Nedjelja, 27 Novembra, 2022
Rubrika:

Nikad ovđe neće biti posljednjeg boja

Ako su dosadašnji potezi Abazovićeve Vlade, u kojoj su i Ustav i zakoni, a ponajviše zdrav razum mnogo puta pogaženi, djelovali kao pat pozicija, sada sve liči na potez kojim je Crna Gora, odnosno njen pravni poredak – matirana. Dalje se nema kud, nazad se ne može, a eventualni izbor Miodraga Lekića za mandatara/premijera neće riješiti nijedan od nagomilanih problema. Crna Gora, ne samo da je zrela za dogovor između ''zaraćenih strana'', nego je on nasušno potreban. U njenoj novijoj istoriji bilo je i gorih situacija kada je direktno bio ugrožen građanski mir, pa su suprotstavljene strane znale sjesti za sto i potražiti rješenje. Zašto tako ne bi bilo i ovoga puta?

Za aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Tačno je da je preksinoć u crnogorskom parlamentu brutalno pogažen Ustav. Juče i danas stid je dominantan osjećaj svih nas koji smo se na Pravnom fakultetu edukovali kod Mijata Šukovića, Brana Ivanovića, Blagote Mitrića, Radovana Radonjića, Miće Perovića… Stidi se od preksinoć i ona statua Valtazara Bogišića koja zaludno stoji ispred zgrade Fakulteta, ma stide se i oni koji su diplomu Prava donijeli iz Tutina ili Banjaluke za šaku eura.

Svima je bjelodano jasno da su izmjene Zakona o predsjedniku usvojene u žurbi i panici, u haotičnom bijegu od vanrednih parlamentarnih izbora i neminovnosti da će „Evropa sad“, novi populističko – hedonistički obrazac za osvajanje i dugo trajanje vlasti, dobiti očekivanih 30 odsto i na nivou države postati dominantna politička snaga.

Valjda u tom bijegu i u toj panici, stara većina je brzinski sklepala izmjene Zakona o predsjedniku, derogirajući ionako skromna ustavna ovlašćenja predsjednika države. Učinili su to očito se rukovodeći kratkoročnim interesom, za jednu priliku i tumarajući logikom neskrivene odioznosti prema aktuelnom predsjedniku.

Podgorička skupština, opet

Svaki dobar pravnik, osim spoznaje i primjene pravnih normi, veoma brzo (pogotovo ako se opredijeli za advokaturu) nauči kako da prepozna pravnu prazninu, da napravi slalom između normi i potraži „rupe u zakonu“. Ništa od toga nije se desilo u ovom slučaju. Ovdje se išlo na brutalno gaženje ustavnih normi, obesmišljavanje prava i ruganje pravnom poretku – samo zato što je norma koja im smeta odisala neumitnošću. Član 95, stav 5 Ustava je jasan: “Predsjednik Crne Gore predlaže Skupštini mandatara za sastav Vlade nakon obavljenog razgovora sa predstavnicima političkih partija zastupljenih u Skupštini“. Tačka. Nema prostora za kreativno tumačenje ove norme.

Svi znamo: niti su se relevantne političke partije odazvale na razgovor sa predsjednikom, niti su uvjerili Mila Đukanovića da postoji većina spremna da podrži Miodraga Lekića. Čak nijesu ispoštovali ni rok koji je postavljen da bi potpisima uvjerili predsjednika da većina postoji.

Miodrag Lekić

Umjesto da kao i mnogo puta do sada angažuju Vučićeve pravnike i da ono čime žele udariti u temelje pravnog poretka Crne Gore makar ima i sofisticirani privid stručno smišljenog akta, očito da je panika učinila svoje: prijedlog izmjena Zakona sklepan je na brzinu, bez elementarne pravne logike i sa greškama koje bodu oči. Da nije tako, ne bi im se desile formulacije poput „dominantna podrška“ (koja derogira čak i parlamentarnu većinu), pa „jasna većina“, pa „nesumnjiva većina“.  Pominje se čak i predlaganje mandatara „peticijom“, što je novi institut koji se uvodi u pravni sistem. U tekstu Zakona, od sada će stajati i pominjanje 27. saziva Skupštine i 44. Vlade („Izuzetno, Mandataru koji je dobio nesumnjivu podršku većine poslanika 27.saziva Skupštine za sastav 44. Vlade rokovi počinju teći…), što je presedan koji će zauzeti mjesto u antologiji pravnih gluposti. To bi bilo isto kao kada bi neko u Zakon o braku, uveo normu da se neka Petrana Vukčević iz Lješanske nahije udala za Mitra Krivokapića iz Cuca i da mu je dužna biti vjerna do groba.

No, prava igranka tek počinje. Začarani krug u kome se institucionalno urušena Crna Gora nalazi, gotovo da je cementiran, otvorena su vrata samovolji i samovlašću, a cilj srpskog sveta je postignut.

Sada predsjedniku Đukanoviću, kada već nije iskoristio ustavno pravo da raspusti Skupštinu, ostaje na raspolaganju mogućnost da ne proglasi donešeni Zakon, odnosno njegove izmjene. U tom slučaju, Zakon se vraća parlamentu koji će ga, sudeći po odnosu snaga, opet izglasati. No, Đukanović u drugom navratu (iako je Zakonom previđeno da ga mora potpisati) opet može odbiti da potpiše Zakon. Logika je jasna: nema Ustavnog suda koji bi cijenio (ne)ustavnost Đukanovićevog poteza, baš kao što se izmjene Zakona o predsjedniku nijesu našle pred Ustavnim sudom koji bi ga nesumnjivo proglasio neustavnim!

Dijalog je neminovnost

Ako su dosadašnji potezi Abazovićeve Vlade, u kojoj su i Ustav i zakoni, a ponajviše zdrav razum mnogo puta pogaženi, djelovali kao pat pozicija, sada sve liči na potez kojim je Crna Gora, odnosno njen pravni poredak – matirana. Dalje se nema kud, nazad se ne može, a eventualni izbor Miodraga Lekića za mandatara/premijera neće riješiti nijedan od nagomilanih problema.

Crna Gora, ne samo da je zrela za dogovor između „zaraćenih strana“, nego je on nasušno potreban. U njenoj novijoj istoriji bilo je i gorih situacija kada je direktno bio ugrožen građanski mir, pa su suprotstavljene strane znale sjesti za sto i potražiti rješenje. Zašto tako ne bi bilo i ovoga puta?

Umjesto kuknjave i lamentiranja nad situacijom, neko bi morao da bude faktor koji će u pomoć pozvati razum. No, postavlja se pitanje koji je to moralni autoritet koji bi mogao da se postavi iznad situacije i bez navijačkih ambicija pozove na dijalog?! Da stvari u ovakvoj Crnoj Gori stoje drugačije, to bi, recimo mogla biti Crkva. Konkretno, ona Srpska koja okuplja većinu „vjernika“. No, kako kada znamo da je Crkva već tri godine akter političkog života i nesumnjivi predvodnik jedne strane koja upravo zbog njenog pokroviteljstva, dobija militantnu i antidemokratsku dimenziju!?

Srpska crkva je odabrala stranu

Ne može to biti ni CANU, ni Univerzitet, zbog konformizma i glasne šutnje svojih članova koji nijesu u stanju da se intelektualno odrede prema gotovo nijednoj pojavi u društvu, još manje da sugerišu pravac kojim bi društvo i državna politika trebalo da se kreću.

A stvari, kada bi bilo dobre volje da se dijalog otvori, djeluju sasvim jednostavno. Prva faza prijeko potrebnog dogovora trebalo bi da bude saglasnost da se naši problemi imaju rješavati u Crnoj Gori, da ih možemo riješiti sami i bez pokroviteljstva sa strane. Koliko god bi se zbog takvog pravca razgovora iznervirao Aleksandar Vučić, na tu bi formulaciju nesumnjivo pristali i Andrija Mandić i Aleksa Bečić ili Dritan Abazović.

U drugoj fazi, bio bi neophodan dogovor o izboru sudija Ustavnog suda i Sudskog savjeta, kao preduslovu za održavanje bilo kakvih izbora. Odmah potom, valjalo bi precizirati datum predsjedničkih i parlamentarnih izbora i naći konsenzus o izbornom zakonodavstvu (u skladu sa evropskim standardima), odnosno o uslovima u kojima bi se takvi izbori morali održati.

Dijalog traži razum, strpjenje, vještinu, mudrost – a toga je na našoj političkoj pozornici premalo. Upravo tu bi respektabilan medijator – da ga ima – mogao da odigra ključnu ulogu.

Elem, u nedostatku takvog autoriteta unutar Crne Gore koji bi dvije strane sjeo za isti sto, mogućnost koja nam ostaje na raspolaganju jeste da suprotstavljene grupacije natjeraju na dogovor međunarodni posrednici. Ne oni ostrašćeni i korumpirani, poput Olivera Varheljija ili neke ovdašnje ambasadorke, nego časni i nekompromitivani, poput Miroslava Lajčaka.

Miroslav Lajčak

Tu, opet, ostaju otvorene dvije mogućnosti: da međunarodni posrednik bude samo medijator u razgovorima koji će domaćim eksponentima dvije dominantne politike pomoći da se dogovore; ili da nametne rješenja ukoliko domaće snage nijesu spremne za dogovor!

Ova druga varijanta već liči na tuturstvo međunarodne zajednice ili protektorat. No, pitanje je jesmo li – ovakvi kakvi smo – zaslužili bolje od toga?!

Kome odgovara haos?

Ideja o potrebi dijaloga i njegovom iniciranju, portalu Aktuelno nije sugerisana sa strane. Ona je naša, ona je autentični izraz potrebe da se umjesto kuknjave nad novonastalom situacijom – pronađe rješenje za izlaz iz krize. Usudićemo se da sugerišemo i aktere mogućeg dogovora: neka sa jedne strane stola budu Milo Đukanović i Ranko Krivokapić, a sa druge Andrija Mandić i Dritan Abazović. Ne sa ambicijom da jedni druge preveslaju, nego sa iskrenom željom da nakon dogovora, startna pozicija obje strane bude ravnopravna.

No, svako ko poznaje bit političke scene Crne Gore zna da je umijeće kompromisa vještina koja je odavno prognana iz našeg političkog diskursa. Postoje oni koji prizivaju haos, a haosa će biti ne pronađe li se snaga da se postojeća situacija prevaziđe.

Haos mogu željeti i dodatno generisati i jedni i drugi. Jedni zato što ih opijenost tridesetim avgustom još drži udaljenim od realnog života, pa lovom u mutnom žele da na institucionalnim katakombama ojačaju svoju moć i privilegije. Drugi, zato što otuđeni djelovi interesnih ili biznis struktura koji se zaklanjaju iza njihove politike, smatraju da će im logika „što gore – to bolje“ omogućiti bijeg od neminovne krivične odgovornosti.

Stoga, oni koji lamentiraju nad slomom Crne Gore – ili ne poznaju procese, ili žale zbog konkretnog interesa koji su ostvarivali u proteklom periodu. Partikularni interesi su toliko jaki, da zamagljuju državni i nacionalni interes. Taj ogoljeni utilitarizam u pristupu politici i nerazumijevanje htijenja i potreba vlastitog stanovništva, već nas je mnogo koštao. Najvažnije, koštao nas je mogućnosti skorog pristupanja Evropskoj uniji. U integracije se ne ide bez integriteta i identitetra naroda koji je stvorio Crnu Goru koja se po njemu zove. Da bi nas svijet poštovao, za početak moramo naučiti da poštujemo sebe. Poštujemo li?

Jesu li Crnogorci letargični?

Meni Crnogorci liče na narod kome je ubijen duh, mašta i mitološki zanos, oni su pretvoreni u atomiziranu, bezličnu individuu, iliti građane. Truli kompromisi i građanština koji su promovisani u ime Crnogoraca i bez da ih iko išta pita, doveli su nas do stvarnosti koja je neumoljiva. Što prije shvate potrebu vraćanja sebi samima, ostaci ostataka nacionalno osviještenih, mogu barem učiniti da ostanu u tragovima.

Crnogorci više nemaju pravo da se prave neznaveni i da ostanu zatečeni bajkovitim pričama o građanskom i evropskom Eldoradu, medu i šerbetu koji teče multi-kulti uspravnim Montenegrom. U suprotnom, postoji opasnost da njihovi neiskreni predstavnici sjutra ponovo uskoče u neprincipijelne koalicione aranžmane, opet na štetu crnogorskih nacionalnih interesa, a na korist nečijih partijskih. Ovi bi to opet prodali – kao Ursula Dritanu maglu -izbezumljenim i izigranim Crnogorcima, naučenim da gutaju sve od onih koji ih demonizuju decenijama unazad. To bi bio samo nastavak logike komporomisa koji bi vodio u razjedinjavanje svega crnogorskog.

U takvoj situaciji, politika srpskog sveta koju personifikuju Joanikije Mićović i Dritan Abazović imala bi otvorena vrata za dodatnu destrukciju. Uzalud bi nam tada bila teza da moramo dotaknuti dno da bismo se uzdigli. Uzalud, jer je dno već dotaknuto. Za puzanje po dnu, valjda je neophodan još samo Otvoreni Balkan. Niže se ne može, ali zato prostora za napredak ima napretek.

Recept je – vraćanje sebi. Jer, promjene su prirodne i neminovne, ali su blagotvorne samo ako se voda umije navrnuti na svoju vodenicu. Ozbiljna nacija, koja ima svoje konzervativne kočnice, promjene prihvata onoliko koliko je moguće, u okviru svojih strateških interesa.

Treba samo ustati, boriti se i ići dalje. Nije uzalud Mladen Lompar napisao da “nikad ovđe neće biti posljednjeg boja”.

Crnoj Gori su potrebni novi, osviješćeni predstavnici koji će razumjeti njenu bit, njeno juče, danas, a pogotovo sjutra. Potrebna joj je elita koja će politiku voditi zbog ideja, iz ubjeđenja i zarad prava, časti i slobode svoje države.

Takvim Crnogorcima, Milan Knežević ne bi mogao da izrekne veliku istinu koju je izgovorio preksinoć: „Da zaista vjerujete u ono što govorite, sada biste me gađali flašom vode, kao što sam ja onomad vas“.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Milatović: Naložiću preispitivanje postavljanja posebne trake na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog

Postavljanje posebne trake na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog i način na koji je to urađeno – izazvalo je burnu reakciju javnosti, ali i zabrinutost...

Glavni grad: Traka na Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog u skladu s pravilima odvojena i...

Glavni grad oglasio se povodom snimka koji se pojavio na društvenim mrežama, a u vezi sa obilježavanjem jedne posebne saobraćajne trake na Bulevaru Svetog...

Jovović: Otvaranje zimske sezone planirano sredinom decembra

Otvaranje zimske sezone je planirano sredinom decembra, dok se standardno najveća posjećenost očekuje tokom novogodišnjih praznika i čitavog januara, ali sve zavisi od sniježnih...

SNP: U Šavniku ugroženo pravo na lokalnu samoupravu građana koji žive na ovom području

Šavnički DPS jutros lamentira što su izbori prekinuti i što neće moći da se završi izborni proces, nazivajući nas primitivcima i destruktivcima, saopštili su...

Jakić: Tužilaštvo da pokaže da su pusta obećanja nalogodavaca onima koji ovo rade da...

Nosilac liste koalicije DPS – SD i aktuelni predsjednik Opštine Šavnik Jugoslav Jakić kaže da je za postojeću situaciju po pitanju izbora kriva njihova politička konkurencija. “Rekao...

Najčitanije

Povezano

Joanikije nedostojni i sektaška svijest crkve Srbije

Za aktuelno.me Piše: Nebojša Redžić Ima Jovan Mićović sve preduslove da se stavi na čelo paramilitarne i asimilatorske Crkve Srbije u Crnoj Gori. Za tako nešto...

Vučić i njegovi emisari će slomiti zube u Crnoj Gori!

Za aktuelno.me Piše: Nebojša Redžić Učesnici skupa „Ima nas“ nijesu sinoć upali u crnogorski parlament, a što je najvažnije – nijesu ni pokušali da to učine....

Za koga igra Kristofer Hil?

Za aktuelno.me Piše: Nebojša Redžić Stariji čitaoci sjetiće se dana kada je Predrag Bulatović saznao šta je to IT ton. Dok je sjedio na kanabetu Slobodana...

Ima nas. I biće!

Za aktuelno.me Piše: Nebojša Redžić Panika u „srpskom svetu“. To je najsažetiji iskaz onoga što se danas događa u glavama svih koji bi da Crnu Goru...

Komentari

6 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
BobZekovic
03.11.2022-15:14 15:14

Pošten, stručan, dobronamjeran, pomirllv, dolično razrađen, nepristrasan prijedkog pristtupa rješenju poliitičkih problema u Crnjoj Gori. Prihvatljiv svakom normalnom, zdravom, razummnom i dobronamjernom čovjeku. POLITIČARI IMATE NA STOLU I OAJ ODLIČAN “PUTOKAZ”. DA VAS VIDIMO. GRAĐANI CRNE GORE VAS GLEDAJU. BUDITE SIGURNI, CRNOGORCI I CRNOGORCE NIJESU VIŠE I NIKAD NEĆE VIŠE BITI “OVCE” ZA GLASANJE NA IZBORIMA SVOJIM “PASTIRIMA”.

Backovic E.
03.11.2022-18:38 18:38

Mrka kapa rodjace!! Bit ce ovo nesto nalik dugoj tamnoj noci!!
Ja sam za gradjanski neposluh,….., za dalje bi se vidjelo.

Grom
03.11.2022-19:03 19:03

Dva puta pročitao a sinoć uživao u razgovoru kod Slavka Mandića u emisiji čiji ste bili gost.
Tako se pošteno govori i zdravo misli.

Rovca
03.11.2022-19:44 19:44

I Slavko i Nebojša su isti. Niti prvi niti drugi nijesu nezavisni I objektivni novinari zato je čitanje teksta bespredmetno.

Cetinjanin
03.11.2022-22:09 22:09

Cijenjeni novinare, moderna Crna Gora, Crna Gora do 30-og avgusta 2020-e, je bila zemlja za ponos svima nama (zanemarimo nepotizam i korupciju koje su prisutne u sve zemlje oko nas, a i šire, u prošlosti, a biće i u budućnosti, bez obzira ko je na vlast). Ovo što vi predlažete danas je kao predratna bosnizacija Crne Gore. Još nešto moram dodat, nešto što me iz ovoga teksta muči, je davanje zasluga za istorijsko stvaranje Crne Gore i ko je i zašto glasao za nezavisnost Crne Gore 2006-e godine… uh, ne znam dje da počnem u vezi istorije, moga bi danima… Pročitaj više »

Backovic E
04.11.2022-11:42 11:42

Abazović je Srpski projekat. Plaćen ili ucijenjen svejedno……..rezultat je isti,……..još kada u sve to ukomponuješ njegove očigledne komplekse niže vrijednosti,………..sujetu, itd,…..dobiješ rezultat kakv sada u CG imamo! Sada je na očigled cijelog svijeta i demokratske javnosti srušen i ustav po onoj već legendarnoj Miloševićevoj rečenici,………..promijenit će položaj pokrajina institucionalno ili vaninstitucionalno, ustavno ili vanustavno,……..pa znamo čime je to rezultiralo. Ne vidimo reakciju ni iznutra ni iz vana, tj. od strane tog demokratdkog svijeta,…..kojekakvih dušebriznika CG. No ono što brine jeste tišina i letargija naroda crnogorskog iz svih etničkih skupina,………oni su kako se čini definitivno “skuhana žaba”,…….ovi četnici sada polako dovršavaju… Pročitaj više »