Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

O stanju u Crnoj Gori u vrijeme okupacije i subjugacije 1919. godine

Kad je stigao u Gaetu brigadir Andrija Raičević je podnio Jovanu S. Plamenacu izvještaj o stanju u Crnoj Gori i u Medovi 8. aprila 1919. godine. Tako da je on veoma brzo udovoljivo molbi koju mu je u skripturalnom smislu 5. aprila 1919. godine izrazio generalni crnogorski konzul u Rimu Veljko Ramandanović. Raičević, pored ostalog, izvještaja Plamenca: ''Kao što Vam je poznato, u kazamatima podgoričke tamnice nalazi se veliki broj naših, koji se, kako sam informisan svakodnevno povećava, sve od naših uglednijih ljudi''.

Za aktuelno.me

Piše: Mr Novak ADŽIĆ, pravnik i istoričar

O stanju u Crnoj Gori i političkim zatvorenicima u podgoričkoj „Jusovači crnogorsku Vladu u egzilu i njenog predsjednika Jovana S. Plamenca izvještavali su ugledni Crnogorci, kako oni koji su izbjegli u Italiju, tako i oni koji su se nalazili u zatvoru.

Aktuelnu političku situaciju u zemlji, s osvrtom na kauzalitet kraha ustanka, polarizacije i konflikte koji su nastupili, stanje političkih zatvorenika u Jusovači, dolazak američke misije od njih i francuskog generala Taona, način na koji vlasti postupaju prema zatvorenicima i isljeđivanje njihovo, kao i činjenicu da ih optužuju i da im hoće suditi po članovima crnogorskog KZ, što je za zatvorenike bilo paradoklasalno i nepojmljivo, kako u pravnom tako i u moralnom i drugom pogledu, kao i apel da nejska crnogorska vlada interveniše kod engleskih i američkih meritornih fakora da se umiješaju u proces koji se vodi protiv političkih uhapšenika u „Jusovači“, jedan od uhapšenih ustaničkih vođa brigadir, raniji komandir crnogorske vojske, Petar Lompar s Cetinja eksponira i obrazlaže u pismu tadašnjem predsjedniku crnogorske Vlade u egzilu Jovanu S. Plamencu.

Novak Adžić

Kad je stigao u Gaetu brigadir Andrija Raičević je podnio Jovanu S. Plamenacu izvještaj o stanju u Crnoj Gori i u Medovi 8. aprila 1919. godine. Tako da je on veoma brzo udovoljivo molbi koju mu je u skripturalnom smislu 5. aprila 1919. godine izrazio generalni crnogorski konzul u Rimu Veljko Ramandanović. Raičević, pored ostalog, izvještaja Plamenca: „Kao što Vam je poznato, u kazamatima podgoričke tamnice nalazi se veliki broj naših, koji se, kako sam informisan svakodnevno povećava, sve od naših uglednijih ljudi“.[1] Komandant Crnogorskih trupa u Italiji brigadir Andrija Rajičević je iz Gaete 19. juna 1919. godine poslao preko crnogorskog generalnog konzula u Rimu Veljka Ramadanovića za ministra Predsjednika Crnogorske vlade u Neju-Parizu Jovanu Plamencu izvještaj o stanju u Crnoj Gori. U tome izvještaju stoji i sljedeće: „Naših zatvorenika do 22 aprila, bilo je u Podgorici u Kaznenom zavodu 150. Osim što ima po drugih zatvora i po varoši, ali oni ne klonivaju duhom već ostaju kako su to izjavili preko izvjesne osobe istrajni“ [2]

Jedan od glavnih organizatora Božićnog ustanka komandir/brigadir Petar Lompar (za kojega major Furlong u svom izvještaju kaže da je „vođa revolucionarnih trupa na Cetinju“) je u vrijeme kad je već bio nekoliko mjeseci politički zatvorenik u „Jusovači“ iz vojne bolnice, đe se liječio u Podgorici 24. III 1919. godine napisao i poslao pismo Jovanu S. Plamencu. To pismo glasi:

Petar Lompar

„Gospodine Jovane. Jedna iznenadna prilika ispala mi je kao što vidite da Vam se javim. Nas je u zatvoru oko 140. Isljeđenje je počelo početkom marta ali to tako sporo ide da bi možda moglo potrajati čitavu godinu dana. 18. III po novom dolazio je u Kaznenom zavodu General Taon i raspitivao se o toku isljeđenja i tom je prilikom razgovarao samo sa Vojvodom Božom. S nama se postupa kao sa običnim zatvorenicima, a sude nas u ime Kralja Petra, podvode nas pod članove 87 a tačka b i 85 tačka e. našega Krivičnog zakonika. Kod nas je dolazila amerikanska misija nju smo molili da se za naš položaj zainteresuje, ima otada 50 dana, ali ne osjetismo uticaj tog njihovg dolaska.-Mi u opšte i ne očekujemo nikakvog dobra ni od koga, ako Vi ne uspijete na neki način da zainteresujete Engleze i Amerikance da oni preuzmu ovaj proces i da pošalju svoju vojsku kod nas, te da na taj način uspostave red i mir u narodu. Evo što se odigrava sada u zemlji: Odašilju vojsku pod komandu crnog. oficira, koji se prodadoše za novac, po pojedinim opštinama, skupljaju narod na skupove i traže da im se taj narod potpisuje u njihovu partiju. Onamo gdje u tome dobijaju otpora, njihove prvake zatvaraju, kinje i gone. Ovo naročito vrše po Katunskoj nahiji. Komita svake vrste dosta i na jednoj i na drugoj strani. Ova naša partija blagodareći francuskim oficirima i trupama, prevarena je na jedan podli način i razoružana. Evo kako: francuski general Venel dao je pisanu garanciju svim oficirima i vojnicima da ih neće smjeti niko dirati ako se povrate svojim kućama, a da će ih pozvati da se razoružaju onda kad obije stranke to učine. Međutim ustaše su pomoću francuskih i jugoslovenskih trupa razoružali, a tim oružjem naoružali svoje privrženike. Cijelome poslu Francuzi idu na ruku, kao što Vam je poznato. Srbijanci pak upravljaju kao kod svoje kuće.

Krsto Zrnov Popović

Što će se dogoditi u opšte od nas?!-Mi smo ovđe odrezani od spoljašnjega svijeta. Pokušao sam da utečem ali bez sredstava se ne može, a sad ni novac ne bi pomogao.- Pričaće Vam g-đa Anđe, opljačkali su sve i sad da nijesam u zatvoru lišen sam svih sredstava za dnevni trošak. Sirota moja majka ne može da dobije nigđe kredita pa se bojim, da dok ja ne izađem iz zatvora, da će okapati od gladi.-Ja Vas molim da joj preko Crvenoga Krsta ukažete pomoć kako bih ja i ona mogli opstati. Ja se nadam u Vas da nećete zaboraviti da mi se nagrade bar koliko-god ove muke, koje trpim ja i moja starica majka. Možete zamisliti i da Vam ga ne opisujem, kakva je naš položaj i to svijeh u zatvoru Jusovači. Evo puna tri mjeseca i bez isljeđenja stojimo. Srećni ste bili što umakoste ispod nokata ovih demagoga. Vaše bjektvo, to im je rana koja im neće nikada zarasti.-Odmah poslije Vašega odlaska htio sam da i ja privedem u djelo Vaš savjet, ali je teška stvar kad mora čovjek biti u jedno isto vrijeme, vojnik, desečar i oficir. Ja sam žrtva te uloge i bilo je realno već da izbjegnem jer je policija odmah poslije moje vizite kod Generala povećala nadzor. A to usljed Vašeg i Jovovog odlaska. Kakva će me sudbina ođe još zadesiti zavisi ipak od Vašeg zauzimanja tamo, pa ne samo mene nego i svijeh nas uopšte.

Mi smo svi ubijeđeni da se Vi zauzimljete za nas ali mi ovamo ne osjećamo ništa što bi nas moglo uvjeriti da Vaša zauzimanja imaju kakva uspjeha. A mislim da nam ih ne bi saopštili i da ih ima. Mi saznajemo-tj, ja shvaćam veliku zadaću koju imate da riješite a tako i sve one teškoće koje ostvarenju iste stoje na putu. Prilika Vam je dadena, od vas zavisi kako ćete snaći da izaćete pobjedonosno. Mnogo sam ipak rekao da od Vas zavisi jer sam smetnuo s uma da kad bi to od Vas samo zavisilo, da biste Vi sigurno bili pobjednici. O onom što se raspravlja i radi na Konferenciji a u interesu Crne Gore do nas i naroda ne stiže ni jedna jedita riječ.Cenzura je gora no za vrijeme Austrijske okupacije.

Rad bih da Vam mogu u pojedinostima opisati cijelo stanje od nazad 3 mjeseca, ali vrlo sam slabo obaviješten o tom stanju, ali i to što znam-čujem, to su samo naša svagdašnja čista nagađanja, koja za Vas nemaju vrijednosti. To što sam pozitivno saznao to sam i pisao.

U zemlji su pokupljeni regruti, a obučeni su u srbijansku uniformu, a šajkača krasi glave ovih crnogorskih mladića koji svakodnevnoili bježe u šumu ili se trpaju u bolnice.

Dinari su učinili čudo, a valuta upropasti onoga koji nema prihoda ni od čega jer 1 dinar=3 krune=6 perpera. Koga god smatraju da nije njihov pristalica upropastiše ga materijalno.

Molim Vas da izvolite sa moje strane izručiti pozdrav g-nu Milutinu Vučiniću.

Primite pozdrav Vašega tasta i svijeh nas skupa.

Ostajem s iskrenim i prijateljskim poštovanjem prema Vašoj uzvišenoj familiji.

24.III. Voj.Srpska bolnica Vaš iskreni prijatelj Lompar Petar[3].

O stanju u zemlji izvještavali su i pojedinci koji su bili u zatvoru, pa pušteni da bi potom bili izaslanici Plamenčeve vlade, koji su poslati u Crnu Goru da ispitaju stanje u njoj. U izvještaju Mihaila-Mila Plamenca, koji je nekoliko mjeseci tokom prve polovine 1919. godine i sam bio politički zatvorenik u „Jusovači“, zbog učešća u Božićnom ustanku, inače, načelnika u Ministarstvu pravde Vlade Kraljevine Crne Gore, podnesenom 20 septembra 1919. godine, Predsjedniku Ministarskog Savjeta Nj. V. Kralja i Gospodara Crne Gore, Jovanu S. Plamencu-Pariz, govori se, između ostalog, i o ustaničkoj i gerilskoj akciji komandira Krsta Zrnova Popovića, nakon njegovog dolaska sa ekspedicijom iz Italije polovinom jula 1919. godine, kao i o političkim zatvorenicima u podgoričkoj „Jusovači“, kojima će, poslije više od dvije godine tamnovanja u istražnom zatvoru, biti suđeno na podgoričkom procesu pred Oblasnim sudom KSHS 1921. godine. U tome izvještaju Mihaila-Mila Plamenca, između ostalog, stoji i ovo:

“I PODGORIČKI SUŽNJI: Usljed decembarske revolucije obrelo se u čuvenoj podgoričkoj „Jusovači“ 153 zatvorenika, čiji spisak prilažem. Neki od njih, prije nego su smješteni u Jusovaču, bili su zatvoreni u zgradi Monopola duvana. Postupanje sa njima u Monopolu bilo je dostojno srbijanskih vlastodržaca. Bivši ministri i državni dostojanstvenici morali su ležati na cimentu i kupati se, pri tome u mokraći, koja je obilno doticala u njihove sobe iz obližnjih nužnika. Čuvani su bili od naročito sortirane čete Lipovčana pod starešinstvom famoznog Janka Toškovića, pa je lako zamisliti kakav su jadan život morali tu provoditi. Prevođenje u Jusovaču bilo je za njih uskrsnuće, pored svih neudobnosti, nečistoća, i drugih oskudica, koje tu moraju trpjeti“.Potom dodaje:“Za postelje svaki se zatvorenik mora sam brinuti; ako ne može nabaviti spava na cimentu što se je i meni za tri noći dogodilo. Zatvorenici su, do moga oslobođenja, posjećavani nekoliko puta od raznih osoba, koje su željele da vide njihovo stanje i čuju njihovo mišljenje (Franshet d’ Espereu; Američka misija; đeneral Taon; novinari strani u pratnji srbijanskih sekretara min. spoljnih poslova). Te posjete nijesu imale nikakvih povoljnih posljedica za zatvorenike, već je redovno bivalo gore, valjda zbog slobodnih izjava, koje su zatvorenici davali u političkom pogledu. Željeti je da slične posjete, bez ozbiljnih namjera, izostanu, jer ionako liče na posjećavanje menažerija.

Pored svih teškoća duh zatvorenika je bio odličan. Nijesu klonuli, ne popuštaju. Ali neophodna je potreba da im se po svaku cijenu dostavi glas o restauraciji Crne Gore. Samo to da im je znati, oni bi s mnogo više lakoća, upravo veselo i podnosili sve patnje zatvora.

Pri preslušanjima zatvorenika vrši se ova anomalija: da se okrivljuju za djela iz člana 85, 87 i 92 Crnogorskog Krivičnog zakona. O ovoj anomaliji ne treba riječi da trošim. Ali kako su u tome zakoniti, tako su i u svemu drugome. Navešću samo ovo: za suđenja u prvom stepenu određen je podgorički obl. sud, protivno zakonskim propisima o sudskoj nadležnosti, a sudije su naknadno regrutovani, pa i od osoblja koje nikada nije bilo u sudu (Ljubo Krunić, isljedni sudija); mjesto da bude saslušan u roku od 24 sata, od kako je pritvoren, i uruči mu se rješenje o pritvoru, ni jedan zatvorenik nije preslušan a da nije odležao prije toga bar 2. mjeseca u pritvoru: potpisani je k. pr. bez preslušanja proveo u zatvoru 117 dana. Ovako lišenje slobode zakon kvalifikuje kao zločin, koji se kazni do 15 godina robije, i nikakva eventualna amnestija političkih krivaca ne može ukinuti tu odgovornost ondašnjih upravljača većih i manjih, jer su gotovo svi upleteni u ovaj zločin. Od prvobitnog broja zatvorenika mnogi su oslobođeni, ali danas je broj pitomaca Jusovače mnogo veći nego ranije. Zatvoreno je mnoštvo novih osoba, zavod je prepun, pa su i bolijesti neizbježne pored i onako jadnih prilika. Postoji bojazan da bi zatvorenici mogli biti poubijani od strane srbijanskih organa, ako se evakuisanjem Crne Gore od srbijanskih vlasti – vojske ne bi vršilo pod jakom savezničkom kontrolom[4].

Milutin M. Vučinić

Zbog hapšenja uglednih Crnogoraca protestovao je i divizijar Milutin M. Vučinić, ministar vojni u vladi Jovana S. Plamenca (1919-1921). i predsjednik crnogorske Vlade u egzilu (1921-1922). General (brigadir, potom divizijar) Milutin Vučinić je u pismu upućenom iz Rima 11. februara 1919. godine američkom predsjedniku Wilsonu govorio o stanju u Crnoj Gori nakon njene aneksije od strane Srbije i okupacije od njene vojske, teroru i zločinima koji se sprovodi nad narodom i, pored ostalog, o političkim zatvorenicima u „Jusovači“ i razlozima njihovog hapšenja, moleći američkog predsjednika da utiče da se oni puste na slobodu. General Milutin M. Vučinić u pismu predsjedniku SAD W.Wilsonu od 11. februara 1919. godine, između ostalog, navodi i ovo:

“U tamnicama bez saslušanja leže prvi ljudi zemlje, koji su i moralne i duhovne vođe našega naroda. Ali baš su u tamnicama radi toga da ne bi mogli njihovu riječ čuti kulturni narodi. Pa, nalazim, Gospodine Predsjedniče, da moralni interesi pravde zahtijevaju, da se njihova riječ kao političkih vođa našega naroda, ima čuti, a to bi moglo biti jedino kad bi se oni mogli pustiti na slobodu i kad bi mogli dobiti pravo da prođu kroz političku blokadu i da dođu u inostranstvo, gdje bi mogli slobodno, nezavisno i bez opasnosti po svoj život istinu govoriti i zastupati pravednu stvar svoje zemlje.

Ako nije moguće iz čeljusti zvijerova da se puste sve nevine žrtve to interesi humanosti i pravdoljublja zahtijevaju da se bar pusti iz zatvora Gospodin Vojvoda Božo Petrović, koji uživa opšte simpatije našega naroda, a povjerenje i njegova objektivnost poznata je i inostranstvu“ [5].

Jovan Plamenac

Brojne strane misije, koje su tokom 1919. godine posjetile Crnu Goru i boravile u njoj, konstatovale su i to koliko je bilo političkih zatvorenika u Jusovači, kada i zašto su uhapšeni i u čemu se sastojao njihov „grijeh“. To zapaža i francuski general Franše Depere, koji je početkom 1919. godine boravio u Crnoj Gori sa zadatkom da podnese izvještaj koji bi poslužio srpskoj politici u opravdanju sprovedene aneksije Crne Gore. Posjetu francuskog generala Franše Depera Crnoj Gori organizovala je i vješto izrežirala srpska Vlada, kako bi dobila podršku međunarodnih faktora za politiku koju je sprovodila prema Crnoj Gori. Vojni delegat KSHS na Konferenciji Mira u Parizu Petar Pešić, dao je direktive Andriji Radoviću kako generala Deperea da dočekaju u Crnoj Gori. Izvještaj o posjeti Franše Deperea Crnoj Gori napisao je Andrija Radović, a taj izvještaj 14. februara 1919. postao je u osnovi zvanično saopštenje srpske Vlade upućeno jugoslovenskoj javnosti i međunarodnim krugovima. Posjeta generala Franše Deperea koja je imala za cilj da ispita stanje u Crnoj Gori i događaje nakon izbijanja i sloma Božićnog ustanka je bila ustvari posjeta koja je imala unaprijed određeni cilj da opravda i podrži srpsku politiku vođenu prema Crnoj Gori. Depere je stigao u Crnu Goru krajem januara 1919., prethodno izjavivši da regent Aleksandar i njegova vlada treba da vjeruju da Francuska iskreno potpomaže srpsku stvar u Crnoj Gori. General Depere došao je na Cetinje 2. januara 1919. godine u pratnji engleskog generala Bridžesa, italijanskog izaslanika Vitelija i američkog poručnika Greja. Nakon dočeka na Cetinju kojeg su mu po nalogu srpske vlade organizovali predstavnici bjelaške vlasti, general Depere je 19. januara 1919. došao u Podgoricu. U Podgorici je bio u centralnom kaznenom zatvoru Jusovača, đe je posjetio zatvorene Crnogorce.

U istorijskim izvorima, izvještajima, o Depereovoj posjeti crnogorskim zatvorenicima u Jusovači niđe se ne pominje da je francuski general Depere predao vojvodi Božu PetrovićuNjegošu, s kojim je ministar Vlade u egzilu Milo M. Vujović od ranije održavao vezu, depešu, mesaž, poruku, kralja Nikole kojeg je crnogorski suveren iz izgnanstva, na intervenciju američkog predsjednika Vilsona posalo ustanicima u Crnoj Gori, a kojeg je trebao uručiti vojvodi Božu Petroviću, koji je bio utamničen u podgoričkoj Jusovači. Ta depeša, s porukom kralja Nikole ustanicima, bila je predata Deperu u Dubrovniku, na zahtjev francuskog ministra de Fontanea. General Depere je napustio Podgoricu i 30. januara 1919. otišao za Skadar.

U saopštenju beogradske vlade od 14. februara 1919. koje se odnosi na Depereovu posjetu Crnoj Gori, između ostalog konstatuje se da je „broj uhapšenih oko stotinu“ (misli se na zelenaše). Crnogorska vlada u egzilu se, na poziv Vrhovnog savjeta Konferencije Mira u Versaju kod Pariza, od 4 .marta 1919. godine, pojavila 5. marta 1919., pred Vrhovnim vijećem Mirovne konferencije u delegaciji: Jovan S. Plamenac, dr Anto Gvozdenović i dr Pero Šoć. Pred Vrhovnim vijećem Konferencije Mira tada je u ime crnogorske delegacije ekspoze pročitao general dr Anto Gvozdenović. Tog dana je crnogorska vlada dostavila Vrhovnom savjetu u Versaju dostavila Memorandum naslovljen „Crna Gora pred Konferencijom Mira“ („le Montenegro devant la Conference de la Paix“). U tom Memorandumu, kojeg je podnijela Vlada kraljevine Crne Gore, se između ostalog kaže:

„Komandant Istočne Armije general Franše d’Espere, pohodio je sa ostalim članovima komisije tamnicu u kojoj se nalaze oni koji se usudiše dići glas u odbranu suvereniteta svoje zemlje. U tome svojstvu, kao vrhovni komandant Istočne Armije, general Franše d’Espere, mogao je, a i trebao je pustiti na slobodu te zarobljenike; međutim, ako je suditi po rečenom saopštenju izgleda da su oni i ostali članovi komisije svojim držanjem priznali uzurpatore zakonite vlasti u Crnoj Gori, kao jedine zakonite vlasti“[6].

 

[1] Biblioteka Istorijskog instituta Podgorica, F-81, Dokumenta Jovana S. Plamenca.

[2] DACG, Odjeljenje SIO-Podgorica, Zbirka Jovana S. Plamenca, dokument reg. br. 97, Andrija Rajičević-Jovanu Plamencu, Gaeta, 19. VI 1919).

[3] DACG, Podgorica, Odjeljenje za sređivanje i obradu arhivske građe novog perioda Podgorica-zbirka Jovana S. Plamenca. Lomparovo pismo sadrži četiri stranice u rukopisu i nosi datum 24. III 1919. Podgorica. Pisano je iz Vojne bolnice u kojoj se tada nalazio brigadir Petar Lompar, tada politički zatvorenik u „Jusovači“ kao jedan od organizatora i vođa Božićnjeg ustanka 1919. godine. Tast Jovana S. Plamenca, Mihailo-Mišo Popović robijao je sa Lomparom i ostalima u podgoričkoj „Jusovači“ zbog privrženosti Crnoj Gori.

[4] Spisi Jovana S. Plamenca, Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore, Podgorica, fascikla 80-81.

[5] Biblioteka Istorijskog instituta Crne Gore, Podgorica, Izabrana dokumenta Jovana S. Plamenca, odabrao Jagoš Jovanović, kutija bez signature, General Milutin Vučinić-Njegovoj ekselenciji V. Vilsonu, Predsjedniku Sjedinjenih Država, Rim, 11 feb. 1919.

[6] Vidjeti detaljnije o posjeti generala Franše Deperea Crnoj Gori krajem januara i početkom februara 1919. godine: dr Šerbo Rastoder, „Crna Gora u egzilu 1918-1925“, Podgorica, 2004, str. 95-96-97. Vidi više: „Crna Gora pred Konferencijom mira“, Ženeva, 1919. godine. Radi se o brošuri koju je crnogorska Vlada objavila na našem jeziku, a koja sadrži Memorandum podnesen Vrhovnom savjetu Konferencije mira 5. marta 1920. godine).

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
BMX
15.07.2021-09:54 09:54

Ta naopaka Zdravkova svijest bi podrazumijevala da se u Beogradu napravi zajednički spomenik Paveliću i žrtvama Jasenovca, u Jerusalimu zajednički spomenik Hitleru i milionima stradalih Jevreja, u Nikšiću pored Ljuba spomenik četnicima koji su ga strijeljali, a da se u Srebrenici ostavi jedan proplanak za Karadžića i Mladića.