O junačkom otporu i žrtvi Crnogoraca u odbrani od velikosrpske agresije

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Velika grupa, u rangu čete, između 120 i 130 (neki izvori, primarno od strane državnih struktura KSHS, govore da ih je bilo oko 150), crnogorskih oficira i vojnika iz Gaete i Formije, dobili su od crnogorske kraljevske Vlade u egzilu i Komande crnogorskih trupa u Italiji, vojno-političke instrukcije, oružje i novčana sredstva i otputovali su za Crnu Goru sa ciljem ponovnog podizanja narodnog ustanka Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.

Komandant te vojne, ali i političke ekspedicije bio je komandir Krsto Zrnov Popović. Ekspedicija je bila podijeljena u pet grupa: katunski pod komandom komandira Đura Kape, riječki pod komandom komandira Sava F. Čelebića, crmnički pod komandom komandira Marka Vučerakovića, nikšićki pod komandom komandira Mata Todorovića i zetski pod komandom komandira Pera T. Vukovića.

Na Petrovdan 12. jula 1919. godine, u 7 sati ujutro, crnogorska ekspedicija, na čelu sa Krstom Z. Popovićem je, željezničkim vozom, otputovala, iz Gaete za pristanište Monopoli, uniformisana crnogorski, i oko ponoći ukrcala se na jedan brod sa jedrima i u osvit zore otplovila za Crnu Goru. Jadranskim morem, crnogorska ekspedicija plovila je četiri dana i usljed vrlo nepovoljnih vremenskih prilika (bila je snažna oluja) njeni članovi stigli su, najzad, pod Medovu, a odatle su su se uputili u pravcu Ulcinja i Bara, u noći između 18 i 19 jula 1919. godine.

Prema izvorima crnogorske Vlade u emigraciji, tada je sa Krstom Popovićem u Crnu Goru upalo 69 crnogorskih oficira, (neoficiri tim spiskom nijesu obuhvaćeni), sa ciljem podizanja opštenarodnog crnogorskog ustanka protiv velikosrpske okupacije i aneksije Crne Gore i to su bili: komandiri–Petar Lekić, Marko Vučeraković, Krsto Popović, Pero Vuković, Savo Čelebić, Đuro Kapa, Mato Todorović, kapetani–Milo Lekić, Andrija Dragutinović, Niko Kašćelan, Todor Borozan, Dušan Vuković, Krsto Ivanović, Božo Bećir,-poručnici–Jovan Nikolić i Vaso Marković,-potporučnici Mašan Borozan, Petar Lekić, Petar Nikolić, Marko Popović, Majo Vujović, Boško Vujović, Ilija Raičević, Mladen Gluhović, Ilija Konjik, Jovo Kojić, Marko Đ. Popović, Đoko Tomanović, Milovan Kalezić, Niko P. Martinović, Živko  Đurović, Todor Grgur, Ilija Đukić, Milo Đukić, Butor Batrićević, Petar Batrićević, Đuro Popović, Nikola Knežević, Simo Lazetić, Ćetko Jovanović, Ilija Vuković, Savo Pejović, Stevan Radonjić, Boško Vučinić, Đorđije Božarić, Filip Vrbica, Milo Šikmanović, Mašo Borilović, Pero Ivanović, Ferid Abazović, Radovan Turčinović, Petar Perišić, Andrija Pejović, Andrija Popivoda, Krsto Vuković, Đuza Vukmanović, Radisav Nikezić, Niko Niković, Mićo Niković, Stevo Dabanović, Nikola Crnojević, Janko Jovanović, Savo Marković, Jovan Zlatičanin, Ilija Leković, Đoko Račić, Milan Orović, Savo Pavlović i barjaktar Savo Martinović [1].

Pored navedenih 69 oficira, u Crnu Goru su tada došli, u istoj oslobodilačkoj ekspediciji, i nekoliko desetina vojnika, podoficira, odnosno, vodnika, desečara i redova, radi oružane borbe protiv izvršene velikosrpske agresije CRNOGORSKE DRŽAVE.

Jedan od vojnih zapovjednika, koji se tada vratio u Crnu Goru iz Italije, da nastavi vojnu borbu za nju, bio je i jedan od gerilskih vođa i to je crnogorski patriota, ustanik, zelenaš, komita, gerilac, komandir (major) crnogorske vojske Todor Milov Borozan iz Bokova (cetinjska oblast).

On je, kasnije, u svom memoarskom zapisu, pod naslovom »Crna Gora- nekada i sada«, pisao da je 1918. godine Crnu Goru okupirala srpska vojska pod komandom pukovnika, kasnijeg generala, Dragutina Milutinovića, koji je, kako Todor Borozan piše: »za njegove operacije i ratne zasluge u Crnoj Gori dobio unapređenja i odlikovanja. A kad je preminuo taj strateg i osvajač Crne Gore donijele su beogradske novine njegove velike ratne zasluge koje je učinio u Crnoj Gori. O tome će pričati potomstvo Crne Gore koliko je u njoj popaljenih i zatvorenih domova. Iza ovoga su se borili komandanti za Crnu Goru sve po pušci i krvavoj ruci kao što je bio čuveni i oglašeni Stojan Popović, koji je birao sa sobom ljude kako ono kaže pjesma bez kutnjika i bezobraznika koji nema ni srca ni duše da zlo čine da srca naslade. To je dokazato sa postupkom junaka i čovjeka komandnata brigade Šćepana Mijuškovića, kojega su isprebijanoga bacili u jamu da sakriju svoj zločin, kao i porodicu Petra Zvicera, staru majku, ženu i troje nejake đece zatvorili u kuću i onda je zapalili đe je žalosna porodica i sagorela. Pa što je bilo sa serdarom Jokom Jovićevićem, kojega ukradoše na sred Cetinja i tek deseti dan nađoše putari u dubinu na putu Cetinje-Budva na kilometru desetom ili dvanaestom«,[2] navodi, pored ostalog, Todor Milov Borozan.

Oficir, potporučnik crnogorske vojske, ustanik, komita, suverenista, patriota i politički emigrant u Italiji, đe je bio u sastavu crnogorske vojske u egzilu- Jakov Marković iz Cuca je, u izjavi o zločinima srpskih okupacionih vlasti u Cucima, datoj u Gaeti 1920. godine, za čiju su istinitost jemčili kao svjedoci portporučnik Nikola Perišić i vodnik Savo Jabučanin, naveo, između ostalog, da je srbijanska vojska pod komandom srbijanskog načelnika, nametnutog na Čevu, došla u Cuce 10. jula 1919. godine i sa kojom je srbijanski sreski načelnik tada » činio pljačke; popalila je ona kuće Stevanu Markoviću, Mitru Perišiću, Dreka Popovića, Sava Vuletića, Komandira Krsta Popovića. Ovom naajzadnjem tražila je familiju da pokolje. U isto vrijeme oni doznadu da im prijeti opasnost i pobjegnu u šumu”.

Oficir i rodoljub crnogorski Jakov Marković iz Cuca, kome su srpske (srbijanske) trupe zapalile i pljačkale kuću u rodnom kraju polovinom 1919. godine, u istoj izjavi, navodi i ovo: »20. I 1920. godine, došao je ponovo p. poručnik Nikola Žutić te pored ostalog tirjanstva pekao noge Božu Markoviću i njegovoj ženi Milici, i tako pečenih noga gonio ih po glavici da nađu svoga sina Jakova i predadu njima u ruke« [3].

O represijama nad crnogorskim narodom, jasno govori i izjava Mila Zubera, pješadijskog potporučnika crnogorske vojske, iz Uganja, sela u blizini Cetinja. Potporučnik Milo Zuber u svom iskazu, za čiju su tačnost svojim potpisima jemčili Luka Đakonović i Đuro Drecun, je naveo ovo:

»U julu 1919. godine srbijanske trupe došle su u selo Ugnji i opljačkale mi sve pokretno imanje. Zatim, po obavljenoj pljački, zatvorili su u zatvor na Cetinju mog oca stara 65 godina, moju majku staru 55 godina, sestru staru 17 godina i brata stara 10 godina.

Mučili su ih u zatvoru na najgrozniji način i držali ih u zatvoru jedan mjesec dana, poslije čega su se povratili kući bez igđe ičega.

U decembru mjesecu 1919. godine srbijanske trupe ponovo su došle u selo i ponovo opljačakle sve pokretno imanje, a familiju mi zatvorili i držali u zatvoru na Cetinju tri mjeseca, mučeći je na najgroznije muke, osobito glađu.

Danas se familija nalazi kod kuće bez ičega ne imajući ni od kuda apsolutno nikakve pomoći«, navodi potporučnik Milo Zuber .

Mnogobrojni Crnogorci bili su, zbog svoje patriotske, ustaničke i komitske djelatnosti hapšeni, proganjani, tamničeni, suđeni od strane snaga režima KSHS, zato što su se borili i stradali za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore.

Tako je istaknuta grupa od 5 crnogorskih patriota, komita, gerilaca, nakon zarobljavanja, istražnog postupka i optužnice bila je izvedena pred prvostepeni kolašinski Okružni sud KSHS krajem maja 1924. godine. Presudom Okružnog suda KSHS u Kolašinu od 31. maja 1924. godine, broj 933-V-1919-64, osuđeni su: Miro Vlahović na 15 godina robije, Milosav Pavličić i Perovan Vlahović na po 10 godina robije, Jakov Minić i Milutin Rakočević na po 5 godina robije[4].

Zbirna kazna navedenih, 5 osuđenih crnogorskih komita, koje je režim KSHS tretirao tendenciozno da su »odmetnici««, a suštinski su oni bili crnogorski rodoljubi i borci protiv osvajača i zulmćara, iznosila je, elem,  45 godina robije (iz političkih motiva, razloga i ciljeva je izrečena presuda).

Oni, navedeni, osuđeni crnogorski državotvorni rodoljubi i pregaoci, su iz kolašinskog zatvora, nakon presude, stražarno sprovedeni, na osnovu naredbe kolašinskog okružnog suda od 2. juna 1924. godine, u Centralni kazneni zavod u Podgorici 3. juna 1924. godine. Sudskom naredbom Okružnog suda KSHS je tada rečeno da se „istovremeno imaju sprovesti cetinjskom okružnom sudu: Savo Grujić, Miloš i Radoš Vlahovići i Mijajilo Janković“[5].

Na izdržavanje kazne osuđeni crnogorski rodoljubi i slobodari, mučenici i borci, su poslati u potom u Zenicu.

Crnogorski suverenista, patriota i politički emigrant, diplomirani inženjer Pavle M. Popović u brošuri „Geneza srbijansko-crnogorskog pitanja“, koja je objavljena 1920. godine u Rimu u Kraljevskoj državnoj crnogorskoj štampariji, pored ostalog konstatuje i to da je „ovo već gotovo dvije godine dana od kako se Crna Gora uvija od muka u zvjerskim kandžama nasilnih usrećitelja“, pa potom zapaža da crnogorski narod „vidi hiljade najbolje svoje braće gdje gnjiju po tamnicama, vidi, i stidi se gledati, čamotne druge stotine svojih žena i djevojaka, posmatra sa gnjevom i ranjenim samoljubljem šest hiljada mukom i patnjom sagrađenih kućica, a sada ogorjelih zidina i još bar toliko opljačkanih domova i imanja“.[6]

[1] Prof. dr Šerbo Rastoder, “Crna Gora u egzilu”, knjiga I, Podgorica, 2004, str. 285-286.

[2] Navedeno prema rukopisu Borozanovih memoara. Rukopis Memoara Todora Borozana je u posjedu potomaka. Ja posjedujem njegovu kopiju, koju mi je ustupila na korišćenje porodica, odnosno, nasljednici komandira Todora Borozana.

[3] Viđi o tome dokument u cjelini : Prof Dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, prvo izdanje, Bar, 1997, Tom III, str. 1535-1539.

[4] DACG, Okružni sud Cetinje, fascikla, 208, Okružni sud u Kolašinu, Naredba od 2. juna 1924, broj 327,-KSHS Poglavar Sreza Kolašinskog Pov. Br. 176, 2 VI 1924, Kolašin-Komandiru Kolašinske žandarmjerijske čete-Kolašin.

[5] Ibidem

[6] Inž. Pavle M. Popović, „Geneza srbijansko-crnogorskog pitanja“, prijevod sa francuskog jezika, Kraljevska crnogorska državna štamparija Rim, 1920.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta