Nepodobni za „njihovu stvar“

Za aktuelno.me

Piše: Slobodan L. Jovanović

Što ne rekoše onda kad su tražili izmjene izbornog zakonodavstva Bečić, Abazović i kompanija da su ovo što gledamo u Nikšiću demokratski i fer izbori, svi bismo intervenisali kod DPS-a da im izađu u susret i omoguće izborne uslove koje u Nikšiću imaju Evropski tim za Nikšić i SDP?! Po takvim izbornim uslovima narednih sto godina ne bi mogli doći na vlast! Ne samo da je četnička udruga iz trojnog pakta vratila Crnu Goru u devedesete prošlog stoljeća, nego su vratili izbornu atmosferu i običaje iz tog perioda. Kao da je ova sprdnja koja se dešava u predizbornom Nikšiću legat Predraga Bulatovića iz tog vremena.

Sramotno ponašanje vladajuće koalicije, zloupotreba vladinih komunikacija za slanje partijskih poruka biračima za izbore, objavljivanje lažnih anketa, kriminalno dovođenje birača iz Srbije i Republike Srpske, kupovina birača novcem i obećanjima o namještenjima, samo je dio repertoara onih koji su naličje svega onoga što je koliko juče bilo crnogorsko naslijeđe. Sa uvozom tuđeg identiteta i trovanjem građana Crne Gore prihvatili smo ponašanje u kojem je bruka potpuno relatizovana, a čuveni crnogorski porodični obraz poprimio debljinu đona.

Najpoganije laži, brljanje časnih ljudi i klicanje fukari je ta nova Crna Gora koju nam je donio autor „prve demokratske vlasti“. Smjenjuju se časni ljekari, službenici, policajci, dijele otkazi, uskraćuje budžetski novac onim preostalim časnim i zaslužnim ljudima i institucijama i dovode besprizorni, moralne i intelektualne spodobe, primitivci sa dna ideološke kace, poput onog krezubog, novopečenog direktora Nikšićke bolnice, najpametnije kćerke najpametnijeg oca, ili harmonikaša penzionera.

Predśednik Srbije, Aleksandar Vučić, često ponavlja tezu da mnogima smeta jaka i prosperitetna Srbija. I tu ima istine. Ali ne zato što neko želi da komšiji crkne krava, već što, čim Srbija malo stane na noge, porastu joj apetiti pa počne da sanja nekakva carstva, srpske zemlje i svetove. Dakle, sve što Srbija radi kad je u pitanju Crna Gora je eklatantno miješanje u unutrašnje stvari Crne Gore i pokušaj da se lažima, trgovinom, podzemnim aktivnostima službi, najprljavijom propagandom i medijskim trovanjem utiče na karakter države Crne Gore i Crna Gora stavi u okvire kakvi se projektuju iz Beograda. Svaki pokušaj da Crna Gora pobjegne ispod šape Beograda i bude svoja na svome proglašava se ekstremnim crnogorskim nacionalizmom. Samo poništena, unižena i poslušna Crna Gora je po volji Beograda. Ako je govor predśednika Crne Gore u Nikšiću za javni servis Srbije ekstremni crnogorski nacionalizam, kako bi se nazvao svaki govor vrhova vlasti u Srbiji? Pri tome ne mislim na Kebaru, Languru, Bakareca, Atlagića ili Pilju! Ili je ljubav prema otadžbini rezervisana samo za Srbe?

Pored gomile opskurnih emisija koje se u Srbiji bave Crnom Gorom kao svojim protektoratom, tekstova slične sadržine, obrazovnih trovačnica, takođe jezivo lažljiva franšiza CNN-a u Srbiji kad je u pitanju Crna Gora, Nova S, počela je sa prikazivanjem serije koja je očito filmovani panigirik nekadašnjem jugoslovenskom kralju, u Crnoj Gori prepoznatom kao Aca Palikuća. To je onaj otrov koji se u krimi serijama daje žrtvi po nekoliko mjeseci da bi na kraju izgledalo kao da je preminula zbog dugotrajne bolesti. Tačno, nijesam gledao seriju, ali trejler koji svakodnevno ide na toj televiziji govori dovoljno, uz gostovanje dvojice autora te serije, pisca i reditelja, u jednoj autorskoj emisiji zabavnog tipa na Nova S.

Recimo, u tom trejleru kralj Aleksandar govori kako je on Crnogorac koliko i Šumadinac. Zanimljiva komparacija? Iako se pisac scenarija, Vuk Drašković, često prenemaže kad je gost crnogorskih medija i pokušava da umekša razliku u doživljaju istorijskih ličnosti i događaja između Srba i Crnogoraca, ovom gadošću je definisao sebe i povratio na fabričko podešavanje iz doba ”Noža” i razmjena teritorija sa Stipom Mesićem. Svako ko se imalo bavio novijom istorijom Crne Gore i odnosima Crne Gore i Srbije zna da su se između te dvije države koristile etničke odrednice Crnograc i Srbijanac u okviru jednog vjerskog i južnoslovenskog etniteta.

Ko se śeća bestijalne proslave stogodišnjice Mojkovačke bitke u beogradskom Sava centru, śetiće se gromoglasnog aplauza kad u filmu, koji je tom prigodom prikazan, srpski vojnik, prilikom susreta sa crnogorskim vojnicima, kaže „Što vi nas zovete Srbijancima, mi vas ne zovemo Crnogorcijancima!“ Zašto toj gospodi smeta što su ih Crnogorci zvali Srbijancima? Pa zato što su znali da su knjaz/kralj Nikola I Petrović i tadašnji Crnogorci obuhvatali kao etničke grupe Crnogorce, Srbijance, Makedonce, pravoslavne Bosance, a jedno vrijeme i Bugare u okviru pojma Srbi, kao odrednice koja je objedinjavala južne Slovene pravoslavne („srpske“) vjere. Zašto Nikola I u memoarima Đorđa Karađorđevića, rođenog brata Ace Palikuće, kojeg je on proglasio ludim i utamničio da ga ne bi ugrozio na prijestolu, kaže mladom Đorđu na želju da bude Crnogorac: „Rođen si ovđe i mati ti je bila Crnogorka, ali ti je otac Srbijanac i ti si Srbijanac“? Nije rekao Šumadinac?! Pa još dodaje: „Mi smo Crnogorci jer smo rođeni ovđe, a roditelji su nam bili Crnogorci“.

Zdravom razumu je neshvatljivo kako je jedan dio građana Crne Gore čiji su preci domicilni generacijama na području Crne Gore, prihvatio tu gadost kojom se Crnogorci izjednačavaju sa Šumadincima?  Je li neko zna, a ja ne znam, da je Šumadija vjekovima imala državnost? Ko god zna što je nacija i da je nacija politička kategorija, razumije da je krajnji idiotizam upoređivati entitet koji ima razne oblike državnosti i subjektiviteta još od polovine X stoljeća i kontinuitet sve do današnjih dana, izuzev perioda austrougarske okupacije 1916 – 1918, aneksije Srbije 1918. i perioda okupacije za vrijeme Drugog svjetskog rata, sa jednim regionom Srbije. To je toliko glupo da vrijeđa elementarnu inteligenciju. Bar 90% postojećih nacija nema ni približno kontinuitet koji ima crnogorska nacija i nemaju problem sa svojim identitetom.

Dr. Novica Rakočević, u knjizi Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903 – 1918, strana 176, 178, piše da je početkom Drugog balkanskog rata među crnogorskom vojskom bila najveća dilema: „Kako da se bijemo sa Bugarima, to su naša braća kao i Srbi“. Iako je čuveno Načertanije posvećeno asimilaciji Bugara, a Crnogorci u to vrijeme za Maticu srpsku bili „…osobiti i od svih drugih naroda u Evropi sasvim različni narod…“, svi drugi, i Bugari, i Makedonci, sačuvaše svoj identitet, samo se kod Crnogoraca primi ta prazna priča o srpskim korijenima, iako ti koji su nametnuli tu priču imaju korijene koje je vrlo teško mogu utvrditi.

Dobar dio građana Crne Gore izražava ogroman animozitet prema oficijelnoj državnoj zastavi, pokušavajući da je predstavi kao izdaju crnogorske tradicije. Uspjeli su da usade mladim naraštajima toliku mržnju prema državnoj zastavi da je vrlo često paljena, cijepana i sl. Na ivici šizofrenije je kako je bilo moguće ubijediti toliki broj ljudi da je zastava pod kojom i za koju su ginuli njihovi preci, bez obzira da li se oni danas ośećaju kao Srbi ili Crnogorci, tuđinska?! Crvena zastava sa grbom jedina je krasila dvorce Petrovića po Crnoj Gori, u jednoj od najtragičnijih bitaka za Crnu Goru, kada je osvojen Skadar 1913. Crnogorci su postavili državnu zastavu na njegove zidine – crvenu sa grbom i HI na njemu! Pored toliko fotografija koje nedvosmisleno dokazuju značaj te zastave u prošlosti Crne Gore, ona je predmet mržnje i iživljavanja onih koji se rugaju toj prošlosti i htjeli bi da je zaborave. Nikada se trobojka nije vijorila na dvoru na Cetinju, ona je bila znamenje Crne Gore samo u vremenu socijalizma sa kojim ne vjerujem da bi se ljubitelji trobojke poistovjetili. Sve to govori u kojoj mjeri se zagađuje prostor Crne Gore obmanama koje imaju za cilj da se sve u Crnoj Gori pripodobi srpstvu i izmišljenoj srpskoj tradiciji. I to je jedini „grijeh“ crnogorske zastave, njeno razlikovanje od zastave Srbije.

Dan uoči izbora u Nikšiću grad se crvenio od crnogorskih zastava. Nadam se da će tako biti i dan nakon izbora, kad kolumna bude objavljena. To bi bilo najprirodniji slijed svega onoga što se događalo u Nikšiću i što Nikšić jeste. Grad koji je nakon 1879. postao, uz Cetinje, stjecište najvjernih Crnoj Gori Katunjana, koje je Garašaninov agent, Milan Piroćanac, nazivao „ljudima kojima se ne može vjerovati“ jer su privrženi svome knjazu i Crnoj Gori i nepodobni za „našu stvar“, kako Piroćanac nazivaše Veliku Srbiju. Korijeni mržnje prema Crnogorcima, crnogorskoj zastavi, himni i svemu crnogorskom i dan danas imaju iste pobude i razloge.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta