Četvrtak, 28 Marta, 2024
Rubrika:

NACISTIČKI HAJDRIH, A NE MITOLOŠKI OBILIĆ ”Mladićev život nema smisla, osim kao instrument zla”

Čitava teza o kolektivnoj odgovornosti koja se navodno nameće srpskom narodu, što je apsolutna neistina, je u stvari izraz nemogućnosti da se nacionalisti distanciraju od lika Mladića, konkretnog zločinca, usled identifikacije sa nacijom i koja im pruža jedini smisao života i osnovnu branu od straha od smrti i to nadasve od besmislene smrti

Za aktuelno.me

Piše: Vlatko Sekulović

Rezolucija o Srebrenici koju je usvojila crnogorska Skupština izazvala je u srpskoj javnosti reakcije koje imaju sve osobine histerije. Uzmimo primer lica koje vrši dužnost ministra unutrašnjih poslova, Vulina. On je izrazio stav koji sublimira nacionalističko viđenje navedenog dokumenta: radi se o još jednoj izdaji nacionalističkih ciljeva, „srpskog sveta“, te svima koji su glasali za ovu rezoluciju treba zabraniti ulazak u Srbiju, jer su navodno nametnuli kolektivnu odgovornost Srbima za genocid u Srebrenici. Ovakvu reakciju nije moguće u potpunosti razumeti isključivo sa stanovišta istorije, prava, političkih nauka ili sociologije. Istorijski gledano, jasno je da se radi o izrazu iste ideologije, srpskog nacionalizma, koja je svoj vrhunac imala u ratovima za teritorije devedesetih godina prošlog veka. Pravno gledajući stvar je apsurdna jer se u predmetnoj rezoluciji eksplicitno osuđuje kolektivna odgovornost za zločine i ističe da nijedan narod ne može biti odgovoran za postupke pojedinca.

Vlatko Sekulović

Politikolozi predmetnu izjavu mogu tumačiti kao sastavni deo mehanizma korišćenja jedne ideologije, nacionalizma, i njenih teza zarad dobijanja podrške birača i opstanka na vlasti. Sociološki pristup bi se posvetio analizi onih društvenih problema koji dovode do takvih izjava i njene svrhovitosti u očuvanju postojećih društvenih odnosa prvenstveno između onih koji upravljaju i onima kojima se upravlja. Međutim, nijedna od ovih nauka ne može zasebno objasniti histeričnu reakciju pojedinaca, amplifikovanu putem društvenih mreža i tabloida. U tome može pomoći psihologija, odnosno jedna njena posebna grana, socijalna psihologija, koja traga za odgovorima na pitanje zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju u određenom društvenom kontekstu. U tom smislu gore navedena izjava mora se analizirati u vezi sa nedavnom pravnosnažnom presudom glavnom izvršiocu genocida u Srebrenici, Ratku Mladiću, koji nije pokazao ni trunku kajanja za zločine za koje mu je presudilo čitavo čovečanstvo, u vidu sudova Ujedinjenih nacija.

Psihologija ističe da histerična reakcija pojedinca ima svoj koren u nemanju sopstvenog značaja i strahu od odbacivanja, u krajnjoj konsekvenci straha od smrti, sa ciljem izbegavanja odgovornosti za sopstvena dela. U društvenom kontekstu kojim dominira određena identitetska ideologija, poput nacionalizma ili suprematizma, poklonici ovih sistema smisla i vrednosti, vide svoj značaj i smisao života isključivo u grupnoj identifikaciji sa nacijom ili rasom, u kojima kao njeni „dobri“ pripadnici neće biti odbačeni. Sve druge vrednosti su podređene naciji ili čak potpuno nebitne, te samopoštovanje koje ne mogu naći u sebi, jer misle da su bezvredni, nacionalisti nalaze u nečemu što navodno prevazilazi pojedinca, što oduvek postoji i uvek će postojati, u konkretnom slučaju, naciji.

Iluzija, laž o večnom trajanju nacije, nacionalistima služi kao sredstvo za upravljanje sopstvenim strahom od vlastite konačnosti koji je pojačan usled osećaja sopstvene bezvrednosti. Ako učine neko „veliko delo“ u ime nacije onda ne samo da će biti značajni sebi i drugima, već njihov fizički kraj neće biti i simbolički kraj, ostaće zapamćeni kao „heroji“ nacije. Ratko Mladić, nakon što je doživeo identitetski slom, iz oficira JNA i čoveka koji se 1992. godine nemušto suprotstavlja genocidu nad Bošnjacima, pretvara se u „srpskog osvetnika“  i glavnog izvršioca genocida o čemu svedoče i njegove reči: „Napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru“.  Unutrašnji ponor besmisla sopstvenog života usled raspada prethodnog sistema društvenih normi i vrednosti, Mladić izbegava sa sledećim: ako je društveno značajno biti nacionalista, onda će postati najveći među njima, što može dokazati jedino što većim brojem pobijenih „neprijatelja“ srpske nacije, Bošnjaka ili Turaka kako ih on percipira, bez obzira da li se radi o deci ili starcima, ženama ili muškarcima. Mladić u svojoj svesti nije nacistički (Rajnhard) Hajdrih, već mitološki Obilić.

Nacionalistička propaganda, slična nacističkoj

Međutim, njegova percepcija stvarnosti, lični motivi i strahovi, narcisizam i potpuno odsustvo empatije prema drugom ljudskom biću, ne čine od Mladića duševnog bolesnika koji bi bio oslobođen krivične odgovornosti. Jednostavno sve te osobine koje su došle do izražaja u društvenom kontekstu nacionalizma od njega čine čoveka koji čini zlo – zločinca. Isto zlo sa kojim su se pripadnici njegovog naroda suočili samo pedeset godina pre njegovog istovetnog zločina, samo zato što su bili, kao i Mladićeve žrtve, različite nacionalnosti od zločinca. Ako bi se pokajao i uvideo svu patnju koju je svojim delima naneo drugim ljudskim bićima, Mladić bi verovatno izvršio samoubistvo, jer bi pokajanje dovelo do spoznaje da njegov život nije imao niti ima bilo kakvog smisla, osim kao instrumenta zla. Dakle, odricanje od nacije, onako kako je oni doživjavaju, za nacionaliste jednostavno nije prihvatljiva opcija.

Nacionalistički  „svetovi“ potpune identifikacije sa grupom, ne postoje bez kolektivne odgovornosti, što opet vodi ka Gebelsovom kraju, likvidaciji svojih šestoro dece i samoubistvu. Naime, ako nacija „izda“ nacionaliste, odustane ili bude poražena u ostvarivanju nacionalističkih političkih ciljeva, ne samo da nacionalisti nemaju za šta da žive, već po njima nacija gubi pravo na život. Smrt nacije u situaciji poraza je jedino što potom daje smisao životu i smrti nacionaliste, ubijanjem svoje dece Gering je simbolički i bukvalno ubijao svoju naciju. Samoubistvo je u tom smislu krajnje ishodište nacionalizma, kako lično tako i kolektivno, u skladu sa njihovim pokličom „Živela smrt!“ ili, kako je to Unamuno preveo, „Neka umre život!“. Svest o tom mogućem ishodu, da njihova ideologija može izgubiti na značaju u određenom društvu, te da će njihov život ostati bez smisla, kod nacionalista izaziva histerične reakcije odbrane.

Nacionalisti su, prema eksperimentalnoj egzistencijalnoj psihologiji, osobe koje imaju nisko osećanje sopstvenog značaja, te svako, čak i najbezazlenije, poricanje njihovih stavova i ubeđenja kod njih izazivaju strah, što potom uzrokuje odbranu sopstvenih stavova koji se mogu okarakterisati kao histerični, odnosno što je manja sigurnost u sebe to je veća netolerancija i histerija. Ipak, taj proces ne bi bio moguć da kod njih nije prisutna svest o odgovornosti. Naime osoba koju uhvati napad histerije pokušava da izbegne odgovornost za neko svoje delo ili reč. Međutim, odgovornosti i pokušaju izbegavanja iste, prethodi svest o posledicama određenog dela. Ova analiza ukazuje da Vulin i tabloidni novinari, vrlo dobro znaju šta se desilo u Srebrenici, genocid, jer da nisu svesni šta se desilo ne bi bilo ni histerije. Histeričnim napadom pokušavaju da izbegnu odgovornost, što opet znači da se u potpunosti identifikuju sa počiniocima ovog zločina, jer iako nisu direktno učestvovali u istom, ponašaju se kao da jesu.

Čitava teza o kolektivnoj odgovornosti koja se navodno nameće srpskom narodu, što je apsolutna neistina, je u stvari izraz nemogućnosti da se nacionalisti distanciraju od lika Mladića, konkretnog zločinca, usled identifikacije sa nacijom i koja im pruža jedini smisao života i osnovnu branu od straha od smrti i to nadasve od besmislene smrti. Značaj nacije za nacionaliste u njihovom sistemu smisla i vrednosti je toliki da se oni potpuno identifikuju sa navodnim „herojima“ nacije poput već pomenutog Mladića, Karadžića ili Arkana. Njihova dela postaju dela svakog nacionaliste, obezbeđujući ne samo konkretnom počinitelju već i njegovim obožavaocima navodnu besmrtnost u kolektivnom sećanju. Isticanje da zločin nije delo kolektiva, naroda, nego pojedinca u predmetnoj Rezoluciji o Srebrenici, upravo urušava osnovu smisla postojanja nacionalista. Iz tog razloga nacionalisti izmišljaju kolektivnu odgovornost, jer bez nje oni su na „ledini“, ogoljeni pred sopstvenom odgovornošću i strahom od odbacivanja od strane zajednice, naroda, koju su prethodno zloupotrebili.

Ponor besmisla koji zjapi pred nacionalistima kod njih izaziva histerične napade i agresiju usmerenu ka onima koji raskrinakavaju te njihove konstrukte, fantazije. Nacionalističko izopštavanje neistomišljenika ima odbrambenu funkciju, sprečavanje sopstvenog izopštavanja usled osećanja odgovornosti koje imaju za zločine koji su se dogodili usled realizacije nacionalističke ideologije. Krivokapić i Bečić, prolaze kroz isti proces dehumanizacije i svođenja na izdajnike koje treba izopštiti iz „srpskog sveta“, a sve radi histerične odbrane  iluzije o oazi mira i sigurnosti, u kojoj niko, pa ni srpski nacionalisti neće naći niti mir niti sigurnost.

Posebnu pažnju u tom histeričnom „svetu“ zaslužuju oni perfidni „pomagači“ nacionalista koji ih održavaju u toj njihovoj laži, umanjujući značaj predmetne Rezolucije, a sa pozicija navodne zaštite ljudskih prava ili demokratije. Tako je izvesna borkinja za ljudska prava iz Podgorice iznela u beogradskom Danasu potpuno nepotrebnu i neverovatnu konstataciju da bi Rezolucija o Srebrenici bila usvojena i bez glasova poslanika DPS-a i Mila Đukanovića. Ako se ima u vidu da je matematika prosta, predmetna rezolucija je usvojena sa 55 glasova, od kojih je DPS dao 29, dva su moguća zaključka: analitičarka ne zna da broji ili pak zna, ali ima drugu nameru. Pretpostavljajući da dotična ume da oduzima dvocifrene brojeve, onda je svrha takve stupidne izjave da se spinovanjem po svaku cenu umanji značaj koji DPS ima ne samo u Skupštini, već i u crnogorskom društvu. Dakle, namera je jasna, pritvorno deligitimisati i ocrniti političku organizaciju koja je dala najveći broj glasova za gore navedenu Rezoluciju i koja je vrednosno referentna ne samo manjinskim strankama, već i nekim političkim snagama koje čine sadašnju vlast u Crnoj Gori, a iz čega će imati koristi jedino srpski nacionalisti.

U Srbiji je aktivna tviterašica i penzionisana novinarka iznela još paradoksalniji zaključak: usvajanje Rezolucije o Srebrenici je raspirivanje mržnje između Srba i Crnogoraca koju su izrežirali bivši crnogorski režim i sadašnji srpski režim, a sve radi opstanka na vlasti. Dakle, bolje bi bilo da DPS nije glasao za predmetnu rezoluciju jer time ne samo da ne bi raspirivao mržnju između naroda, podsećanjem na genocid, već bi možda i dokazao da nije u dosluhu sa srpskim režimom. Svođenje Srebrenice na pijačni dosluh može izvesti samo osoba za koju Rezolucija o Srebrenici nema nikakav značaj, za koju je genocid zločin koji ne treba identifikovati i insistirati na njegovom stalnom moralnom i političkom procesuiranju, dok javnost, u ime međuetničkog mira, ne treba uznemiravati podsećanjem na zločine srpskih nacionalista nad nesrpskim življem. Dakle, krajnji cilj ovih pritvornih izjava jeste da očuvaju onu emocionalnu matricu ideja, nacionalizam, koja dovodi do histeričnih reakcija nacionalista.

Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala Aktuelno.me i autora teksta

Najnovije

Najčitanije

Povezano

Komentari

Subscribe
Notify of

1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
Pregedaj sve
Djido
25.06.2021-01:26 01:26

Navodno, dotični organizator i počinilac, je držao govor u Banjaluci 90 tih u kome je rekao da ono što planirajup retpostavlja i genocid na sto je dobio odobravanje prisutnog naroda
Naroda.
Š to nebi moglo se provest bez ukljucenosti R. Srbije.
Zato smatram da ubistvo SFRJ treba rasvjetlti a sjednici da plate novcano i pojedinci zatvorom pa onda nek se liječi ili pojedinačno kolektivno. Ali tu je i pljacka društvene imovine kojom je Državna bezbjednost SFRJ zabetonirala zločin. I
DE HAG KO CRNI MRAK stamatovic i onaj drugi simatovica