Petak, 29 Marta, 2024
Rubrika:

O ISTORIJATU IMOVINSKO-PRAVNOG STATUSA CETINJSKOG MANASTIRA (DIO II): Crkva Srbije je uzurpator

I današnjoj Crkvi Srbije, odnosno, MCP SPC, Cetinjski manastir ne pripada, već je ona njegov uzurpator, jer ona u odnosu na njega i njegovu imovinu nema pravno vlasništvo, svojinu, niti bilo koja vlasnička prava. Svojina Cetinjskog manastira, treba da je, kako je do skoro i bilo, pravno, zakonski- Prijestonice Cetinje.

Za aktuelno.me

Piše: Novak Adžić

Prezentiramo nekoliko relevantnih istorijskih izvora i činjenica o pitanju vlasništva nad sakralnim pravoslavnim objektima, hramovina i dobrima u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori.

Član 716 OIZ iz 1888. za Crnu Goru kaže: “Imaonici su pravoslavne crkve, manastiri i druge crkvene ustanove kojima tu osobenost priznaju crkvena pravila ili crkovna Vlast, ako to priznanje nije u opreci sa državnim zakonom. To isto budi rečeno i o crkvama i crkvenim uredbama drugih hrišćanskih ispovijedi koje država priznaje”.

Država Crna Gora je imala vrhovnu, suverenu vlast (suprema potestas)  nad pravoslavnim hramovima (crkvenim objektima i manastirima). O tome izričito govori član 719. OIZ. On glasi Nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira, ne mogu se nikako prodavati ili inače ustupati, bez naročita dopuštenja državne vlasti”. U Ustavu Pravoslavnih Konistorija u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904. godine u članu 109. se kaže:Nepokretna dobra crkvena ne mogu se prodavati, zamjenjivati ili inače ustupati. Ako interes dotične crkve zahtijeva da bi trebalo kakvo dobro prodati ili promijeniti sa drugim, u ovakvom slučaju konsistorija će prethodno učiniti sve potrebne izviđaje i tada će podnijeti predlog Ministarstvu prosvjete i crkvenih djela. Poslednja riječ u ovakvim stvarima pripada Knjaževskoj Državnoj vlasti”.

Novak Adžić

U članu 718. OIZ kaže se da se uprava crkvenih dobara odvija po unutrašnjim aktima crkve, ako nijesu u suprotnosti sa državnim zakonima, što znači da su državni zakoni u pogledu upravljanja crkvenim dobrima bili obavezni za crkvu u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori.

Kad je Crna Gora postala sekularna država, u odluci Crnogorskog senata od 7. marta 1852. godine navodi se i to da Vladika, ili bolje reći episkop ili arhiepiskop Crne Gore, koji će imati ograničenu vlast nad crkvenim stvarima, biće izabran posredstvom crnogorske vlade.U doba knjaza Danila i knjaza/kralja Nikole Crnogorska crkva je bila podvlasna državnoj vlasti, a Knjaz Gospodar je bio taj koji je odlučivao, izmedju ostalog, i o izboru mitropolita, obimu njegove vlasti i o krupnim pitajima koji su se odnosili na status i život crkve. Naročito u imovinsko-pravnim odnosima.

U vrijeme Knjaževine Crne Gore, Mitropolitu i manastirskom bratstvu ustanovljene su plate, ali je višak manastirskih prihoda (nakon podmirenja plata) išao za potrebe prosvjete (za tri godine 9 crnogorskih manastira prihodovalo je državi Crnoj Gori preko 56 hiljada forinti). Zbog nedoličnog držanja u slučaju pogibije knjaza Danila, knjaz Nikola je otpustio i razrijeđio dužnosti cetinjskog mitropolita Nikanora Ivanovića.

Razgraničenje između državnih i crkvenih imanja, odnosno, izmedju drzavne imovine Knjaževine Crne Gore i autokefalne Crnogorske crkve izvršeno 24.marta 1868. Tada je izvršen popis crkvene imovine, za koju se veli da je država u imovinu predala upravi preosvećenog gospodina Ilariona, sadašnjeg mitropolita Crnogorskog”, te da njene prihode koristi za funkcionisanje crkve, a da država, odbor Senatski, kojem će se narodna blagajna povjerit, pregleda račune manastirske svaka tri mjeseca, da besposredni odgovornik za dobra crkovna bude isti Mitropolit Ilarion, ili drugi, koji bi ga naslijedio; i na posljetku, da glava Crkve pod nikakvim izgovorom, bez znanja vlasti, ne može ništa kupiti, prodati, promijeniti, ili darovati od onoga što crkvi prinadleži”.

(“Orilić”, crnogorski godišnjak, 1869, str. 62-64).  

Tu odluku je donijela Crnogorska narodna skupština po nalogu i odobrenju vladara-nosioca najviše apsolutne vlasti u Zemlji – kralja Nikole. Po toj odluci crkva je imala u posjedu svoju imovinu i crkvena vlast je nju koristila i njome namjenski upravljala, pod državnom kontrolom, a o svojini, vlasništvu nad hramovima, manastirima i crkvama kao nepokretnostima zadržala je pravo da konačno odlučuje država, odnosno, državna vlast.

Cetinjski manastir (kao pravno-imovinski subjekt, poseban imaoc-imaonik- u smislu Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru 1888.) i Zakona o pravoslavnim konsistorijama (1904) će ostati vlasnički titular crkvene manastirske imovine, kao zasebna crkvena zgrada, objekat, nepokretnenost, subjekt u pravnom prometu, i zadržati će značan dio ranije stečenih imovinskih prava i dobara u cetinjskom polju u doba Knjaževine Crne Gore, ali će ne mali dio njih odlukom državnih organa Knjaževine i Kraljevine Crne Gore tokom druge polovine 19 vijesti pripasti cetinjskoj opštini za izgradnju i razvoj samog grada-državne prijestonice- Cetinja.  

U tom smislu je, nosilac najviše državne vlasti u Knjaževini Crnoj Gori, knjaz Nikola I Petrović-Njegoš državnim ukazom, naredbom od 17/29 juna 1895. godine naznačio i potvrdio, odnosno, ponovo priznao, vlasništvo samog manastira kao crkvenog objekta nad njegovom nepokretnoom  imovinom u dijelu Cetinja, odnosno, potvrdio je prava Cetinjskom manastiru, koja mu je u imovinskom smislu vlasništvom nad zemljištem u cetinjskom polju utvrdio crnogorski/zetski/ državni vladaoc Ivan Crnojević u Povelji iz 1485. godine. U toj naredbi knjaz Nikola, između ostalog, na kraju, navodi da “sveta cetinjska Mitropolija bdi će nad ovim manastirskim pravom, Gospodarom Ivanom Crnojevićem darovanim i ovom našim ukazom potvrđenim”. U ovoj Naredbi knjaz Nikola govori o svojini i pravima Cetinjskog manastira kao crkvene zgrade, samostalnog imaoca, pravnog vlasničkog titulara nad zemljištem u cetinjskom polju,  ali niđe u tome aktu ne navodi da je Pravoslavna crkva u Crnoj Gori svojinski vlasnik Cetinjskog manastira, već da je Cetinjski manastir vlasnik sopstvene imovine.U toj Naredbi knjaz Nikola ne navodi- ni izričito ni posredno – ni to ko je vlasnik Cetinjskog manastira.

Autokefalna Crnogorska crkva u Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, koja je tada bila državna crkva, a čiji je poglavar- mitropolit stolovao u Cetinjskom manastiru, bila je držalac, upravljač, plodouživac, imovinskih i vlasničnih dobara Cetinjskog manastira (subjekta prava, crkvenog objekta i druge nepokretne njemu pripadajuće imovine) i upotrebljavala je i koristila je za svoje vjerske potrebe i crkveni život i samu zgradu, zdanje Cetinjskog manastira. Ali bez odobrenja, saglasnosti države Crne Gore nije mogla o istima samovlasno, samostalno odlučivati i njima raspolagati, odnosno, to nije mogla činiti bez dozvole, saglasnosti i konačne odluke države Crne Gore, odnosno, suverene državne vlasti Knjaževine i Kraljevine Crne Gore.

Dakle, konačnu riječ o svojinskim pravima, konkretno, sa imovinom Cetinjskog manastira pripadala je državi Crnoj Gori (Knjaževini i Kraljevini) i to je bilo propisano, kako državnim zakonima i drugim propisima, tako i crkvenim zakonskim i drugim propsima Crnogorske pravoslavne autokefalne crkve.

U doba nezavisne Crne Gore do 1918. godine bilo je regulisano da se nepokretna crkvena dobra (crkvene i manastirske zgrade i zemljišne nepokretnosti i mobilijar) ne mogu prodavati, ustupati, zamjenjivati. To je regulisano i u Ustavu Pravoslavnih Konsistorija u Crnoj Gori iz 1904. godine članu 109 i 116. U doba nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore do 1918. sva imovina, pa i crkvena imala je svog vlasničkog i državinskog titulara. Član. 843. OIZ (Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru),  normira: Pošto u Crnoj Gori nema zemlje za koju se ne bi znalo čija je (jer kad nije pojedinca čovjeka ili Kuće, tad je bratstva, plemena, crkve Itd.), neka niko ne misli da, raskrčiv ili ogradiv međom ili plotom kakvu zemlju, on tijem postaje njen vlasnik. Takva zemlja i poslije toga ostaje onoga čija je, pa baš i kad bi je vlasnik i sasvim zapustio.

U istorijskom smislu država Crna Gora i njeni najviši nosioci državne vlasti, sekularne i mitroplitske, bila je osnivač, utemeljivač, graditelj, obnovitelj Cetinjskog manastira i on je svojinski pripadao Crnoj Gori, a sam Cetinjski manastir je bio kao crkveni objekat, crkva, zdanje, zgrada, titular svojinskih prava, zakonom ograničenih, nad pokretnom i nepokretnom imovinom, koja mu je pripadala, koju je posjedovao.

Cetinjskim manastirom vjekovima je upravljala, imala državinu nad njime, ali ne i svojinu, autokefalna Crnogorska crkva. U njoj je bilo sjedište poglavara Crnogorske pravoslavne crkve sve do njenog bespravnog, nasilnog ukidanja 1920. godine i pripajanja tada ustanovljenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi Kraljevine SHS.

Cetinjski manastir istorijski i pravno je bio suštinski svojina države Crne Gore. Do skoro, do bespravne političke odluke Vlade Crne Gore (iz 2021), na čijem je čelu bio Zdravko Krivokapić, koja je to, skandalozno, promijenila preko Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore, on je pravno, 1/1, dugo vremena bio svojina prijestonice Cetinje, o čemu postoji istorijat (hronologija) upisa u katastar nepokretnosti.

I tako treba opet da bude po pravu i pravdi, načelu savjesnosti i poštenja (bona fides) i da se poništi rečena odluka Vlade Crne Gore iz 2021., odnosno, njene Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore, koja je oduzela Prijestonici Cetinje to pravo i “darovala”, prebacila, pravo posjeda na okupatorsku Crkvu Srbije (SPC), odnosno, njenu Mitropoliju Crnogorsko-primorsku.

Takođe, Cetinjski manastir je zakonom zaštićeni spomenik kulture Crne Gore, odnosno, kulturno dobro Crne Gore prve kategorije i to posebno obavezuje da on ne može biti u zalonitom posjedu, a kamo li u svojini uzurpatorske Crkve Srbije, odnosno, SPC.

Srpska pravoslavna crkva, ustanovljena 1920., godine, odnosno 1929. godine Zakonom o Srpskoj pravoslavnoj crkvi u KSHS/Kraljevni Jugoslaviji, čije je sjedište u Beogradu i njena tada uspostavljena, osnovana, eparhija Mitropolija Crnogorsko-primorska nije i ne može biti istorijski i pravni sljedbenik (sukcesor), odnosno, nastavljač kontinuiteta autokefalne Crnogorske crkve. Srpska pravoslavna crkva je silom okupacionih bajoneta uvedena u Crnu Goru 1920. godine. Do tada nikada u njoj ona nije postojala.

I današnjoj Crkvi Srbije, odnosno, MCP SPC, Cetinjski manastir ne pripada, već je ona njegov uzurpator, jer ona u odnosu na njega i njegovu imovinu nema pravno vlasništvo, svojinu, niti bilo koja vlasnička prava.

Svojina Cetinjskog manastira, treba da je, kako je do skoro i bilo, pravno, zakonski- Prijestonice Cetinje.

(kraj)

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

6 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Mirko
03.02.2023-08:02 08:02

Manastir Cetinje, niti su gradili Srbi, niti moze biti vlasništvo crkve Srbije, on je okupirana i uzurpiran od strane crkve Srbije kao i svi Crnogorski manastiri i crkve naročito u Staroj CG i primorju, na śśeveru su neke crkve gradili okupatori Nemanjići kako ih i Njegoš naziva i stavlja u isti koš sa Bonapartom i Muratom a, nažalost veliki broj ljudi je indoktrinirana indoktrinacijom crkve Srbije, da vam neko 100 godina Kaze da ste budista vi bi to vremenom povjerovati i na kraju bi rekli , jeste ja sam budista, tako je to i sa srpskom crkvom!

Merlin
03.02.2023-12:07 12:07
Reply to  Mirko

Jesi li takvu istoriju učio kod učiteljice istorije i u kom udžbeniku su tvrdnje koje navodiš ?

Damjanovic
03.02.2023-13:01 13:01
Reply to  Merlin

Glupane, a ko je gradio manastir, da nijesu Srbi, glupane kako se crkva naziva u ustavu iz 1905, Crnogorska autokefalna crkva, proveri, Cetinjski manastir je napravio Ivan Crnojević!

RIR
03.02.2023-13:26 13:26
Reply to  Merlin

…zna pop Merlin bolje !? —njega su poslali da prosipa srpske LAŽI—-
ne da CT Manastir nikad srbijanski NIJE bio —nego nikad neće biti !!
TO što je “svaštaljub” napravio nasilništvo i iskoristio zadnje dane SRAMNE Vlade —
NJEGA ĆE BOG KAZNITI – za takve Spuž je min.kazna !…
Merlin je poslat ,upravo da radi što radi -kao i onaj pop diverzant —-SS Srbije
nije vjerska organizacija —da je vjerska bojala bi se Svevišnjeg Boga —oni su vaspitani da lažu i da ih Bog ne kažnjava jer “ Isus je srbin a srbi nebeski narod “
ološ nad ološima …

tivatski58
03.02.2023-21:17 21:17
Reply to  Merlin

Ti si glup pop!

Kažemo
03.02.2023-12:37 12:37

Jači je istoričar Ćosović od Adžića iako je Novak ima fakultet.