude trajni prototip inkarnirane podlosti. Da ga je kako mogao poznavati, Hegel bi u „Fenomenologiji duha“ lakše zasnovao filozofsku analizu podle svijesti (niederträchtige Bewusstsein).

Kakvim je perfidijama vitezu podlosti zaslužio visoki status među najistaknutijim crnogorskih huljama? Ozbiljno ga je preporučila tamna slava orkestriratora kampanje protiv norme crnogorskog jezika. Nije mu to bilo dovoljno, pa je skočio na povijesno najvišu razinu apsolutnog nitkovluka „spasavanja“ Crnogoraca od crnogorstva.

„Plemeniti“ razlog za svoju „soteriološku“ misiju našao je u propagandističkoj bijednoj laži nad lažima o postojanju opakog „crnogorskog nacionalizma.“

Za izmišljanje takve neslane laži nijesu sposobni obični udbaši ni šibicari. Potrebni su dokazani majstori udbarenja i šibicarenja. Nije od značaja da li je tu laž sam izmislio ili mu je data u ruke kao instrumentum za totalnu i perfidnu toksikaciju javne svijesti u funkciji anihilacije Crne Gore i Crnogoraca!

Koju godinu poslije Referenduma počeo je izvoditi specijalnu operaciju „spasavanja“ Crne Gore i Crnogoraca od  fantoma „crnogorskog nacionalizma.“ Velike je zasluge stekao u tom poslu, jer nije lako apsolutnoj laži alhemijski navući pozlatu apsolutne istine. Zaslužio je zbog toga da bude oslovljen sličnim – u odnosu na Husov nešto izmijenjenim – oblikom ironizacije „svetosti“: O, sancta vilitas (O, sveta podlosti!)!

Đe treba tražiti korijen njegove inkarnirane podlosti? Treba je tražiti tamo đe se nalazi „rodno mjesto i tajna“ svake ljudske podlosti. Nije on toliko egzemplaran da s drugim podlacima ne bi dijelio istu opštu bit. Do ove biti ne dopire se površnim psihlogizacijama.

Put do nje davno je prokrčio Aristotel, a generacije autora najčešće su ga zatrpavale lošim intepretacijama. Podlost je – po Aristotelovom sudu – jedan od najtežih moralnih poroka. Obično se misli da je sebičnost otac podlosti. Aristotel ide korak dalje i pita o ocu sebičnosti. Otkriva ga u neslobodnom ropskom duhu. Nesloboda je osnova svake podlosti!

Vrlina slobodnosti (eleutheria) suprotna je poroku podlosti kao „neizlječivo opakom.“ Slobodnost čovjeka je najbolji štit od podlosti. Negacija slobodnosti je neslobodnost, ali ujedno i poročnost. Helenski jezički genij je tu dvoznačnost, ali i čvrstu kauzalnu povezanost neslobode i poroka izrazio riječju aneleutheria! Neslobodnost (servilnost) vodi u egoizam, a egoizam rađa podlost!

Na ovom jezičkom odnosu Aristotel je izgradio svoje poimanje podlosti. Neslobodan čovjek – veli on – ne želi ništa davati drugima, a htio bi preko svake mjere primati od drugih. On žudi za prevelikim bogatstvom, bez želje za dobrobiti drugih: „Podlost uvijek pripisujemo onima kojima je do bogatstva stalo više nego što bi trebalo.”

Ropski duh se zakonomjerno ozbiljuje kao egoističan, a namirenje egoizma rađa podlost! Ropska svijest žudi za postignućem po cijenu egoističkog kršenja svake mjere u sticanju. Sebe tako opet porobljava svrhom koju slijedi i podlošću kao sredstvom ozbiljenja te svrhe.

Paradoksija je ropske svijesti da želi pobjeći od sebe, a sve što čini vraća je samoj sebi! “Samooslobođenje” je uvijek vraća na početak, na sebe kao ropsku svijest! Sudbina joj je gorka baš kao i helenskim tragičkim junacima. Njihovu tragičnost – naprimjer, Edipovu – određuje želja da izbjegnu prokletstvo koje nose i nađu spas od vlastite propasti. Tražeči spas od svog predodređenog udesa, neizbježno upadaju u zamku vlastite propasti!

Ropska svijest pokušava doskočiti svom prokletstvu, vjerujući da može prestati biti ropska svijest ako ozbilji svoju žudnju za bogatstvom. Ona ne može shvatiti da je izbor svrhe i načina da se oslobodi od sebe kao ropske svijesti još više učvršćuje kao ropsku svijest. Ona nije svjesna da je porobljava vlastita žudnja za bogatstvom i podlost kao način njegovog sticanja. Ropska duša tako trajno ostaje robom vlastite žudnje i podlosti!

Nije od značaja da li je užas ovoga kruženja ropske duše u sebi samoj podstican socijalnim položajem roba (kmeta, sluge) ili “slobodnim” statusom nesretnika porobljenog vlastitim egoizmom. Egoista po socijalnom i egoista po moralnom statusu jednako nemaju pośeda koji bi davali drugome, ali bi rado prigrabili sve pośede ovoga svijeta. Egoista je per definitionem biće koje nema ništa za drugoga, a sve što žarko želi je kod drugoga! Podli egoista je neizmjerno siromašan čovjek. Užas spoznaje da nije stekao koliko je želio goni ga da budu još egoističniji i još podliji!

Crnogorski vitez podlosti svakim se svojim djelom pokazuje kao rob podlog egoizma. Koliko god da žudi da bude majstor političkog kortešenja, malo mu je! Koliko god da stekne, malo mu je! Koliko god da destruira, malo mu je! Koliko god da se drži kao obrazovani intelektualac, malo mu je! Koliko god da je najperfidnijim spletkarenjem uspio da postane politikantski jezičak na vagi današnje klimave političke Crne Gore, malo mu je!

Na svakoj strani on se sudara s ograničenjem koje mu ne dopušta da konačno nadraste sebe kao rođenog roba! Umislio je da su Crna Gora i Crnogorci golema smetnja i granica ostvarenju njegovog “tiranskog ludila veličine.” U njegovoj psihopatološkoj projekciji, oni su krivi što se on ne može ostvariti kao oslobođeni rob. Slobodu on zamišlja onako kako je zamišlja rob. On hoće da bude gospodar koji se u sebi nije oslobodio roba. Rob iz dubine njegove duše i dalje gospodari svim njegovim mislima i djelima.

Sloboda mu znači: još više materijalnog bogatstva, još više političkog spletkarenja, još više svojih regrutovanih slugu, još podlijeg i bezočnijeg nasrtanja na osnovne moralne obzire društvenog života, još više vještijeg laganja, još bolje glumljenog evropejstva, još opakijeg zastrašivanja i progonjenja svakoga ko mu se nađe na putu, još više proizvođenja moralne panike, još strasnijeg uništavanja Crne Gore i dehumaniziranje Crnogoraca.

Nikad rob pod sobom nije imao više robova! Nikad slugu nije služilo toliko slugu! Laž o “crnogorskom nacionalizmu” može biti samo laž sluge koja je namijenjena slugama!

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta