Za aktuelno.me
Piše: Novak Adžić
Istorijski i pravno posmatrano i analizirano, činjenica je da je u prošlosti država Crna Gora sagradila i ponovo, nakon rušenja, podizala i više puta obnavljala Cetinjski manastir, u kome je nekoliko vjekova bilo središte i sjedište državne, svjetovne, političke, ali i duhovne, vjerske, mitropolitske vlasti samostalne (autokefalne) Crnogorske pravoslavne crkve (Crnogorske Mitropolije, Pravoslavne crkve u Crnoj Gori).
U Cetinjskom manastiru su stolovali brojni crnogorski mitropoliti, koji su predstavljali istodobno, i državnu (sekularnu) i crkvenu vlast u Crnoj Gori i to dugo vremena. Cetinjski manastir bio je i viševjekovno sjedište autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, njenih episkopa, mitropolita, arhimandrita i.d., i u njemu su stoljećima služili i obavljali vjerske obrede- sveštenstvo i monaštvo Crnogorske crkve.
Svjetovni, državni, crnogorski (zetski) vladar Ivan Crnojević je bio osnivač, (ktitor) Cetinjskog manastira, koga je podigao, odnosno, sagradio na Cetinju , u periodu 1483-1484 godine. On je, dakle, zadužbina Ivana Crnojevića, posvećen Svetoj Bogorodici. U Osnivačkoj Povelji (Hrisovulji) Cetinjskog Manastira od 4. januara 1485. godine gospodara Ivana Crnojevića, koji je bio osnivač samostalne Crnogorske/Zetske) Mitropolije, odnosno, autokefalne Crnogorske crkve, kaže se:
„I ogradih hram u mjestu koje se zove Cetinje u slavu u hvalu te Gospođe i Majke Božije, u ime Njezina Roždestva. I napravih pri njemu manastir za upokojenje monaha, i nazvah ga Mitropolijom zetskom, ako bude ugodno milostivoj Gospođi. I postavih tu mitropolita zetskoga kir Visariona, koji je bio u to vrijeme, da vlada svim a poslijed njega [njegovi] nasljednici”.
Iz osnivačke povelje Ivana Crnojevića jasno se vidi da je on, odnosno, ondašnja crnogorska državna vlast na čelu sa njim, ogradila, podigla, napravila Cetinjski manastir, a u njemu je Ivan Crnojević postavio za crnogorskog mitropolita Visariona i za zamjenika mu episkopa (vikara) Vavilu da upravljaju kako Crnogorskom mitropolijom (Crnogorskom crkvom) tako i za crkvene potrebe imovinom Cetinjskog manastira, koja mu je Poveljom Ivana Crnojevića dodijeljena u posjed i koju je Manastir koristio kao sopstevnu imovinu. U Povelji Ivana Crnojevića je određeno precizno što je sve spadalo tada u crkvenu imovinu u manastirskom posjedu.
Cetinjski manastir je Ivan Crnojević, nakon podizanja, opskrbio značajnim pokretnim dobrima, darovima i nepokretnom imovinom u cetinjskom polju. Cetinjski manastir je bio dugo vremena, vjekovima potom, nelični imalac (imaonik, posjednik, vlasnik) nepokretne imovine, koja mu je dodijeljena za crkvene potrebe i djelovanje, a njome je vjekovima upravljala crkvena vlast Manastira, odnosno, episkopat Crnogorske pravoslavne crkve (Zetske mitropolije, Crnogorske mitropolije, Cetinjske mitropolije, Pravoslavne crkve u Crnoj Gori), čije je sjedište bilo upravo u Cetinjskom manastiru. Dakle, Crnogorska crkva je vjekovima bila držalac, korisnik Cetinjskog manastira i pokretne i nepokretne imovine, koja je bila u posjedu, imaoništvu, vlasništvu, kako u cetinjskom polju, tako i u okolini Cetinja, samog Manastira.
Cetinjski manastir, podignut od strane zetskog/crnogorskog gospodara Ivana Crnojevića, je srušen 1692. godine tokom ratnog sukoba Crnogoraca sa turskom vojskom vezira Sulejmana-paše Bušatlije. Tada je najprije miniran od strane mletačke vojne posade koja se nalazila u njemu, a razoren je, srušen od strane trupa turske (osmanske) vojske Sulejman-paše Bušatlije, koja je tada prodrla na Cetinje i opustošila ga. Nakon rušenja starog manastira Crnojevića na Ćipuru na Cetinju (tokom trajanja Morejskog rata 1692. godine), vladika Danilo Petrović Njegoš, osnivač i rodonačelnik dinastije Petrović-Njegoš, koji se nalazio na čelu ondašnje Crne Gore i njene samostalne Crnogorske crkve, je kao vodeći predstavnik svjetovne (državne) i crkvene vlasti, podigao na Cetinju od 1701-1704. godine novi manastir (Cetinjski manastir) “u koji ugrađuje arhitektonske elemente sa starog manastira Crnojevića, a vjerovatno i dvora…Novi Cetinjski manastir 1712. godine razaraju Turci, da bi ga 1724. godine obnovio vladika Danilo, tako je i dalje vjersko i političko sjedište Crne Gore”.
(Dr Čedomir Marković i Dr Rajko Vujičić, “Spomenici kulture Crne Gore”, Novi Sad-Cetinje, 1997, str. 403).
Dakle, novi Cetinjski manastir, nakon razaranja 1692. godine, ponovo podiže državna vlast Crne Gore, odnosno, država Crna Gora na čelu sa vladikom Danilom Petrovićem Njegošem, koji je bio i stvarni, faktički poglavar nezavisne (suštinski) autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, a koga je na mitropolijski tron, kao i njegove prijethodnike i nasljednike birao na Opštecrnogorskom zboru crnogorski narod.
Novi Cetinjski manastir zapaljen je i porušen u pohodu osmanskog komandanta Ahmet-paše 1712. godine na Cetinje, ali ga je, deset godina nakon novog osmanskog pohoda pod komandom Numan-paše Ćuprilića 1714. godine, uspjela obnoviti ondašnja crnogorska državna i crkvena uprava u Crnoj Gori 1724. godine, na čelu sa vladikom Danilom. Posljednju poharu Cetinjski manastir doživio je prilikom vojnog pohoda turskog skadarskog vezira Mahmut-paše Bušatlije na Cetinje 1785. godine. Nakon toga, crnogorska država i njen prvak, poglavar autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve Petar I Petrović-Njegoš i organi crnogorske državne vlasti i crnogorski narod izvšiće novu obnovu Cetinjskog manastira.
U starom Cetinjskom manastiru (Ivana Crnojevića), podignutom 1484., godine, radila je crnogorska državna štamparija Crnojevića, a nekoliko vjekova kasnije u novoizgrađenom (na bliskoj lokaciji, đe je nekada bio dvor Ivana Crnojevića) i kasnije obnovljenom Cetinjskom manastiru, takođe je radila i nova državna crnogorska štamparija. Konkretno, u Cetinjskom manastiru je državna i mitropolitska vlast Crne Gore, na čelu sa Petrom II Petrovićem-Njegošem 1834. godine otvorila školu, što je bilo od važnog značaja za razvoj prosvjete u Crnoj Gori. Iste godine (1834) u Cetinjskom manastiru je utemeljena i počela sa radom crnogorska nova državna štamparija, koja štampa školske i crkvene knjige, kao i prva Njegoševa književna djela, ali od 1835. i prvi državni crnogorski calendar “Grlica”.
Cetinjski manastir, kojim je upravljala vjekovima Crnogorska pravoslavna crkva, je bio dugo vremena, u prošlosti, značajan, feudalni, posjednik brojnih nepokretnosti odnosno, imanja na Cetinju i u okolini, ali će vremenom, postepeno, zbog promijenjenih istorijskih, društveno-političkih, ekonomskih, pravnih i drugih okolnosti, te državnog interesa Crne Gore i razvoja državne prijestonice-grada Cetinja, i.t.d, on gubiti veliki dio svojih ranijih, nekadašnjih feudalnih posjeda. Inače, ti feudalni posjedi biće docnije i zakonski ukinuti.
Prema pisanju lista “Crnogorac”, Cetinje, br. 29, od 7. avgusta 1871. (str. 2), u tekstu pod naslovom “Crnogorski manastiri” navodi se da je na crnogorskoj teritoriji, u tadašnjim granicama Knjaževine Crne Gore, bilo 11 manastira, i da su oni bili jedan od značajnih ekonomskih izvora “narodnog blaga”, odnosno, novčanih i drugih materijalnih prihoda, koji su neko vrijeme i nerijetko (zlo)upotrebljavani na neprihvatljiv način za državu, pa je ona odlučila da jasno i precizno uredi način upravljanja i korišćenja tih dobara. Naime, u tom članku se veli, između ostalog, i ovo: “U sadanjim granicama Kneževine Crne Gore ima na broju 11 manastira i to: Cetinjski, Dobrska ćelija, Brčele, Ostrog, Ždrebanik, Piperska ćelija, Duga, Morača, Bijela, Pod-malinsko i Župski manastir. Od ovijeh najglavniji i najvažniji po dohodcima jestu: Ostroški, Cetinjski i Morački; a manje važni i po veoma neznatnim prihodima broje se: Dobrska ćelija, Brčele, Duga i Pod-malinsko. Ostalijeh pak godišnji dohodci mogu il’ ne mogu hiljadu forinta iznijeti” (navedeni tekst iz lista “Crnogorac) . U tekstu se dalje potencira i to da je postojala, izuzimajući Cetinjski manastir “hrđava uprava po našijem manastirima”, te da bi se to izmijenilo, i sa stanovišta potrebe države i društva, uredilo korišćenje “narodnim blagom”, državna, sekularna, vlast je odlučila da riješi taj problem i reguliše ga tako da od manastira i manastirskih prihoda treba da ima koristi narod, a ne samo pojedinci ili druge manje grupe, što je do tada to bila jako izražena praksa. U tom smislu list “Crnogorac” svjedoči: ”Pošto su manastiri imali tako velike dohotke a samo nekolicima iste uživali, to sadašnji gospodar Crne Gore namisli tome kraj učiniti. Još 1864. godine izda naredbu da se izmeri i popiše zemlja svih manastira, đe je bila loša uprava pa da se zemlja da narodu pod zakup, a kaluđerima odsjekom godišnja plata. Taj prvi opit pokaže se jako dobar i koristan, pošto se na Cvijeti 1868. godine na skupštini učini ona velekoristna reforma, đe se između ostalog sva uprava crkvena i prosvjetna preda u ruke mitropolitu pod nadzorom kneza i senata, te iste jeseni krenu sadanji preosvešteni gosp. Mitropolit na čelu jedne komisije sa tom cijelji, da popišu sva pokretna i nepokretna dobra manastirska po državi, da svu zemlju dadu narodu pod zakup, a stanovnicima manastirskijem odsijeku godišnju platu i po nešto zemlje u blizini za kuhinske potrebe. Po povratku višepomenute komisije vidilo se iz protokola da dohodci svijeh manastira godišnje mogu iznijeti, pošto se trošak odbije, u najmanju ruku Deset hiljada for. u srebru…” (Ibidem).
U istom tekstu se, pored ostalog, konstatuje da je državna vlast naredila crkvenoj upravi da se prihodi od manastira i manastirskih dobara upotrijebe tako da se “plaćaju narodni učitelji i izdržavaju škole, kojih broji danas Crna Gora 35”. (Ibidem). Nakon toga, list “Crnogorac” piše da je Uredba državne vlasti Knjaževine Crne Gore, imala snažno djejstvo u primjeni, te da je od toga korist ostvarila, kako personalna uprava i služba postojećih manastira, koja je od ostvarenih prihoda dobijala platu, ali da je, takođe, od njene primjene materijalnu i duhovnu korist ostvario i narod i crnogorska prosvjeta. U tom smislu veli se u tom članku iz “Crnogorca”, sljedeće: “Dobiveno je dalje za narod koji je podigao te svete kuće to, što mu se jedno dvije hiljade sinova vaspitava i njihov učitelj plaća, te tijem prišteđuje ono, što bi inače sam od svojih usta odkidao podmirujući učitelje i šaljući svoju djecu na stranu. Pa na pošljetku dobili su i sami manastiri…” (Ibidem).
U pravno-istorijskoj analizi navedenog istorijskog izvora, smaramo da je relevantno istaći:
Najprije, u vrijeme pisanja ovog teksta u listu “Crnogorac” (1871), u Crnoj Gori postojala je državna crkva i to je bila Crnogorska pravoslavna crkva, a tada Srpske pravoslavne crkve nije bilo u Crnoj Gori. Tadašnja Crnogorska crkva bila je pravno i faktički zavisna i podređena državnoj vlasti Knjaževine Crne Gore i njenom sekularnom zakonodavstvu, a svoju autonomiju imala je u kanonskim unutrašnjim crkvenim nadležnostima.
Drugo, ovaj istorijski izvor nam svjedoči o tome da je uprava i korišćenje manastirskih dobara i imovine bilo u nadležnosti crkve, za njene potrebe i za potrebe države Crne Gore i njenog naroda, a da je konačnu riječ o pravu svojine na njima imala države, t.j., Knjaževina Crna Gora, preko vrhovnih organa njene tadašnje sekularne vlasti: Knjaza Gospodara i Crnogorskog Senata, odnosno, Vlade, kao i Narodne skupštine.
Treće, iz ovog dokumenta jasno proizilazi da državna vlast, sekularnim aktima i naredbama, nalaže crkvenoj upravi da manastirsku imovinu dadne u zakup, radi opšteg narodnog dobra, i koristi je, namjenski, u te svrhe, što znači da tada crkva nije imala svojinsko pravo, jer titular prava svojine samostalno može, bez pitanja bilo koga (više instancije), ako je vlasnik istog, u skladu sa zakonskim normama, dati pokretnu i nepokretnu stvar u zakup.
U svojinsko-pravnom smislu jasno je da je Knjaževina Crna Gora, odnosno, njena suverena državna vlast imala naredbodavnu snagu kojom je, svojoj potčinjenoj crkvenoj vlasti, zapovijedila da manastirska imanja da pod arendu (zakup).
U građanskom (stvarnom) pravu u zakup može dati stvar samo onaj ko je njen vlasnik, ko njome raspolaže, a u konkretnim slučajevima suštinski svojinski zakupodavac bila je država, a ne crkva (preko koje su se imanja davala u zakup). Utoliko prije, jer je država, tada, naredila, a crkva izvršila, i to da se prihodi dobijeni od davanja u zakup manastirskih posjeda, koriste kako za izdržavanje klera, tako i za razvoj prosvjete (škola) u Crnoj Gori, koje su bile pod vlašću i u službi države Crne Gore i njenih podanika. Ističemo, da su pravni titulari svojine tada bili pojedinačni manastiri i crkve, svaki za sebe i svaka za sebe individualno, a svima njima je upravljala Crnogorska crkva, a crkvene nepokretnosti se nijesu mogle otuđiti, razmijeniti, ustupati i njima se nije moglo raspolagati bez konačne odluke državne civilne vlasti.
Četvrto, na osnovu ovog izvora, očigledno je da je 1871. o novčanim i drugim finansijsko-materijalnim prihodima tadašnjih 11 crnogorskih manastira, u konačnom, odlučivala država, a ne crkva, jer je država propisala, naložila i kontrolisala, kako i za koje svrhe, ostvarene crkvene prihodne treba upotrijebiti.
Takođe, jasno se navodi i to da Crkva ima upravu nad manastirskim objektima i imanjima, a uprava je, po definiciji, državina, ne i svojina, jer je državi Crnoj Gori tada pripadala završna i obavezujuća riječ, odnosno, supremativno pravo o tome kako i za što da se koriste prihodi od manastirskih imanja.
I konačno, državna vlast Knjaževine Crne Gore je, prema pisanju lista “Crnogorac” iz 1871, naložila da se izvrši popis zemlje pojedinih manastira i odlučila je da se formira Komisija na čelu sa crnogorskim Mitropolitom da to učini, s naredbom da se manastirska dobra daju u zakup, a da se od ostvarenih prihoda od zakupa, opet odlukom državne vlasti, jedan dio sredstava opredijeli za godišnju platu kleru i njegovim potrebama za izdržavanje, a drugi dio za potrebe naroda i njegove prosvjete.
(nastavlja se)
*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta