Nešto kao fleš: Imamo posla s moljcima

piše: Željko Vukmirović

Crna Gora nema blage veze sa srpskim i hrvatskim pričama o patriotizmu. Ukratko, nismo im baš toliko nacionalistički dorasli.

Mi imamo taj, kako se zove, ustavni patriotizam. Tako piše. A pisali su učeni ljudi, sve zaveli pod članovima i brojevima, spakovali u jednu neveliku knjižicu. Mada, piše i u jednoj ljubavnoj rok pjesmici, spakovanoj, pak, u komercijalno poželjnih radijskih tri minuta –  „teoretski ljubav lepo zvuči, malčice je drukčije u praksi…“.

Dakle, praksa je čudo. Džabe ti sva škola, ako nemaš praksu. Tako je i sa patriotizmom. Bez očigledne prakse u zadnjih tridesetak godina, ustručavanje je neminovna stvar.

Crnogorska praksa je suočena sa važećim i veoma praktičnim dualizmom. Teoretski, Crna Gora je sekularna država. Praktično, duboko je podjeljena.

I upravo je u suštini te podjeljenosti Crkva, sa zvaničnim imenom druge države i pseudonimom ove jedine koju imamo, kao nedodirljiva institucija koja ostvaruje svoj uticaj, materijalna dobra, a onda i predstavlja polaznu osnovu za suprostavljanje svemu crnogorskom. U bilo kom smislu. Naročito ovom, kako se zove, ustavno regulisanom patriotizmu.

Uživancija Srpske pravoslavne crkve na tlu Crne Gore definitivno nije jučerašnja stvar. A neće biti ni prva stvar za rješavanje sjutra niti prekosjutra, a ni od prvog sljedećeg ponedjeljka. Čisto zbog teorije, a i te sekularne države, za koju se promovišemo. U praksi, očekuju nas institucionalni procesi, sve do Strazbura.  Piši, sljedećih 50 godina. Najmanje. Pa čak i da navi čas krenemo, a ne od ponedjeljka. Ili od onog prvog sljedećeg.

Ipak, ono što naročito boli sada, ponajprije je nemoć domaćih sudova, pa Tužilaštva, pa raznih Zavoda i ministarstava, iz kojih svako malo neko izvaljuje onaj, kako se već zove, ustavni patriotizam. I apsolutno ništa drugo. Pa, iako su ti ljudi u vlasti ili samo na odgovornim dužnostima već toliko vremena.

Nego, ima tu i nešto zanimljivosti. Recimo ona koju potpisuje srpski vice – premijer Ivica Dačić, sa početka ove godine, u jednom od sada već tradicionalnih intervjua sa temom Kosova. Tek, čovjek je lijepo rekao kako u pregovorima sa Kosovom očekuje  – „finansijsku nadoknadu za uzurpiranu imovinu”. Taman da se stekne utisak kako teritorija Kosova nije prioritet, ali finansijska nadoknada itekako jeste.

Jer, pare su, bre, u pitanju.

I baš tim povodom, bar mi u Crnoj Gori, možemo da uputimo prigovor na uzurpaciju crnogorskih crkava i manastira od strane crkve druge države koja niti ih je izmislila niti ih je gradila. Jer, pare su u pitanju. A što se tiče uzurpacije crnogorskih crkava i manastira, u pitanju su paruljine.

U prilog svemu navedenom ide i nedavni izvještaj američkog Instituta za istraživanje spoljnih politika, prema kojem je upravo  Srpska pravoslavna crkva pribježište ekstremnih proruskih i prosrpskih ultranacinalističkih grupa. Nešto kao kolijevka.

Veselo, zar ne?

A mi se u Crnoj Gori zamajavamo nedolaskom u Parlament desetak poslanika čiji se učinak bilježi samo u redovnim optužujućim saopštenjima, iako nikakvog kredita za tako nešto nikada nisu stekli.

Dok  vrijeme neumitno teče. I odnosi svoj dio.

Ove nedjelje umrla je i baba moje komšinice Zorice. Imala je više od sto godina. Niko ne zna koliko, tačno. Zna se samo da je za života tražila, da kada umre, da je ukopaju u crnogorsku robu. No, kako moljci nemaju pojma o patriotizmu, Zorica je morala da odloži dan sahrane dok se ne napravi nova odora za ukop, jer je ona stara nagrđena.

I to bi bilo razrješenje ove priče.

Imamo posla s moljcima.